Korizma započinje na Čistu srijedu. To je vrijeme posta. Sam naziv Čista srijeda označavao je dan kada bi se mrsno posuđe, ono u kojem bi se kuhala čorba s mesom, u lukšiji dobro opralo i u nekim obiteljima se do Uskrsa ne bi jelo meso. Na Čistu srijedu bio je strogi post i nemrs. Mnogi bižežinjali (postili) na Čistu srijedu i na sve petke u korizmi tako što bi uzimali samo kruh i vodu. Rijetki su bili oni koji bi žežinjali čitavu korizmu pa bi se o njima pričalo po čitavoj Rami kao o velikim pokornicima.
Momci iz dobrostojećih kuća, kada bi u korizmi išli na sijelo, morali bi ponijeti veliku cjepanicu i prebaciti je preko ograde nekog siromaha koji nema svojih volova pa sam ne može pribaviti drva za ogrjev.
U korizmi bi prestala svaka pjesma. Jedino što bi se pjevalo po kućama, ili u rašćini, ili kod napajanja blaga (ovaca i goveda), ili na prelima bio je Gospin plač.
Petkom bi se molile Isusove krunice, a malo je bilo onih koji su imali molitvenik i mogli moliti pobožnosti križnoga puta. Samo bi ponetko imao krunicu (očenaše) pa su mnogi molili na rabož,koji bi napravili od tankog drvenoga štapa, u koji bi urezali desetke krunice. Običavalo se u dugim zimskim noćima na prelima, uz slabi plamičak svijeće, učiti nauk, kako bi jednostavno nazivali vjeronauk. Pratar bi djecu i mlade, a poneki i odraslije, pred korizmenu ispovijed ispitivao nauk i pripuštao bi ispovijedi samo one koji bi ga dobro znali. Tom prigodom bi dobivali ceduljice za korizmenu ispovijed (manja cedulja s rednim brojem i pečatom župe).
Za starije bi ceduljice uzeostarišina kuće, prigodom čega bi davao i godižbinu (dar za uzdržavanje župnika). Ove ceduljice bi se vraćale kod ispovijedanja, tako su bile vrlo praktičan način saznavanja broja ispovjeđenih iz obitelji i cijele župe. U korizmi bi se misari odijevali jednostavno: ne bi se nosila šarena košulja i šarena krpa. Djevojke bi čitavo korizmeno vrijeme tkale i šarale nove košulje i ćurdije za Uskrs. U korizmi se ne bi ašikovalo nedjeljom od crkve do kuće, niti bi se pendžeralo.
rama.co.ba
Momci iz dobrostojećih kuća, kada bi u korizmi išli na sijelo, morali bi ponijeti veliku cjepanicu i prebaciti je preko ograde nekog siromaha koji nema svojih volova pa sam ne može pribaviti drva za ogrjev.
U korizmi bi prestala svaka pjesma. Jedino što bi se pjevalo po kućama, ili u rašćini, ili kod napajanja blaga (ovaca i goveda), ili na prelima bio je Gospin plač.
Petkom bi se molile Isusove krunice, a malo je bilo onih koji su imali molitvenik i mogli moliti pobožnosti križnoga puta. Samo bi ponetko imao krunicu (očenaše) pa su mnogi molili na rabož,koji bi napravili od tankog drvenoga štapa, u koji bi urezali desetke krunice. Običavalo se u dugim zimskim noćima na prelima, uz slabi plamičak svijeće, učiti nauk, kako bi jednostavno nazivali vjeronauk. Pratar bi djecu i mlade, a poneki i odraslije, pred korizmenu ispovijed ispitivao nauk i pripuštao bi ispovijedi samo one koji bi ga dobro znali. Tom prigodom bi dobivali ceduljice za korizmenu ispovijed (manja cedulja s rednim brojem i pečatom župe).
Za starije bi ceduljice uzeostarišina kuće, prigodom čega bi davao i godižbinu (dar za uzdržavanje župnika). Ove ceduljice bi se vraćale kod ispovijedanja, tako su bile vrlo praktičan način saznavanja broja ispovjeđenih iz obitelji i cijele župe. U korizmi bi se misari odijevali jednostavno: ne bi se nosila šarena košulja i šarena krpa. Djevojke bi čitavo korizmeno vrijeme tkale i šarale nove košulje i ćurdije za Uskrs. U korizmi se ne bi ašikovalo nedjeljom od crkve do kuće, niti bi se pendžeralo.
rama.co.ba
