Nije bilo pravog slavlja zbog korone, ali našli smo načina da "zalijemo medalju". Došli su mi u hotelsku sobu predsjednik saveza Ivan Veštić, trener Marko Mastelić, 400 metraš Mateo Ružić i tajnik saveza Ozren Čučković. Nazdravili smo viskijem, malo popričali, a pravo slavlje bit će kad se vratimo kući i kad malo popuste mjere, kaže brončani kuglaš Filip Mihaljević (26).
On je hicem od 21,31 metar Hrvatskoj donio medalju s Europskog dvoranskog prvenstva, prvu nakon 1994., kada je u utrci na 1.500 metara u Parizu srebro osvojio Branko Zorko.
Zanimljivo je da, recimo, jedna Blanka Vlašić nije uzela medalju na Europskom dvoranskom prvenstvu, čak ni 2007. i 2009. kad je uzimala zlatne medalje na svjetskim prvenstvima.
"Vjerojatno je tempirala formu za ljeto", otkriva za 24sata.hr Filip.
A Blanka je bila i jedna od prvih koja je Filipu uputila čestitku na osvojenoj bronci.
"Uobičajeno je da prve čestitke upute ona, Sandra Perković, Ivana Brkljačić, naravno, i supruga, obitelj i prijatelji. Valjda mi je cijelo moje Livno čestitalo u roku od sat vremena od osvajanja medalje", kaže presretni Filip i dodaje kako ona čašica viskija kojom je nazdravio nije poseban problem.
"Da je bilo tijekom pripremama ili uoči natjecanja, onda može biti problem, ali nakon natjecanja nije. Treba proslaviti i opustiti se, znam koliko sam naporno radio za ovu medalju i da ću uskoro u novi ciklus priprema za nastavak sezone. Nadam se da neće biti problema s koronom i da će se natjecanja održavati u normalnom rasporedu, kao i Gold Tour, Dijamantna liga i Olimpijske igre."
S obzirom na sve što je prošao s ozljedom mišića i otkazivanjima natjecanja te na situaciji u kojoj se natjecanje u poljskom Torunu odvijalo, Filip je zadovoljan postignutim rezultatom.
"Da ujutro nisu bile kvalifikacije, možda bih bacio i nešto više, ali i ovako je dobro. Za bolji rezultat trebalo je i više natjecanja i hitaca uoči prvenstva. Znao sam da će za medalju trebati baciti preko 21 metar, dao sam maksimum i mogu biti ponosan na ostvareni rezultat. Možda sam mogao baciti i koji centimetar dalje, do 21,40, ali teško da bih uhvatio i srebrenog Poljaka Haratyka s 21,47, a pogotovo Čeha Staneka 21,62."
I sam boravak u Torunu i natjecanje odvijali su se u specifičnim uvjetima.
"Situacija u gradu je kao i kod nas, nema zadržavanja u restoranima i kafićima, uzmeš naručeno i moraš dalje. Maske su obavezne i u zatvorenom i vani, i koliko vidim svi se pridržavaju epidemioloških mjera. Svi natjecatelji dobili su poseban protokol uoči natjecanja, morali smo se testirati prije nego li uopće uđemo u hotel i preuzmemo akreditaciju, a nakon par dana obavezan je i drugi test. Evo, ja sam se po drugi put testirao jutros, iako sam završio natjecanje.
Sam test nije problem, ali je problem što se moraš ustati ranije, izgubiti sat ili dva u redu za testiranje, i ako taj dan imaš natjecanje onda je to problem, remeti ti koncentraciju i uobičajeni ritam pripreme. To je novost na koju nismo navikli i na koje se moramo prilagoditi", kaže gorostasni Livnjak, koji je od nedavno u braku sa suprugom Gabrijelom.
