Imate tu osobu? Ona vas zna od rođenja i vaše je krvi? Ako imate, onda ste vrlo sretni.
I ja sam bila te sreće sve do jednog hladnog dana u studenom 2006. Jedan telefonski poziv pretvorio mi je tu godinu u noćnu moru, kad je mama javila: „Ćeri, dida je umra.“ Tišina. Mrak. Odjednom je sve postalo tako prazno i besmisleno. Pojavila se studen u srcu, zima. Nemilosrdna zima.
No, moja namjera nije pisati o velikoj tuzi koja je nastala toga dana, niti o suzama koje sam isplakala, ni o praznini koja je uslijedila, a i ostala u mom srcu jer sam ga izgubila. Ne, ne koristim svoje pero kao rame za plakanje. Dapače, ono će mi pomoć da prenesem radost s kojom se on budio svako jutro i vrijednosti kojima me podučio, važnosti koje je pridavao ljudskom biću, svome ramskom rodu i prirodnim ljepotama, šumama, jezeru i na kraju krajeva, svojoj djeci, unucima i unukama.
Cijeli život bio je šumar. Čuvar naših šuma. Kad bih zaklopila oči i pobjegla u djetinjstvo, vratila bih njegovu sliku. Visok preko dva metra, na prvu uočljivi brkovi, krupan i jak i u svojim kasnim šezdesetima, ma pravi Ramac. Pokucao bi na vrata: „Hvaljen Isus, čeljadi!“, pogledao u mene i dodao: „I Marija!“. Na što bi ja ponosno odgovorila s ostalima: „Vazda bio!“. Onda bi pružio svoj velik korak, težak i umoran, zasjeo u svoju fotelju i zapalio lulu. Prisjećam se da bi je uvijek pridržavao prstima s jedne strane usana i svako malo je odmakao od njih da ispusti onaj stari bijeli dim, koji bi u meni budio osjećaj doma, obitelji i prihvaćenosti. Čudno, zar ne?
Poslije ručka pila se kava iza kuće, na terasi koja baca pogled s visokih, naizgled neosvojivih Rumboka na ono što ja zovem jedinim rajem na Zemlji, na predivno Ramsko jezero. Veličanstven pogled. Obala jezera se od ušća rijeke Rame uvija i zaobilazi planinu da bi došla do brane, a između prkosno strši Šćitski poluotok. Pogled plijene i mali brojni otočići, nastanjeni visokom borovinom, koji nestanu svake zime kako se razina vode podigne. A tek boja jezera: čas nebesko plava, čas modra kao Jadran, il tamna kao Neretva.
Dida bi uvijek prvi završio s kavom, ali lulu ispuštao ne bi. Kad bi pogledom prešao preko jezera i šljivika na obalama, objekt promatranja bile bi mu planine, kao i meni. Od njega sam naslijedila ljubav prema prirodi. Zimzelena stabla, borovi tako tamno zelene boje da vam se pogled stapa s njima. Melem za svaku dušu. Jednom me baš vodio u planinu i to bijaše moja prva lekcija na terenu. Ali, to je priča sama za sebe. Toliko me toga naučio, a je li puno govorio? Je li rekao išta više od: „Hvaljen Isus, čeljadi! I Marija!“. Sve više bilo bi previše. Od njega sam učila pogledom, smisao vadila iz njegovih očiju i slušala srcem, jer kako kaže Miroslav Mika Antić: „Prepoznat ćete me po ćutanju. Večni ne razgovaraju.“
Marija Fofić / zkhs.hr
