Na ulazu u groblje četiri robusna stupa i natpis "Uskrsnuće" na latinskom jeziku ničim ne odaju razoran učinak pandemije koja je prije godinu dana u gradiću Codognu na sjeveru Italije otvorila prvo veliko europsko žarište covida-19.
Međutim, nešto dalje od klečećih anđela i ukrašenih grobnica, noviji blok jednostavnih granitnih grobova svjedoči o posljedicama tada zastrašujućeg novog virusa koji je pohod Europom počeo u tom skromnom sjevernotalijanskom gradu.
Nedjelja je u Codognu označila godinu dana od prvog potvrđenog slučaja lokalne transmisije covida-19 u Italiji i ubrzo je postao prvo veliko žarište u Europi.
Virus se proširio pokrajinom Lombardijom učinivši Italiju novim epicentrom globalne pandemije covida-19 koja je do danas odnijela više od dva milijuna života, od čega gotovo 100.000 u Italiji.
Ispod ugraviranih imena ispisani su datumi 23. veljače, 24. veljače, 28.veljače, 1. ožujka, 5. ožujka, 10, 13, 17. … i svjedoče o učestalosti smrti.
“U dva mjeseca, broj umrlih izjednačio se s brojkom koju uobičajeno imamo u godinu dana”, kaže Roberto Codazzi (58), zamjenik upravitelja groblja.
Krivulja oboljelih počela je rasti odmah nakon petka, 21. veljače kada je muškarac u dobi od 38 godina identificiran kao “prvi pacijent” pošto ga je u gradskoj bolnici liječnik testirao na koronavirus.
Već u subotu, tijela su bila spremna za ukop.
Danas se u Codognu, gradiću od 15.000 ljudi, razgovori o covidu-19 odnose uglavnom na ugašene djelatnosti, na dospjele rate za plaćanje i ne zna se već koje po redu ograničenje kojima se ometa normalan život.
No malo je onih koji pri zvuku sirene vozila hitne pomoći ne osjete zebnju u srcu.
Emy Cavalli, vlasnica u trećoj generaciji Central Bara na glavnome trgu, prisjeća se prvih dana zatvaranja koje su vlasti proglasile za Codogno i deset drugih sjevernih općina nakon identificiranja prvog slučaja, a odmah zatim slijedile su dvije potvrđene smrti od covida u Italiji.
Jedna od njih bila je 77-godišnja žena iz okolice Codogna. “Sjećam se kako je tiho sve bilo”, a tu tišinu svakih tri minute proparao bi zvuk sirene i tada bismo se pitali ‘Tko je sljedeći?!, kaže Cavalli.
U mjesec dana broj umrlih se utrostručio. U ožujku je u Codognu bilo 154 umrlih u usporedbi s 49 u istom razdoblju prije godine dana, kaže gradonačelnik Francesco Passerini.
“Nisu stizali”, kaže Passerini o radnicima gradskih groblja kojima je u konačnici u pomoć priskočila jedinica civilne zaštite.
Lijesovi s tijelima za ukop bili su pohranjeni u crkvi, a groblje je bilo zatvoreno ja javnost i osmrtnice su bile tiskane bez datuma ukopa kako bi se odvratili bliski da dođu ispratiti umrle.
Pri dopremanju lijesova Codazzi je često u šoku uzviknuo “Oh ne, pa ja ga znam. Vidio sam ga prije tjedan dana”.
Podružnica Crvenog križa u Codognu, a riječ je o ljudima koji imaju iskustvo rada u Iraku i drugdje, samo u ožujku imala je 500 vožnji ambulantnim vozilom.
“Kad bi nas zvali, nismo znali što ćemo naći”, kaže čelnik hitne službe Luciano Parmigiani.
Obiteljski liječnik Andrea Lozzi radio je danju i noću nastojeći zbrinuti ljude tako da nikad ne dođu do bolnice odakle se prečesto oni koji su ušli nisu vraćali.
Danas Lozzijevo ime stanovnici spominju s poštovanjem zbog njegova neumornog rada, no on odbija davati intervjue te je agenciji AFP rekao i zašto: “Raditi treba rukama ono što znaš, ne ustima”.
