Ako u svakom ratu vrijedi logika da je i prijatelj mog neprijatelja moj neprijatelj, onda je prije nekoliko dana Ukrajina dobila vrlo moćnog neprijatelja. Radi se o tri velike europske energetske kompanije - anglonizozemskom Shellu, njemačkom E.On-u i austrijskom OMV-u - koje su prije nekoliko dana i formalno s ruskom državnom kompanijom Gazprom sklopile ugovor o gradnji plinovod Sjeverni tok 2. Ako se taj plan realizira, oko dvije trećine količina ruskog prirodnog plina koji se trenutno u Europu doprema plinovodima preko Ukrajine, mogle bi biti preusmjerene u dvije cijevi položenu na dno Baltičkog mora između ruskog grada Vyborga i njemačkog Greifswalda. Zapravo, radi se tek o nadgradnji i udvostručenju kapaciteta već postojećeg plinovoda Sjeverni tok, no projektu koji bi mogao redefinirati bazične energetske, ekonomske i geopolitičke odnose u Europi.
Moćne kompanije
Konačni dogovor o realizaciji projekta sklopljen je na ekonomskom forumu koji se prošlog tjedna održao u Vladivostoku, a reakcije nije trebalo dugo čekati. Poprilično očekivano, ukrajinski premijer Arsenij Jacenjuk projekt je nazvao, ‘antieuropskim’ i ‘antiukrajinskim’, slovački premijer Robert Fico poprilično neuvijeno cijeli je dogovor nazvao ‘izdajom’, a poljski predsjednik Andrezj Duda ‘primjerom nacionalnog egoizma koji potpuno zanemaruje interese drugih država’. Taj bijes, dakako, usmjeren je prema Njemačkoj, koja bi realizacijom ovog projekta postala de facto distribucijski centar za ruski plin u sjevernoj i središnjoj Europi. Taj novi savez, sazdan u jeku sankcija Rusiji zbog aneksije Krima i deklarativnih pokušaja Europske komisije da stvori jedinstvenu europsku energetsku politiku diversifikacije od ruskog plina, poprilično je jasan odgovor svima onima koji smatraju da Europska unija može napustiti model funkcioniranja temeljem sukoba ‘nacionalnih interesa’. Doduše, potpredsjednik Europske komisije zadužen za energetsku politiku Maroš Ševčović već je najavio da će proučiti je li projekt u skladu s europskom regulativom, no poprilično je neizvjesno hoće li imati dovoljno političke snage da zaustavi strateški bitan projekt najveće članice Europske unije i tri moćne energetske kompanije. Uostalom, Ševčović je Slovak, a baš bi Slovačka mogla biti jedna od glavnih žrtava Sjevernog toka, s obzirom da bi zemlja mogla ostati bez stotina milijuna eura od tranzitnih prihoda, ali i biti suočena s višom cijenom plina u budućnosti.
Kad je prije nekoliko mjeseci Rusija najavila kako planira u potpunosti prestati transportirati plin kroz Ukrajinu do 2020., slovačka vlada tvrdila je da je to nemoguće, jer ima važeći ugovor sve do 2028. Nakon potpisivanja ugovora o Sjevernom toku 2, više nitko nije siguran. Ipak, najviše razloga za zabrinutost imaju u Ukrajini. Opskrba i tranzit prirodnog plina sama su srž turbulentnih odnosa koje je ta država imala s Rusijom, a suštinski i uzrok goleme krize u kojoj se ta država nalazi. Puno desetljeće i pol nakon raspada Sovjetskog Saveza, Ukrajina je ujedno bila i najveći uvoznik ruskog plina i glavna država za njegov tranzit prema tržištima zapadne Europe. S jedne strane, kroz Ukrajinu je svake godine teklo oko 80 milijardi prostornih metara plina za Europu (za usporedbu hrvatska godišnja potrošnja iznosi oko 3 milijarde), dok je sama Ukrajina trošila između 40 i 50 milijardi kubika ruskog plina. Ta međuovisnost, u kombinaciji s brojnim korupcijskim aranžmanima i netransparentnim ugovorima, bila je trajni izvor nestabilnosti u odnosima Rusije, Ukrajine i Europe, a vrhunac se dogodio 2008. velikom plinskom krizom kad je Rusija zbog navodnog neplaćanja prekinula transport plina. Europska unija je reagirala, privremeno ugasila krizu, no sukob je tinjao dalje. Ruski Gazprom intenzivno je počeo razvijati strategiju diversifikacije pravaca opskrbe prema Europi, a prvi rezultat te nove strategije bio je Sjeverni tok - plinovod kojim je ruski plin dopremljen izravno velikim potrošačima u Njemačkoj.
