Dugih 27 godina obitelji 19 zatočenih bugojanskih Hrvata i pripadnika HVO-a, koji su uoči ili tijekom sukoba s Bošnjacima završili u logorima pod kontrolom Armije BiH, tragaju za informacijom o tome kako su skončali njihovi sinovi, supruzi, očevi...
Konačno ovog četvrtka, iz laboratorija Međunarodne komisije za nestale osobe u Haagu, stigla je vijest kako je DNK analizom utvrđeno da ljetos ekshumirani ostaci na lokalitetu Rostova pripadaju četvorici nestalih iz te skupine. Riječ je o Zoranu Galiću, Draganu Miličeviću, Anti Markulju i Franji Jezidžiću. Uz Galića je pronađena i njegova knjižica Međunarodnoga Crvenog križa.
Vijest je službeno potvrđena i iz Instituta za nestale osobe BiH, a onda proslijeđena Udruzi poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Bugojna, koja je obavijestila obitelji.
Telefon je tako u četvrtak zazvonio i u trogirskom stanu Jezidžićevih. Javila se supruga Mara i kada je čula vijest o svome Franji, koji je u to doba bio i dopisnik Slobodne Dalmacije iz Bugojna, preplavile su je emocije. Potekle su, naravno, suze, a čim je došla sebi, nazvala je sina Andreja, s kojim živi pod istim krovom u Trogiru, kao i drugog sina Bernarda, koji je u Norveškoj.
Zavjet šutnje
– Pao nam je jedan veliki kamen sa srca. To je bilo mučno i teško traganje, a, evo, dragi Bog nam je uslišio molbe da ga napokon nađemo i da s mirom njegove kosti počivaju, a da mi, njegova obitelj, nađemo svoj mir. Roditelji to nisu doživjeli. Teško je... – rekla je potreseno gospođa Jezidžić za Slobodnu Dalmaciju.
Godinama se pretpostavljalo da su neki iz skupine 19 hrvatskih logoraša skončali na Rostovu. To je ispričao jedan od uhićenih koji je nekom srećom uspio iskočiti iz kamiona dok su ga vozili prema tom lokalitetu. Dao je i sudski iskaz, sve posvjedočio.
– Tamo je u to vrijeme – veli Mara Jezidžić – bila stacionirana jedna skupina mudžahedina. Vjerojatno je za moga Franju i sve njih kraj bio vrlo težak?!
Ubijeni dopisnik Slobodne Dalmacije iz Bugojna Franjo Jezidžić
Privatni Album
Kucale su obitelji na sva moguća vrata, a istragu vodili i privatnim kanalima. Puno nisu uspjeli jer je među Bošnjacima u Bugojnu i njihovim političarima vladao zavjet šutnje, pa čak i poricano što se dogodilo. Pokušavali su i kod međunarodnih organizacija, ali nije bilo velike sreće.
– Ja sam Franju zadnji put vidjela u lipnju '93. Zarobljen je u srpnju, dan prije početka sukoba, i to dok se vraćao s pogreba jednom pripadniku HVO-a u obližnjem selu. Zaustavili su ga u centru grada i odveli. Znamo da je u rujnu iste godine zajedno s još dvojicom odveden iz logora Prusac i od tada mu se gubi svaki trag – kaže njegova supruga.
Franjini ostaci bit će najvjerojatnije pokopani u Bugojnu, gdje je i rođen 1954. godine. Prije toga još treba obaviti određenu proceduru, odnosno službenu identifikaciju u prosekturi groblja Prahulje u Travniku.
Poplava emocija
– Obiteljima će tom prilikom biti službeno priopćeni rezultati DNK analize, imat će mogućnost postaviti dodatna pitanja vještaku sudske medicine, ako ih imaju. Sljedeći korak je odluka obitelji o pokopu posmrtnih ostataka za kojima su tragali više od 27 godina – izjavio je član kolegija Instituta za nestale Marko Jurišić.
