Ono što se dogodilo na današnji dan prije 82 godine, ostat će zauvijek zapisano u ramsku povijest kao "uvod" u stradanje koje je uslijedilo nepuna tri mjeseca kasnije.
13. srpanj 1942. godine usječen je duboko u sjećanja Ramljaka kao i u povijest stradanja Rame.
U ranim jutarnjim satima 13. srpnja 1942. godine, partizani su napali Prozor, uz njega napali su i Šćit. Prema dostupnim dokumentima, Šćit je napadao 3. kragujevački bataljun iz sastava Prve proleterske brigade. Nakon brojnih neuspješnih napada, partizani uspijevaju zapaliti crkvu koja je u potpunosti izgorjela.
Nakon zauzimanja crkve, partizani su ubili gvardijana, fra Julijana Jurkovića. Nekoliko dana kasnije ubijaju i fra Viktora Sliškovića pod optužbom da je "spremao ustanak" i da je "neprijatelj naroda". U petom požaru kroz svoju povijest stradala je ramska crkva, a s njom sakristija i knjižnica. Izgorjela je velika Gospina slika koju je naslikao A. de Rohden 1892. godine, slika "Sv. Ignacije izgoni đavle" iz Rubensove škole i druge vrijedne slike. Crkveno ruho je odneseno ili spaljeno.
Uništeno je desetak kaleža od kojih su dva bila filigranski radovi majstora Tome Tinovića iz Jajca, a dva od fojničkih majstora Ostojića, kao i tri krasne pokaznice. Knjižnica je imala vrlo vrijedne povijesne i teološke knjige, matice pisane od 1781. godine bosančicom i latinicom, za koje je jedan ministarski izaslanik govorio fra Kazimiru Iviću da vrijede toliko da im se stranice dukatima popločaju.
U knjižnici je stradao arhiv, numizmatika i što je posebno važno zabilješke dvojice Vladića koje su sadržavale podatke o Rami i Bosni skupljane po svijetu, posebno u Rimu gdje su obojica službovala, neke prijepise iz Arhiva apostolskih vikara u Bosni, a taj arhiv je također uništen tako da sad podataka više nigdje i nema.
O materijalnim gubicima, odvedenoj stoci, odvezenom žitu i svemu što je bilo potrebno za život, o uništenom samostanskom namještaju, potpunom pustošenju svega što je u njemu bilo, da se i ne govori. Rad i trud kroz stoljeća, planuo je kao žrtva na oltaru borbe za nešto što ramski Hrvati nikad nisu željeli. Ako je bilo govora o "prvom oslobođenju" Rame, onda je to bila strašna ironija o spaljenoj crkvi, uništenom kulturnom blagu i, što je najteže, stradalim ljudima. Htjeli su lišiti Ramu ne samo njezinih značajnih ljudi nego i njezine prošlosti.
13. srpanj 1942. godine usječen je duboko u sjećanja Ramljaka kao i u povijest stradanja Rame.
U ranim jutarnjim satima 13. srpnja 1942. godine, partizani su napali Prozor, uz njega napali su i Šćit. Prema dostupnim dokumentima, Šćit je napadao 3. kragujevački bataljun iz sastava Prve proleterske brigade. Nakon brojnih neuspješnih napada, partizani uspijevaju zapaliti crkvu koja je u potpunosti izgorjela.
Nakon zauzimanja crkve, partizani su ubili gvardijana, fra Julijana Jurkovića. Nekoliko dana kasnije ubijaju i fra Viktora Sliškovića pod optužbom da je "spremao ustanak" i da je "neprijatelj naroda". U petom požaru kroz svoju povijest stradala je ramska crkva, a s njom sakristija i knjižnica. Izgorjela je velika Gospina slika koju je naslikao A. de Rohden 1892. godine, slika "Sv. Ignacije izgoni đavle" iz Rubensove škole i druge vrijedne slike. Crkveno ruho je odneseno ili spaljeno.
Uništeno je desetak kaleža od kojih su dva bila filigranski radovi majstora Tome Tinovića iz Jajca, a dva od fojničkih majstora Ostojića, kao i tri krasne pokaznice. Knjižnica je imala vrlo vrijedne povijesne i teološke knjige, matice pisane od 1781. godine bosančicom i latinicom, za koje je jedan ministarski izaslanik govorio fra Kazimiru Iviću da vrijede toliko da im se stranice dukatima popločaju.
U knjižnici je stradao arhiv, numizmatika i što je posebno važno zabilješke dvojice Vladića koje su sadržavale podatke o Rami i Bosni skupljane po svijetu, posebno u Rimu gdje su obojica službovala, neke prijepise iz Arhiva apostolskih vikara u Bosni, a taj arhiv je također uništen tako da sad podataka više nigdje i nema.
O materijalnim gubicima, odvedenoj stoci, odvezenom žitu i svemu što je bilo potrebno za život, o uništenom samostanskom namještaju, potpunom pustošenju svega što je u njemu bilo, da se i ne govori. Rad i trud kroz stoljeća, planuo je kao žrtva na oltaru borbe za nešto što ramski Hrvati nikad nisu željeli. Ako je bilo govora o "prvom oslobođenju" Rame, onda je to bila strašna ironija o spaljenoj crkvi, uništenom kulturnom blagu i, što je najteže, stradalim ljudima. Htjeli su lišiti Ramu ne samo njezinih značajnih ljudi nego i njezine prošlosti.