No Lozzi ima svoju stranicu na Facebooku – mješavinu liječničkih savjeta, ali i sasvim običnih obavijesti i ta stranica svojesvrstan je dnevnik koji otkriva kako je Codogno uspio postupno osloboditi se pandemijskog stiska.
“KAKVO ZADOVOLJSTVO! Danas sam konačno četvero mojih pacijenata mogao reći ‘OK uspjeli ste, izliječeni ste!” , napisao je Lozzi 11. ožujka pošto ih je tjednima obilazio u kućnim posjetima. Mjesec dana nakon prvog potvrđenog slučaja napisao je “Ne znam koliko ćemo daleko morati ići, ali znam da ćemo uspjeti!”.
Četiri dana poslije, Lozzi je napisao kako vjeruje da je virus počeo slabiti u Codognu.
Rano zatvaranje vjerojatno je pomoglo. Stanje se u Codognu počelo popravljati i vrlo brzo najteže pogođeno žarište postaje pokrajina Bergamo, oko 70 kilometara sjevernije koja se pamti po snimkama konvoja nakrcanih lijesovima.
Broj umrlih u Italiji umnožio se na 4825 u mjesec dana nakon potvrđenog prvog slučaja u Codognu.
Neki su se stoga pitali je li zatvaranje Lombardije, izuzetno gusto naseljene pokrajine 8. ožujka, došlo prekasno te je li prekasno bilo i zatvaranje cijele Italije dan poslije.
Već tada je velik broj umrlih u domovima za starije i nemoćne zvonio na uzbunu i zaredale su optužbe zdravstvenim vlastima da su loše upravljale krizom.
Pacijent broj 1 Mattia Maestri konačno je ozdravio i otpušten je 25. ožujka iz bolnice.
Dva mjeseca poslije, predsjednik Sergio Mattarella posjetio je groblje u Codognu, gradu gdje je “počelo put patnje”. U spomen na žrtve covida-19 postavljena je mramorna ploča.
U svome uredu Crvenog križa, Luciano Parmiginai lista knjigu intervencija iz tih prvih tjedana pandemije u 2020. dok vani radnici završavaju gradnju memorijala.
Pokazuje kako je broj oboljelih i umrlih počeo padati i zaključuje: “Uspjeli smo boriti se protiv nečega, a da nitko nije znao o čemu se radi”.
Međutim, nešto dalje od klečećih anđela i ukrašenih grobnica, noviji blok jednostavnih granitnih grobova svjedoči o posljedicama tada zastrašujućeg novog virusa koji je pohod Europom počeo u tom skromnom sjevernotalijanskom gradu.
Nedjelja je u Codognu označila godinu dana od prvog potvrđenog slučaja lokalne transmisije covida-19 u Italiji i ubrzo je postao prvo veliko žarište u Europi.
Virus se proširio pokrajinom Lombardijom učinivši Italiju novim epicentrom globalne pandemije covida-19 koja je do danas odnijela više od dva milijuna života, od čega gotovo 100.000 u Italiji.
Ispod ugraviranih imena ispisani su datumi 23. veljače, 24. veljače, 28.veljače, 1. ožujka, 5. ožujka, 10, 13, 17. … i svjedoče o učestalosti smrti.
“U dva mjeseca, broj umrlih izjednačio se s brojkom koju uobičajeno imamo u godinu dana”, kaže Roberto Codazzi (58), zamjenik upravitelja groblja.
Krivulja oboljelih počela je rasti odmah nakon petka, 21. veljače kada je muškarac u dobi od 38 godina identificiran kao “prvi pacijent” pošto ga je u gradskoj bolnici liječnik testirao na koronavirus.
Već u subotu, tijela su bila spremna za ukop.
Danas se u Codognu, gradiću od 15.000 ljudi, razgovori o covidu-19 odnose uglavnom na ugašene djelatnosti, na dospjele rate za plaćanje i ne zna se već koje po redu ograničenje kojima se ometa normalan život.
No malo je onih koji pri zvuku sirene vozila hitne pomoći ne osjete zebnju u srcu.
Emy Cavalli, vlasnica u trećoj generaciji Central Bara na glavnome trgu, prisjeća se prvih dana zatvaranja koje su vlasti proglasile za Codogno i deset drugih sjevernih općina nakon identificiranja prvog slučaja, a odmah zatim slijedile su dvije potvrđene smrti od covida u Italiji.
