Kad čovjek pomisli da u našim selima nema života i mladih, iznenade ljudi koji i dalje vjeruju da je u tim selima najljepše i najbolje. Unatoč svemu ostaju u njima. Oni uopće ne razmišljaju jesu li uskraćeni, njima je srce puno jer to je zemlja njihovih predaka.
Na Kućanima smo upoznali Marijanu Vladić koja razmišlja upravo tako.
Kroz razgovor otkriva nam Marijana kako se živjelo i kako se živi u ovom selu.
„Od malena smo radili, učili se onim pravim životnim vrijednostima, kršćanskim također. Jednom usađene te vrijednosti ostaju zauvijek! Ovdje se nekad teško živjelo jer smo bili odsječeni od magistrale. Glavno sredstvo za prijevoz robe i tereta su bili konji. Išlo se na Gračac po hranu i druge potrepštine. Do Gračaca se vozilo voće na konjima i onda dalje transportom za Mostar.“
I danas je ovo selo je obilato voćem. Najviše je ošlama i krušaka! Od toga se živjelo kao i od stočarstva. Naša sugovornica navodi kako su mještani „od tih prihoda gojili i školovali djecu. Većina muškarca je radila u firmi Granit, u Jablanici. Oni koji su radili u Njemačkoj, bolje su živjeli.“
Do rata u selu je živjelo 277 osoba, a prema popisu iz 2013. samo 77 osoba.
Kućani su imali područnu školu do četiri razreda, a do na Gračac se išlo do osmog razreda.
Prisjeća se Mirjana svojih školskih početaka i osnovne škole:
„Nije bio problem što se išlo svako jutro pješke na Ustiramu. Bili smo borbeni i ovo selo je slovilo kao selo sa najviše visoko obrazovanih ljudi i fratara. Po 30 do 40 učenika je išlo zajedno. Krunica bi se izmolila do autobusa.“
Nažalost, rat je raselio ovo selo. Najviše ih je odselilo u Zagreb, Slavoniju, Mostar. Kao i mještani drugih sela, i ovdje se iseljeni mještani okupljaju za patron župe.
„Danas se rado okupljamo za blagdan Sv. Ante jer smo mi filijala župe Gračac. Najviše Kućanaca se okupi za Sniježnu Gospu, zaštitnicu našeg sela, po kojoj naša crkva nosi ime! Ljeto vrvi ljudima, ali nažalost, kad godišnji prođu, vraća se ona svakodnevnica.“
Na Kućanima trenutno živi 25 stanovnika. Uglavnom su to starci i nekoliko mladih koji daju vedrinu selu.
Marijana živi s bolesnom majkom i bratom, a ostalih šestero braće i sestara rasulo se po bijelom svijetu.
Naša sugovornica je pravi zaljubljenik u životinje pa veli: „Prema ovcama imamo respekt. One su nas othranile. Od kad znam za sebe, imamo ih. To je nešto naslijeđeno, ušlo u srce.“
Sve mliječne i poljoprivredne proizvode prodaju bez problema. Kad obavi sve poslove, nađe Marijana vremena i za sebe pa se zaputi u Mostar na koncert. No život u gradu i u stanu ne može niti zamisliti.
„Dobili smo asfalt, fiksne telefone, rasvjetu; sve za jedan normalan život. Pomislim da je bilo to ranije, možda bi više ljudi ostalo. Ali šta je, tu je!“-tužno će Marijana.
Koliko nam ova mala mjesta ostaju neistražena, svjedoči ova djevojka nabrajajući što sve možete vidjeti i istražiti na Kućanima.
„Imamo našu ljepoticu Klečku stijenu (Vihar) koju često posjećuju turisti. Ljudi nekako tu nađu svoj mir i uživaju. Baci se i roštilj. Vraćaju se sa sumrakom prepuni dojmova kako je gore najljepši pogled jer se sve vidi kao na dlanu. Ima ovdje još zanimljivosti kao što su Biskupov grob, Prigrađe, Jelin greb, Kužno groblje i lokalitet stećaka Stogir u blizini osnovne škole. To sve svjedoči da je ovdje bilo života i mnogo prije. Ljudi koji ovdje žive su većinom doseljenici iz Hercegovine koji su išli tražeći plodnu zemlju za život.“
Dok nam Marjana objašnjava poput pravog vodiča zanimljivosti svoga sela, pitamo je što bi danas mijenjala da može.
„Samo to da ima malo omladine, da imamo javni prijevoz. Kad imaju sva sela, pa zašto ne bismo i mi makar u 15 dana. Nije bitno koliko nas ima, svaki čovjek je vrijedan. I mi pripadamo Općini Rama.“
Budući da je ovo selo na 925 metara nadmorske visine, zime su jake, no za svaku je pohvalu, kaže Marijana, što redovno čiste cestu tako da je uvijek prohodno.
„Živim ovdje, možda uskraćena za mnogo toga, a možda i ne; o tome i ne razmišljam. Meni je srce puno jer je ova zemlja mojih predaka za mene svetinja“ - ponosno ističe Marijana.
Najteže je Marijani čuti kad pričaju u prošlom vremenu o Kućanima.
Ona kaže: „Ne!!! Kućani žive i živjet će dok je dobrih Kućanaca koji cijene svoje korijene, i onih koji su ovdje pokopali svoje roditelje. To je veza koja se ne može uništiti.“
Možda su potvrda tome i vikendice koje polako niču na Kućanima.
Marijana nas ostavila bez riječi. Ostaje nam jedino da joj čestitamo na vjeri i nadi, radišnosti, a sigurni smo da su svi Kućanci ponosni na nju.