– Svi smo preplavljeni emocijama i duboko dirnuti, i ja i obitelji onih čija je sudbina nakon ovoliko godina rasvijetljena, kojima sam javila ovu za nas veliku i važnu vijest. Nadamo se da će pronalazak četiri tijela pomoći u rasvjetljavanju sudbine i ostalih iz skupine od 19 nasilno odvedenih hrvatskih logoraša, među kojima je i moj suprug Mihovil Strujić – komentirala je Dijana Strujić, predsjednica Udruge poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Bugojna.
Godinama se, inače, vodi sudski postupak za ratni zločin, ali do sada je odgovarao samo niži zapovjedni kadar, kao i neki od neposrednih izvršitelja. Pod čudnim okolnostima iz optužnice su nestajale dvije najviše rangirane figure – ratni načelnik Bugojna Dževad Mlaćo i Selmo Cikotić, koji je bio zapovjednik Armije BiH u Bugojnu, a nakon rata je obavljao ministarske dužnosti (danas ministar državne sigurnosti).
Nisu bili dovoljni ni navodi koje je sam Mlaćo zapisao u svom ratnom dnevniku:
"Ne smijemo imati službeno zarobljenih civila, a, tajno, ekstremni dio zarobljenih vojnika treba se likvidirati."
I Mara Jezidžić drži da bez pravosudnog epiloga ova mučna priča nema svoj kraj.
– Zločin je potvrđen, svi dokazi su tu. Osim što 27 godina tragamo za kostima naših ljudi, živimo i za dan kada će presuda biti izrečena – rekla je.
HRVATSKI LOGORAŠI: Netko za zločin konačno mora odgovarati!
Marijo Mostarac, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Bugojna, očekuje da ovaj zločin dobije svoj sudski pravorijek.
– I mene je ova vijest duboko potresla jer pronađena su tijela ljudi s kojima smo dijelili sudbinu mjesecima prije nego što su odvedeni u nepoznato. Sad je potpuno jasno da su likvidirani na okrutan način, a nadam se i da je došlo vrijeme da oni koji su naredili i počinili ovaj zločin za njega konačno odgovaraju. Ova je godina za nas bugojanske Hrvate, preživjele logoraše i obitelji nestalih bila iznimno važna jer klupko zločina koje uključuje pronalazak nepobitnih dokaza počelo se odmotavati – kazao je Mostarac.
Konačno ovog četvrtka, iz laboratorija Međunarodne komisije za nestale osobe u Haagu, stigla je vijest kako je DNK analizom utvrđeno da ljetos ekshumirani ostaci na lokalitetu Rostova pripadaju četvorici nestalih iz te skupine. Riječ je o Zoranu Galiću, Draganu Miličeviću, Anti Markulju i Franji Jezidžiću. Uz Galića je pronađena i njegova knjižica Međunarodnoga Crvenog križa.
Vijest je službeno potvrđena i iz Instituta za nestale osobe BiH, a onda proslijeđena Udruzi poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Bugojna, koja je obavijestila obitelji.
Telefon je tako u četvrtak zazvonio i u trogirskom stanu Jezidžićevih. Javila se supruga Mara i kada je čula vijest o svome Franji, koji je u to doba bio i dopisnik Slobodne Dalmacije iz Bugojna, preplavile su je emocije. Potekle su, naravno, suze, a čim je došla sebi, nazvala je sina Andreja, s kojim živi pod istim krovom u Trogiru, kao i drugog sina Bernarda, koji je u Norveškoj.
Zavjet šutnje
– Pao nam je jedan veliki kamen sa srca. To je bilo mučno i teško traganje, a, evo, dragi Bog nam je uslišio molbe da ga napokon nađemo i da s mirom njegove kosti počivaju, a da mi, njegova obitelj, nađemo svoj mir. Roditelji to nisu doživjeli. Teško je... – rekla je potreseno gospođa Jezidžić za Slobodnu Dalmaciju.
Godinama se pretpostavljalo da su neki iz skupine 19 hrvatskih logoraša skončali na Rostovu. To je ispričao jedan od uhićenih koji je nekom srećom uspio iskočiti iz kamiona dok su ga vozili prema tom lokalitetu. Dao je i sudski iskaz, sve posvjedočio.