Jedna od njih bila je 77-godišnja žena iz okolice Codogna. “Sjećam se kako je tiho sve bilo”, a tu tišinu svakih tri minute proparao bi zvuk sirene i tada bismo se pitali ‘Tko je sljedeći?!, kaže Cavalli.
U mjesec dana broj umrlih se utrostručio. U ožujku je u Codognu bilo 154 umrlih u usporedbi s 49 u istom razdoblju prije godine dana, kaže gradonačelnik Francesco Passerini.
“Nisu stizali”, kaže Passerini o radnicima gradskih groblja kojima je u konačnici u pomoć priskočila jedinica civilne zaštite.
Lijesovi s tijelima za ukop bili su pohranjeni u crkvi, a groblje je bilo zatvoreno ja javnost i osmrtnice su bile tiskane bez datuma ukopa kako bi se odvratili bliski da dođu ispratiti umrle.
Pri dopremanju lijesova Codazzi je često u šoku uzviknuo “Oh ne, pa ja ga znam. Vidio sam ga prije tjedan dana”.
Podružnica Crvenog križa u Codognu, a riječ je o ljudima koji imaju iskustvo rada u Iraku i drugdje, samo u ožujku imala je 500 vožnji ambulantnim vozilom.
“Kad bi nas zvali, nismo znali što ćemo naći”, kaže čelnik hitne službe Luciano Parmigiani.
Obiteljski liječnik Andrea Lozzi radio je danju i noću nastojeći zbrinuti ljude tako da nikad ne dođu do bolnice odakle se prečesto oni koji su ušli nisu vraćali.
Danas Lozzijevo ime stanovnici spominju s poštovanjem zbog njegova neumornog rada, no on odbija davati intervjue te je agenciji AFP rekao i zašto: “Raditi treba rukama ono što znaš, ne ustima”.
No Lozzi ima svoju stranicu na Facebooku – mješavinu liječničkih savjeta, ali i sasvim običnih obavijesti i ta stranica svojesvrstan je dnevnik koji otkriva kako je Codogno uspio postupno osloboditi se pandemijskog stiska.
“KAKVO ZADOVOLJSTVO! Danas sam konačno četvero mojih pacijenata mogao reći ‘OK uspjeli ste, izliječeni ste!” , napisao je Lozzi 11. ožujka pošto ih je tjednima obilazio u kućnim posjetima. Mjesec dana nakon prvog potvrđenog slučaja napisao je “Ne znam koliko ćemo daleko morati ići, ali znam da ćemo uspjeti!”.
Četiri dana poslije, Lozzi je napisao kako vjeruje da je virus počeo slabiti u Codognu.
Rano zatvaranje vjerojatno je pomoglo. Stanje se u Codognu počelo popravljati i vrlo brzo najteže pogođeno žarište postaje pokrajina Bergamo, oko 70 kilometara sjevernije koja se pamti po snimkama konvoja nakrcanih lijesovima.
Broj umrlih u Italiji umnožio se na 4825 u mjesec dana nakon potvrđenog prvog slučaja u Codognu.
Neki su se stoga pitali je li zatvaranje Lombardije, izuzetno gusto naseljene pokrajine 8. ožujka, došlo prekasno te je li prekasno bilo i zatvaranje cijele Italije dan poslije.
Već tada je velik broj umrlih u domovima za starije i nemoćne zvonio na uzbunu i zaredale su optužbe zdravstvenim vlastima da su loše upravljale krizom.
Pacijent broj 1 Mattia Maestri konačno je ozdravio i otpušten je 25. ožujka iz bolnice.
Dva mjeseca poslije, predsjednik Sergio Mattarella posjetio je groblje u Codognu, gradu gdje je “počelo put patnje”. U spomen na žrtve covida-19 postavljena je mramorna ploča.
U svome uredu Crvenog križa, Luciano Parmiginai lista knjigu intervencija iz tih prvih tjedana pandemije u 2020. dok vani radnici završavaju gradnju memorijala.
Pokazuje kako je broj oboljelih i umrlih počeo padati i zaključuje: “Uspjeli smo boriti se protiv nečega, a da nitko nije znao o čemu se radi”.
