Ali, ovo što se u zadnje vrijeme događa unutar i između državnih institucija u BiH je lakrdija kakvu zdrav razum teško može pojmiti. Nekako bi želudac probavio ogavne predstave u parlamentarnim klupama gdje su svađalački limiti i prag tolerancije bliski ponekad dopustivome primitivizmu, ali sramno nizak prag komuniciranja između državnih dužnosnika i upadljive doze prezira pa i mržnje izazivaju povraćanje.
Stalne fronte
Svakoga dana želudac se ljudima izvrće od nasilnoga nasrtaja bahatih i dobro zbunjenih kvazipolitičara. Dovoljna je samo jedna incidentna poruka da izazove lavinu bijesa one druge pogođene strane, pa makar ona bila uljudno izgovorena i u domeni legitimnoga političkoga stava.
Ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić je u četvrtak morao pred zastupnicima pojašnjavati svoje teške optužbe na račun bošnjačkoga člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Istoga dana članovi Vijeća ministara su se poprijeko gledali zbog groznih propusta u pregovorima s Hrvatskom oko graničnih prijelaza.
Nedavno je čelnik Demokratske fronte Željko Komšić ratnički zaprijetio secesionistima i cjepačima ove zemlje uzimanjem oružja ako pokušaju RS otrgnuti od matične grude. Jasno, Komšić je ciljao na Milorada Dodika u čiju je obranu munjevito i robusno stao Nebojša Radmanović pitajući svoga kolegu u državnome Predsjedništvu čije to oružje misli dati u ruke “braniteljima” cjelovite države. Pretpostavlja se da su tim incidentom politički profitirali i mlada i uzlazna Demokratska fronta, ali i poljuljani SNSD.
To što je narod iznova izluđen, nikoga ne boli briga. Nebojša Radmanović je bio u glavnoj ulozi kada je silno zamjerio šefu diplomacije Zlatku Lagumdžiji što “neustavno”, dakle bez znanja i odobrenja kolektivnoga šefa države, priprema pismo Vijeću sigurnosti UN-a. Srpski član Predsjedništva je dobrano zalijepio državnoga ministra prometa i veza Damira Hadžića zbog njegovih solističkih “prepucavanja” s Hrvatskom oko fatalnoga Pelješkoga mosta i graničnih prijelaza.
Radmanović je s pravom upozorio nadmenoga Hadžića da je Predsjedništvo institucija koja vodi vanjsku politiku. S druge strane, Damir Hadžić je otkrio “toplu vodu” i iskopao izdajnike i prodavače državnih interesa unutar radne skupine koja je pregovarala s Vladom RH oko graničnih prijelaza i pograničnoga pojasa.
Poprilično drsko mu je odgovorio pomoćnik Bajrambašić riječima da stvari idu naprijed, ali ministar natrag. “Vidjela žaba da se potkivaju konji”, metaforički je “naknadnu pamet” ministra Hadžića i Vijeća ministara oko graničnih prijelaza dočarao lider SBiH Amer Jerlagić.
Prepucavanja
Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Mirko Šarović je “uglađeno” otvorio frontu sa RH i EU-om zabranom uvoza nekih proizvoda pod povoljnim carinskim uvjetima. Požari na području Jablanice motivirali su državnoga ministra sigurnosti da se obruši na direktora Civilne zaštite Aliju Tihića i šefa stožera Jerka Ivankovića Lijanovića. Predsjednica Povjerenstva za obranu i sigurnost Dušanka Majkić je pohvalila temeljito izvješće ministra sigurnosti Fahrudina Radončića oko tzv. talačke krize i prosvjeda građana, ali je neočekivano šikanirala Direkciju za koordinaciju rada policijskih agencija na čijem je čelu donedavno hvaljeni Himzo Selimović.
Možda bi temperamentna Majkić nekako i oprostila policajcu Selimoviću, ali bi po kratkom postupku zasigurno smaknula glavnoga tužitelja Gorana Salihovića zbog arogancije i neodazivanja na pozive parlamentaraca. Još je svježe i prepucavanje između dužnosnika SDA i direktora SIPA-e Gorana Zupca. Lider HDZ-a BiH nema sličnih verbalnih ispada. On je jedino onako galantno u jednom razdoblju biranim rječnikom “ponižavao” predsjednika Federacije Živka Budimira i braću Lijanović. Njegove manire uglavnom slijedi i predsjedatelj Vijeća ministara Vjekoslav Bevanda, iako su mnogi skloni ustvrditi kako bi bilo daleko bolje da i on češće podvikne na svoje odlutale ministre čime bi pokazao autoritet i potrebnu čvrstu ruku.
Žive od svađa
Predsjednik RS-a Milorad Dodik se tijekom cijele političke karijere naprosto hrani svađama i uvredama. Njemu nije bitno radi li se o nekom političkom protivniku ili nepodobnom predstavniku međunarodne zajednice.
Takva taktika mu redovito donosi izborne pobjede. Zamjetno je dakle da je agresivni “Mile” zapravo jedini lider koji iskače iz diplomatskih manira, ostali stranački čelnici se uglavnom drže političkoga ukusa i bontona. Moglo bi se kazati da su lideri u ovoj zemlji neka vrsta huškača, a državni dužnosnici svađalice.
Zato nam institucije često liče na kokošinjac, a državna vlast na raštimani orkestar. I nije čudo što je narod raspamećen i izluđen, samo je šokantno što unatoč teroru i gaženju dostojanstva opet bira te iste varalice i barabe. Nema druge nego priznati, u državi, kazalištu, oni su majstori režije i predstava.
Piše: A. Mrkonjić / Dnevni list