Što s Južnim tokom?
Za jugoistočnu Europu taj novi dobavni pravac trebao je biti famozni Južni tok, plinovod s rutom ispod Crnog mora, preko Bugarske, Srbije, Mađarske s nekoliko odvojaka za opskrbu BiH i Hrvatske, te sa završetkom u velikom plinskom čvorištu u austrijskom Baumgartenu. Ipak, kako se radilo o znatno kompleksnijem projektu od Sjevernog toka, s više sudionika, njegova realizacija se pokazala i puno kompleksnijom, posebno zato što ga se smatralo konkurentu velikom projektu plinovoda Nabucco koji je u Europu trebao dovesti plin iz Kaspijskog bazena.
Nepovoljan ugovor
Gazprom je Južni tok pokušavao realizirati sklapajući međudržavne ugovore sa zemljama kojima je plinovod trebao prolaziti, no Europska komisija projekt je blokirala, tvrdeći da je protivan zakonodavnoj regulativi, tzv. Trećem energetskom paketu, koji nalaže da vlasnici ključne energetske transportne infrastrukture moraju omogućiti pristup trećim stranama. Paralelno s pokušajima Gazproma da krene s gradnjom Južnog toka, situacija u Ukrajini se pogoršavala. Već 2010. izbila je nova plinska kriza, a novopečena ukrajinska premijerka Julija Timošenko okončala ju je sklapajući po Ukrajinu vrlo nepovoljan ugovor, temeljem kojeg je ta zemlja Gazpromu plaćala najveću cijenu plina u Europi. Već u plinskoj godini 2011./2012. izdaci za kupnju ruskog plina dosegnuli su 8,5 posto ukrajinskog BDP-a, a kako su iz političkih razloga cijene za krajnje potrošače bile značajno ispod nabavne cijene, gubici su se počeli skupljati u bilanci ukrajinskog državnog poduzeća Naftogaz. Početkom prošle godine taj minus dosegnuo je oko 9 milijardi američkih dolara, a nakon nasilnog rušenja režima Viktora Janukoviča i dolaska prozapadnih političara na vlast, Rusija je ukinula diskont na cijenu koji je godinu dana ranije odobrila Ukrajini, te zaprijetila obustavom isporuka ako se dug ne isplati. Uskoro je došlo do aneksije Krima, rata u regiji Donbas, a plinska kriza izbjegnuta je zahvaljujući vrlo toploj zimi i intervenciji Europske unije koja je plin kupljen od Rusije po nižoj cijeni prodavala Ukrajini. Osokoljena tim statističkim padom uvoza ruskog plina, ukrajinska vlada objavljuje planove za potpuni prestanak uvoza ruskog plina, a gubici u Naftogazu se saniraju novcem iz deviznih rezervi. Gazprom, pak, objavljuje kako odustaje od Južnog toka - projekta na čiju je realizaciju do tada potrošeno više od 4 milijarde eura - te najavljuje novi plan gradnje plinovoda prema Turskoj, gdje bi bilo stvoreno čvorište za opskrbu jugoistočne Europe. Te najave iz ruske kompanije nisu shvaćene naročito ozbiljno do prije nekoliko dana i objave dogovora o Sjevernom toku. Ruski plan sad je puno jasniji.
Gradnjom Sjevernog toka 2, ukupni kapacitet plinovoda između Rusije i Njemačke iznosio bi oko 110 milijardi kubika plina godišnje, a kako se trenutno koristi samo pola kapaciteta Sjevernog toka 1 (23,5 milijardi kubika), već taj pravac bio bi sasvim dovoljan da supstituira cjelokupni tranzit plina kroz Ukrajinu. Ipak, kako je zbog nedovoljno razvijene magistralne plinovodne mreže u samoj Europi, zasad nemoguće veće količine plina iz Njemačke transportirati do Mađarske, Bugarske, Srbije, Rumunjske i Turske, opskrba tog južnog koridora vršit će se iz Turske. Ljepota ovog plana jest što bi se tu koristio već postojeći plinovod koji je transportirao plin iz Ukrajine, preko Moldavije, Rumunjske i Bugarske u Tursku. Sada će plin teći u suprotnom smjeru, a kako se radi o već izgrađenom plinovodu, ne njega se neće primjenjivati niti europska pravila koja su priječila realizaciju Južnog toka.