Ako vas put do Kućana nanese, ugodna dobrodošlica i vodič kroz ovo mjesto bit će vam naša Marijana.
Razgovarala: Božana Nikolić
Na Kućanima smo upoznali Marijanu Vladić koja razmišlja upravo tako.
Kroz razgovor otkriva nam Marijana kako se živjelo i kako se živi u ovom selu.
„Od malena smo radili, učili se onim pravim životnim vrijednostima, kršćanskim također. Jednom usađene te vrijednosti ostaju zauvijek! Ovdje se nekad teško živjelo jer smo bili odsječeni od magistrale. Glavno sredstvo za prijevoz robe i tereta su bili konji. Išlo se na Gračac po hranu i druge potrepštine. Do Gračaca se vozilo voće na konjima i onda dalje transportom za Mostar.“
I danas je ovo selo je obilato voćem. Najviše je ošlama i krušaka! Od toga se živjelo kao i od stočarstva. Naša sugovornica navodi kako su mještani „od tih prihoda gojili i školovali djecu. Većina muškarca je radila u firmi Granit, u Jablanici. Oni koji su radili u Njemačkoj, bolje su živjeli.“
Do rata u selu je živjelo 277 osoba, a prema popisu iz 2013. samo 77 osoba.
Kućani su imali područnu školu do četiri razreda, a do na Gračac se išlo do osmog razreda.
Prisjeća se Mirjana svojih školskih početaka i osnovne škole:
„Nije bio problem što se išlo svako jutro pješke na Ustiramu. Bili smo borbeni i ovo selo je slovilo kao selo sa najviše visoko obrazovanih ljudi i fratara. Po 30 do 40 učenika je išlo zajedno. Krunica bi se izmolila do autobusa.“
Nažalost, rat je raselio ovo selo. Najviše ih je odselilo u Zagreb, Slavoniju, Mostar. Kao i mještani drugih sela, i ovdje se iseljeni mještani okupljaju za patron župe.
„Danas se rado okupljamo za blagdan Sv. Ante jer smo mi filijala župe Gračac. Najviše Kućanaca se okupi za Sniježnu Gospu, zaštitnicu našeg sela, po kojoj naša crkva nosi ime! Ljeto vrvi ljudima, ali nažalost, kad godišnji prođu, vraća se ona svakodnevnica.“
Na Kućanima trenutno živi 25 stanovnika. Uglavnom su to starci i nekoliko mladih koji daju vedrinu selu.
Marijana živi s bolesnom majkom i bratom, a ostalih šestero braće i sestara rasulo se po bijelom svijetu.
Naša sugovornica je pravi zaljubljenik u životinje pa veli: „Prema ovcama imamo respekt. One su nas othranile. Od kad znam za sebe, imamo ih. To je nešto naslijeđeno, ušlo u srce.“
Sve mliječne i poljoprivredne proizvode prodaju bez problema. Kad obavi sve poslove, nađe Marijana vremena i za sebe pa se zaputi u Mostar na koncert. No život u gradu i u stanu ne može niti zamisliti.
„Dobili smo asfalt, fiksne telefone, rasvjetu; sve za jedan normalan život. Pomislim da je bilo to ranije, možda bi više ljudi ostalo. Ali šta je, tu je!“-tužno će Marijana.
Koliko nam ova mala mjesta ostaju neistražena, svjedoči ova djevojka nabrajajući što sve možete vidjeti i istražiti na Kućanima.
„Imamo našu ljepoticu Klečku stijenu (Vihar) koju često posjećuju turisti. Ljudi nekako tu nađu svoj mir i uživaju. Baci se i roštilj. Vraćaju se sa sumrakom prepuni dojmova kako je gore najljepši pogled jer se sve vidi kao na dlanu. Ima ovdje još zanimljivosti kao što su Biskupov grob, Prigrađe, Jelin greb, Kužno groblje i lokalitet stećaka Stogir u blizini osnovne škole. To sve svjedoči da je ovdje bilo života i mnogo prije. Ljudi koji ovdje žive su većinom doseljenici iz Hercegovine koji su išli tražeći plodnu zemlju za život.“
Dok nam Marjana objašnjava poput pravog vodiča zanimljivosti svoga sela, pitamo je što bi danas mijenjala da može.
„Samo to da ima malo omladine, da imamo javni prijevoz. Kad imaju sva sela, pa zašto ne bismo i mi makar u 15 dana. Nije bitno koliko nas ima, svaki čovjek je vrijedan. I mi pripadamo Općini Rama.“
Budući da je ovo selo na 925 metara nadmorske visine, zime su jake, no za svaku je pohvalu, kaže Marijana, što redovno čiste cestu tako da je uvijek prohodno.
„Živim ovdje, možda uskraćena za mnogo toga, a možda i ne; o tome i ne razmišljam. Meni je srce puno jer je ova zemlja mojih predaka za mene svetinja“ - ponosno ističe Marijana.
Najteže je Marijani čuti kad pričaju u prošlom vremenu o Kućanima.
Ona kaže: „Ne!!! Kućani žive i živjet će dok je dobrih Kućanaca koji cijene svoje korijene, i onih koji su ovdje pokopali svoje roditelje. To je veza koja se ne može uništiti.“
Možda su potvrda tome i vikendice koje polako niču na Kućanima.
Marijana nas ostavila bez riječi. Ostaje nam jedino da joj čestitamo na vjeri i nadi, radišnosti, a sigurni smo da su svi Kućanci ponosni na nju.
Ako vas put do Kućana nanese, ugodna dobrodošlica i vodič kroz ovo mjesto bit će vam naša Marijana.
Razgovarala: Božana Nikolić