– Tamo je u to vrijeme – veli Mara Jezidžić – bila stacionirana jedna skupina mudžahedina. Vjerojatno je za moga Franju i sve njih kraj bio vrlo težak?!
Ubijeni dopisnik Slobodne Dalmacije iz Bugojna Franjo Jezidžić
Privatni Album
Kucale su obitelji na sva moguća vrata, a istragu vodili i privatnim kanalima. Puno nisu uspjeli jer je među Bošnjacima u Bugojnu i njihovim političarima vladao zavjet šutnje, pa čak i poricano što se dogodilo. Pokušavali su i kod međunarodnih organizacija, ali nije bilo velike sreće.
– Ja sam Franju zadnji put vidjela u lipnju '93. Zarobljen je u srpnju, dan prije početka sukoba, i to dok se vraćao s pogreba jednom pripadniku HVO-a u obližnjem selu. Zaustavili su ga u centru grada i odveli. Znamo da je u rujnu iste godine zajedno s još dvojicom odveden iz logora Prusac i od tada mu se gubi svaki trag – kaže njegova supruga.
Franjini ostaci bit će najvjerojatnije pokopani u Bugojnu, gdje je i rođen 1954. godine. Prije toga još treba obaviti određenu proceduru, odnosno službenu identifikaciju u prosekturi groblja Prahulje u Travniku.
Poplava emocija
– Obiteljima će tom prilikom biti službeno priopćeni rezultati DNK analize, imat će mogućnost postaviti dodatna pitanja vještaku sudske medicine, ako ih imaju. Sljedeći korak je odluka obitelji o pokopu posmrtnih ostataka za kojima su tragali više od 27 godina – izjavio je član kolegija Instituta za nestale Marko Jurišić.
– Svi smo preplavljeni emocijama i duboko dirnuti, i ja i obitelji onih čija je sudbina nakon ovoliko godina rasvijetljena, kojima sam javila ovu za nas veliku i važnu vijest. Nadamo se da će pronalazak četiri tijela pomoći u rasvjetljavanju sudbine i ostalih iz skupine od 19 nasilno odvedenih hrvatskih logoraša, među kojima je i moj suprug Mihovil Strujić – komentirala je Dijana Strujić, predsjednica Udruge poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Bugojna.
Godinama se, inače, vodi sudski postupak za ratni zločin, ali do sada je odgovarao samo niži zapovjedni kadar, kao i neki od neposrednih izvršitelja. Pod čudnim okolnostima iz optužnice su nestajale dvije najviše rangirane figure – ratni načelnik Bugojna Dževad Mlaćo i Selmo Cikotić, koji je bio zapovjednik Armije BiH u Bugojnu, a nakon rata je obavljao ministarske dužnosti (danas ministar državne sigurnosti).
Nisu bili dovoljni ni navodi koje je sam Mlaćo zapisao u svom ratnom dnevniku:
"Ne smijemo imati službeno zarobljenih civila, a, tajno, ekstremni dio zarobljenih vojnika treba se likvidirati."
I Mara Jezidžić drži da bez pravosudnog epiloga ova mučna priča nema svoj kraj.
– Zločin je potvrđen, svi dokazi su tu. Osim što 27 godina tragamo za kostima naših ljudi, živimo i za dan kada će presuda biti izrečena – rekla je.
HRVATSKI LOGORAŠI: Netko za zločin konačno mora odgovarati!
Marijo Mostarac, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Bugojna, očekuje da ovaj zločin dobije svoj sudski pravorijek.
– I mene je ova vijest duboko potresla jer pronađena su tijela ljudi s kojima smo dijelili sudbinu mjesecima prije nego što su odvedeni u nepoznato. Sad je potpuno jasno da su likvidirani na okrutan način, a nadam se i da je došlo vrijeme da oni koji su naredili i počinili ovaj zločin za njega konačno odgovaraju. Ova je godina za nas bugojanske Hrvate, preživjele logoraše i obitelji nestalih bila iznimno važna jer klupko zločina koje uključuje pronalazak nepobitnih dokaza počelo se odmotavati – kazao je Mostarac.