Glavni distributeri
Dakle, Njemačka i Turska postaju glavni distributeri ruskog plina za Europu, Slovačka i Češka ostaju bez golemih tranzitnih prihoda, a Ukrajina i, potencijalno, Bjelorusija - bez dosadašnje geopolitičke važnosti. Ukrajina će, doduše, nastaviti put prema Europskoj uniji, a uskoro valjda riješiti i svoj problem s plinom. Plin će biti isti, samo će ovaj put umjesto sa sjevera dolaziti s juga, uz sitnu naknadu posredniku. Solidarnost je ipak jedna od temeljnih europskih vrijednosti. (jutarnji.hr)
Moćne kompanije
Konačni dogovor o realizaciji projekta sklopljen je na ekonomskom forumu koji se prošlog tjedna održao u Vladivostoku, a reakcije nije trebalo dugo čekati. Poprilično očekivano, ukrajinski premijer Arsenij Jacenjuk projekt je nazvao, ‘antieuropskim’ i ‘antiukrajinskim’, slovački premijer Robert Fico poprilično neuvijeno cijeli je dogovor nazvao ‘izdajom’, a poljski predsjednik Andrezj Duda ‘primjerom nacionalnog egoizma koji potpuno zanemaruje interese drugih država’. Taj bijes, dakako, usmjeren je prema Njemačkoj, koja bi realizacijom ovog projekta postala de facto distribucijski centar za ruski plin u sjevernoj i središnjoj Europi. Taj novi savez, sazdan u jeku sankcija Rusiji zbog aneksije Krima i deklarativnih pokušaja Europske komisije da stvori jedinstvenu europsku energetsku politiku diversifikacije od ruskog plina, poprilično je jasan odgovor svima onima koji smatraju da Europska unija može napustiti model funkcioniranja temeljem sukoba ‘nacionalnih interesa’. Doduše, potpredsjednik Europske komisije zadužen za energetsku politiku Maroš Ševčović već je najavio da će proučiti je li projekt u skladu s europskom regulativom, no poprilično je neizvjesno hoće li imati dovoljno političke snage da zaustavi strateški bitan projekt najveće članice Europske unije i tri moćne energetske kompanije. Uostalom, Ševčović je Slovak, a baš bi Slovačka mogla biti jedna od glavnih žrtava Sjevernog toka, s obzirom da bi zemlja mogla ostati bez stotina milijuna eura od tranzitnih prihoda, ali i biti suočena s višom cijenom plina u budućnosti.
Kad je prije nekoliko mjeseci Rusija najavila kako planira u potpunosti prestati transportirati plin kroz Ukrajinu do 2020., slovačka vlada tvrdila je da je to nemoguće, jer ima važeći ugovor sve do 2028. Nakon potpisivanja ugovora o Sjevernom toku 2, više nitko nije siguran. Ipak, najviše razloga za zabrinutost imaju u Ukrajini. Opskrba i tranzit prirodnog plina sama su srž turbulentnih odnosa koje je ta država imala s Rusijom, a suštinski i uzrok goleme krize u kojoj se ta država nalazi. Puno desetljeće i pol nakon raspada Sovjetskog Saveza, Ukrajina je ujedno bila i najveći uvoznik ruskog plina i glavna država za njegov tranzit prema tržištima zapadne Europe. S jedne strane, kroz Ukrajinu je svake godine teklo oko 80 milijardi prostornih metara plina za Europu (za usporedbu hrvatska godišnja potrošnja iznosi oko 3 milijarde), dok je sama Ukrajina trošila između 40 i 50 milijardi kubika ruskog plina. Ta međuovisnost, u kombinaciji s brojnim korupcijskim aranžmanima i netransparentnim ugovorima, bila je trajni izvor nestabilnosti u odnosima Rusije, Ukrajine i Europe, a vrhunac se dogodio 2008. velikom plinskom krizom kad je Rusija zbog navodnog neplaćanja prekinula transport plina. Europska unija je reagirala, privremeno ugasila krizu, no sukob je tinjao dalje. Ruski Gazprom intenzivno je počeo razvijati strategiju diversifikacije pravaca opskrbe prema Europi, a prvi rezultat te nove strategije bio je Sjeverni tok - plinovod kojim je ruski plin dopremljen izravno velikim potrošačima u Njemačkoj.
Što s Južnim tokom?
Za jugoistočnu Europu taj novi dobavni pravac trebao je biti famozni Južni tok, plinovod s rutom ispod Crnog mora, preko Bugarske, Srbije, Mađarske s nekoliko odvojaka za opskrbu BiH i Hrvatske, te sa završetkom u velikom plinskom čvorištu u austrijskom Baumgartenu. Ipak, kako se radilo o znatno kompleksnijem projektu od Sjevernog toka, s više sudionika, njegova realizacija se pokazala i puno kompleksnijom, posebno zato što ga se smatralo konkurentu velikom projektu plinovoda Nabucco koji je u Europu trebao dovesti plin iz Kaspijskog bazena.
