Da se ne radi o teoriji zavjere, već samo o zavjeri, pokazuje i dokument koji je objelodanio Greg Palast u svojoj kolumni za Vice Magazine.
Završna igra
Objavljeni dokument, simoboličnog naziva „End game“ (Završna igra), jasno pokazuje da je postojao dogovor između čelnika državnih financija SAD-a i klike najmoćnijih bankara o uništavanju regulacije financijskog sustava diljem svijeta. Katastrofalno stanje sa državnim dugovima i nezaposlenošću, neredi u Grčkoj i Španjolskoj, propast Detroita, sve to svoju genezu ima upravo u tom dokumentu.
Glavni državni službenik za provođenje bankarske Završne igre bio je Larry Summers, čovjek kojem i Obama ukazao povjerenje postavivši ga za šefa FED-a. No ako je dokument koji je Palast objavio autentičan, a on tvrdi da dokazano jest, onda bi Summers trebao predsjedavati odjelom zatvora namijenjenog psihopatima iz svijeta financija, a ne FED-om koji je praktički svjetska središnja banka.
U svojoj kolumni Palast detaljno objašnjava o čemu se zapravo radi. Još se 1997. godine tadašnji tajnik ministarstva financija SAD-a, Robert Rubin, zdušno zalagao za deregulaciju banaka. To je u prvom redu značilo opoziv Glass-Steagall akta, čime bi se srušila barijera između komercijalnih i investicijskih banaka. Palast to slikovito opisuje kao zamjenu banakarskih sefova sa stolovima za rulet.
Kao drugo, bankari su se htjeli kockati u najnovijoj igri visokih rizika, trgovanju derivatima. Samo je JP Morgan uknjižio nevjerovatnih 88 bilijuna dolara, tih pseudo vrijednosnih papira u svoju bilancu kao aktivu. Tadašnji zamjenik glavnog tajnika američke riznice, već spomenuti Summers, blokirao je sve pokušaje kontrole derivata.
Bez globalne kontrole
No, postojao je problem s pretvaranjem američkih banaka u kasina derivata, novac bi jednostavno „pobjegao“ u države s boljom regulacijom i sigurnijim zakonima. Ali „velika bankarska petorka“ (Bank of America, Merrill Lynch, Goldman Sachs, Citibank, Chase Manhattan), dosjetila se briljatnom i ludo opasnom rješenju, piše Palast. Odlučili su eliminirati kontrolne mehanizme banaka na globalnoj razini.
Tu grandioznu prijevaru uspjeli su sprovesti pomoću Sporazuma o financijskim uslugama (Financial Services Agreement ili FSA), koji su ugurali kao dodatak međunarodnom trgovinskom sporazumu po okriljem Svjetske trgovinske organizacije (WTO).
Dok se nisu upleli bankari, WTO sporazumi su se bavili isključivo trgovinom konkretnim dobrima. Međutim, prema novim pravilima smišljenima od strane bankara i njihovih političkih ortaka, sve svjetske nacije bile bi prisiljene prihvatiti trgovinu toksičnom „robom“ poput financijskih derivata. Do izmjene FSA svaka je država kontrolirala poslovanje banaka unutar svog teritorija, a prema novim pravilima igre morale bi otvoriti svoja tržišta Citibanku, JP Morganu i njihovim financijskim „proizvodima“. Svih 156 zemalja članica WTO-a moralo bi ukinuti razgraničenje između komercijalnih i investicijskih banaka.Zadatak da progura FSA dan je Timothyu Geithneru, Summersovom „posilnom“ koji je imenovan za ambasadora pri WTO-u.
'Nasjela' i eurozona
Ubrzo nakon dogovora i pripreme počeli su pritisci i ucjene na države, Palast navodi primjer Ekvadora koji je doslovno bio banana republika, naime njihov glavni izvozni proizvod i okosnica gospodarstva su banane. Pod prijetnjom zabrane izvoza banana, što je praktički značilo bankrot države, Ekvador je bio prisiljen potpisati FSA. Uskoro su slijedile i druge države. Sve osim jedne – Brazila. Brazilski predsjednik Inacio Lula da Silva je odbio potpisati, na što mu je odmah zaprijećeno embargom na trgovinu s EU, tvrdi Palast. No Lulin čvrst stav i nepristajanje na ucjene urodio je plodom, Brazil je bez problema prebrodio krizu, čak i strelovito napredovao dok su druge zemlje propadale.
Uvođenje novog FSA otvorilo je Pandorinu kutiju globalne trgovine derivatima. Među notornim transkacijama je i ona između Goldman Sachsa (gdje je Rubin bio dopredsjednik) i Grčke. Goldman Sachs je odobrio komplicirani kredit kojim je Grčka, već na dan sklapanja ugovora, banci dugovala 600 milijuna eura više nego što je posudila. To je značajno pridonijelu potpunom kolapsu državnih financija i višegodišnjoj krizi koja izjeda socijalno tkivo te države. U Ekvadoru, čiji je bankarski sektor demoliran deregulacijom, također su izbile pobune i neredi. Argentina je bila prisiljena prodati naftne i vodne kompanije strancima, dok su građani kopali po smeću da prežive. Potom je u septičku jamu derivata zaronila i eurozona, čije gospodarstvo već godinama bilježi pad, uz iznimku Njemačke.
Naravno, nisu samo prijetnje pomogle da se progura FSA, mnogi su se polakomili i za lakom zaradom, piše Palast. Kako je sve završilo dobro znamo, zaigrani bankari su upropastili svjetsko gospodarstvo, uništili na milijune radnih mjesta, a još više ljudi izbacili doslovce na ulicu. Kao posljedica krize počela je razgradnja socijalne države kojoj i dalje svjedočimo. Polako ali sigurno se i u Hrvatskoj školstvo i zdravstvo privatizira, naravno pod izlikom modernizacije, unaprijeđenja i sličnih floskula. Koliko smo napredovali u zadnjih dvadesetak godina provodeći takvu politiku valjda je već i pticama na grani jasno.
S druge strane, bankari su za kockanje nagrađeni basnoslovnim bonusima, i to u godinama kad su im matične banke bilježile ogromne gubitke i bankrotirale. Velika većina štete je sanirana novcem poreznim obveznika, po principu – profit privatan, a gubici javni.
Uzmimo za primjer dvojicu nositelja ovih malignih promjena, Summersa i Rubina. Oni uopće nisu loše prošli u cijeloj ovoj tragikomediji, dapače. Rubinu je deregulacija omogućila da dođe na čelu ogromne Citibanke, koja mu je u jeku bankrota uspjela isplatiti 126 milijuna dolara bonusa. Kao veliki donator predsjedniku Obami, Rubin je uspio izlobirati da na mjesto šefa američke riznice imenuje njegovog kolegu Summersa. 2010. godine Summers je prešao kao knzultant u Citigroup, čime je povećao svoje bogatstvo za simboličnu svoticu od 31 milijun dolara.
Činjenica da je Obama, opet na Rubinovo inzistiranje, ponovno odabrao Summersa da vodi državnu blagajnu pokazuje da je Završna igra daleko od završene, zaključuje Palast.