"Njena mi je podrška ključna, da nije sponzora IKOM-a i suprugine vjere i podrške, vjerojatno bih našao posao od 7 do 15 i atletikom bih se bavio rekreativno. Supruga mi je glavni motivator, naučila je sve o atletici, o zdravoj prehrani, toliko dobro kuha i brine o meni da sam nabacio par kilograma mišića od kad sam u braku."
On je hicem od 21,31 metar Hrvatskoj donio medalju s Europskog dvoranskog prvenstva, prvu nakon 1994., kada je u utrci na 1.500 metara u Parizu srebro osvojio Branko Zorko.
Zanimljivo je da, recimo, jedna Blanka Vlašić nije uzela medalju na Europskom dvoranskom prvenstvu, čak ni 2007. i 2009. kad je uzimala zlatne medalje na svjetskim prvenstvima.
"Vjerojatno je tempirala formu za ljeto", otkriva za 24sata.hr Filip.
A Blanka je bila i jedna od prvih koja je Filipu uputila čestitku na osvojenoj bronci.
"Uobičajeno je da prve čestitke upute ona, Sandra Perković, Ivana Brkljačić, naravno, i supruga, obitelj i prijatelji. Valjda mi je cijelo moje Livno čestitalo u roku od sat vremena od osvajanja medalje", kaže presretni Filip i dodaje kako ona čašica viskija kojom je nazdravio nije poseban problem.
"Da je bilo tijekom pripremama ili uoči natjecanja, onda može biti problem, ali nakon natjecanja nije. Treba proslaviti i opustiti se, znam koliko sam naporno radio za ovu medalju i da ću uskoro u novi ciklus priprema za nastavak sezone. Nadam se da neće biti problema s koronom i da će se natjecanja održavati u normalnom rasporedu, kao i Gold Tour, Dijamantna liga i Olimpijske igre."
S obzirom na sve što je prošao s ozljedom mišića i otkazivanjima natjecanja te na situaciji u kojoj se natjecanje u poljskom Torunu odvijalo, Filip je zadovoljan postignutim rezultatom.
"Da ujutro nisu bile kvalifikacije, možda bih bacio i nešto više, ali i ovako je dobro. Za bolji rezultat trebalo je i više natjecanja i hitaca uoči prvenstva. Znao sam da će za medalju trebati baciti preko 21 metar, dao sam maksimum i mogu biti ponosan na ostvareni rezultat. Možda sam mogao baciti i koji centimetar dalje, do 21,40, ali teško da bih uhvatio i srebrenog Poljaka Haratyka s 21,47, a pogotovo Čeha Staneka 21,62."
I sam boravak u Torunu i natjecanje odvijali su se u specifičnim uvjetima.
"Situacija u gradu je kao i kod nas, nema zadržavanja u restoranima i kafićima, uzmeš naručeno i moraš dalje. Maske su obavezne i u zatvorenom i vani, i koliko vidim svi se pridržavaju epidemioloških mjera. Svi natjecatelji dobili su poseban protokol uoči natjecanja, morali smo se testirati prije nego li uopće uđemo u hotel i preuzmemo akreditaciju, a nakon par dana obavezan je i drugi test. Evo, ja sam se po drugi put testirao jutros, iako sam završio natjecanje.
Sam test nije problem, ali je problem što se moraš ustati ranije, izgubiti sat ili dva u redu za testiranje, i ako taj dan imaš natjecanje onda je to problem, remeti ti koncentraciju i uobičajeni ritam pripreme. To je novost na koju nismo navikli i na koje se moramo prilagoditi", kaže gorostasni Livnjak, koji je od nedavno u braku sa suprugom Gabrijelom.
"Njena mi je podrška ključna, da nije sponzora IKOM-a i suprugine vjere i podrške, vjerojatno bih našao posao od 7 do 15 i atletikom bih se bavio rekreativno. Supruga mi je glavni motivator, naučila je sve o atletici, o zdravoj prehrani, toliko dobro kuha i brine o meni da sam nabacio par kilograma mišića od kad sam u braku."