Nepovoljan ugovor
Gazprom je Južni tok pokušavao realizirati sklapajući međudržavne ugovore sa zemljama kojima je plinovod trebao prolaziti, no Europska komisija projekt je blokirala, tvrdeći da je protivan zakonodavnoj regulativi, tzv. Trećem energetskom paketu, koji nalaže da vlasnici ključne energetske transportne infrastrukture moraju omogućiti pristup trećim stranama. Paralelno s pokušajima Gazproma da krene s gradnjom Južnog toka, situacija u Ukrajini se pogoršavala. Već 2010. izbila je nova plinska kriza, a novopečena ukrajinska premijerka Julija Timošenko okončala ju je sklapajući po Ukrajinu vrlo nepovoljan ugovor, temeljem kojeg je ta zemlja Gazpromu plaćala najveću cijenu plina u Europi. Već u plinskoj godini 2011./2012. izdaci za kupnju ruskog plina dosegnuli su 8,5 posto ukrajinskog BDP-a, a kako su iz političkih razloga cijene za krajnje potrošače bile značajno ispod nabavne cijene, gubici su se počeli skupljati u bilanci ukrajinskog državnog poduzeća Naftogaz. Početkom prošle godine taj minus dosegnuo je oko 9 milijardi američkih dolara, a nakon nasilnog rušenja režima Viktora Janukoviča i dolaska prozapadnih političara na vlast, Rusija je ukinula diskont na cijenu koji je godinu dana ranije odobrila Ukrajini, te zaprijetila obustavom isporuka ako se dug ne isplati. Uskoro je došlo do aneksije Krima, rata u regiji Donbas, a plinska kriza izbjegnuta je zahvaljujući vrlo toploj zimi i intervenciji Europske unije koja je plin kupljen od Rusije po nižoj cijeni prodavala Ukrajini. Osokoljena tim statističkim padom uvoza ruskog plina, ukrajinska vlada objavljuje planove za potpuni prestanak uvoza ruskog plina, a gubici u Naftogazu se saniraju novcem iz deviznih rezervi. Gazprom, pak, objavljuje kako odustaje od Južnog toka - projekta na čiju je realizaciju do tada potrošeno više od 4 milijarde eura - te najavljuje novi plan gradnje plinovoda prema Turskoj, gdje bi bilo stvoreno čvorište za opskrbu jugoistočne Europe. Te najave iz ruske kompanije nisu shvaćene naročito ozbiljno do prije nekoliko dana i objave dogovora o Sjevernom toku. Ruski plan sad je puno jasniji.
Gradnjom Sjevernog toka 2, ukupni kapacitet plinovoda između Rusije i Njemačke iznosio bi oko 110 milijardi kubika plina godišnje, a kako se trenutno koristi samo pola kapaciteta Sjevernog toka 1 (23,5 milijardi kubika), već taj pravac bio bi sasvim dovoljan da supstituira cjelokupni tranzit plina kroz Ukrajinu. Ipak, kako je zbog nedovoljno razvijene magistralne plinovodne mreže u samoj Europi, zasad nemoguće veće količine plina iz Njemačke transportirati do Mađarske, Bugarske, Srbije, Rumunjske i Turske, opskrba tog južnog koridora vršit će se iz Turske. Ljepota ovog plana jest što bi se tu koristio već postojeći plinovod koji je transportirao plin iz Ukrajine, preko Moldavije, Rumunjske i Bugarske u Tursku. Sada će plin teći u suprotnom smjeru, a kako se radi o već izgrađenom plinovodu, ne njega se neće primjenjivati niti europska pravila koja su priječila realizaciju Južnog toka.
Glavni distributeri
Dakle, Njemačka i Turska postaju glavni distributeri ruskog plina za Europu, Slovačka i Češka ostaju bez golemih tranzitnih prihoda, a Ukrajina i, potencijalno, Bjelorusija - bez dosadašnje geopolitičke važnosti. Ukrajina će, doduše, nastaviti put prema Europskoj uniji, a uskoro valjda riješiti i svoj problem s plinom. Plin će biti isti, samo će ovaj put umjesto sa sjevera dolaziti s juga, uz sitnu naknadu posredniku. Solidarnost je ipak jedna od temeljnih europskih vrijednosti. (jutarnji.hr)
