„17 dana sam ležao u induciranoj komi! Grlo su mi probušili, izvadili glasnik, stavili cijev... Cijelo to vrijeme bio sam okrenut na trbuh“. Ovako počinje svoju priču 47-godišnji Tomo Bošnjak Buač s Orašca koji je za rama-prozor.info iz bolnice u Belgiji ispričao svoju tešku borbu s opasnim virusom Covid-19.
Gdje je točno dobio koronavirus ne zna, ali sumnja kako je jedino mogao negdje na poslu jer kao vozač kamiona često putuje te ima kontakte s mnoštvom ljudi. Sredinom ožujka osjetio je prve simptome koronavirusa ali je pomislio da je riječ o običnoj gripi koju je prošle godine odbolovao.
„Uhvatila me hladnoća i cijelo tijelo mi se treslo kao da sam u ledu. Otišao sam kod obiteljskog liječnika koji mi je propisao lijekove. To sam pio sedam dana, ali ništa nije popuštalo. Vratio sam na posao, ali se i dalje nisam dobro osjećao te sam parkirao kamion i vratio se u stan. Supruga me tada odvezla na hitnu gdje su mi uzeli nalaze. Sutra su me zvali hitno iz bolnice da me obavijeste kako su nalazi pokazali da sam pozitivan na koronavirus“, objašnjava Bošnjak kakav je šok doživio kada je saznao jer se bojao za vlastiti život.
„Tada sam vidio smrt! Gledam dnevnik svaki dan i vidim koliki broj ljudi umire od ovoga virusa. Smrt je na vratima. Smješten sam na intenzivnu njegu gdje su me uspavali. I nakon 17 dana su me tek probudili iz kome“, kaže i dodaje kako, od saznanja da je pozitivan na koronavirus, nije vidio svoju obitelj.
„Žena i djeca su mi udaljeni kilometar, ali ne smijem ih vidjeti. Već 40 dana ležim u bolnici, nemam snage u rukama, nogama... Pola godine ću morati ići na rehabilitaciju da mi se tijelo vrati u normalno stanje. Tek sam prekjučer premješten s intenzivne njege u 'normalnu' sobu. Iako je i ovo, prema mojem viđenju, intenzivna njega. Razlika je samo što nemam liječnika uza sebe 24 sata na dan kao što sam imao prije“.
Ovo razdoblje nije bilo jednostavno ni za njega ni obitelj. Stalno iščekivanje dobrih vijesti, a jedino su se mogli nadati i moliti Bogu.
„Teško nam je. Teško. Plaču oni, plačem ja. Spasile su me samo molitve mojih bližnjih u Rami, Dubrovniku, Zagrebu, žene su postile, fratri su molili tu u Bruxellesu, u Rami i svugdje... Dobro je, ostalo se živo. Ne da se ovaj hercegovački kamen lako razbiti. Mogu se zahvaliti samo Bogu, doktorima i narodu koji je molio“, optimističan je Tomo Bošnjak Buač.
Zahvaljuje se Bogu i što nitko od njegove obitelji nije zaražen te nisu morali ni biti podvrgnuti testiranju jer nisu razvili simptome. Jedino je njegova sestra bila pozitivna na koronavirus, ali se njezina bolest odrazila samo na krvne žile te je nakon tri dana bila puštena na kućno liječenje i izolaciju. U njegovu slučaju, bolest je odmah napala pluća gdje je najopasnija. Ali boravkom u bolnici shvatio je da ima i težih bolesnika od njega.
„Čovjek koji je sa mnom u sobi dobio je koronu i onda rak pluća. Sad, osim korone, mora ići i na kemoterapije. Virus je opasan, smrtonosan... U Belgiji ima 65 tisuća oboljelih, a 7 tisuća je umrlo. Nije mi bilo lako jer sam vidio svoju smrt. Ali, hvala Bogu, preživio sam. Ja sam se iščupao! Moram ostati još 10-tak dana u bolnici i onda krećem sa svakodnevnom terapijom kojom će mi ponovo pokrenuti mišiće koji su 17 dana bili umrtvljeni. Ali fizioterapeut kaže da će mi se sve to vratiti u normalu. Koliko će se vratiti to ćemo tek vidjeti“, objašnjava Bošnjak i dodaje kako mu tijelo iz dana u dan postaje sve bolje.
Svaki dan koji je proveo u induciranoj komi zahtjeva tjedan dana oporavka te se nada da će nakon 17 tjedana biti potpuno zdrav bez nekih trajnijih posljedica. Svaki dio tijela mu pričinjava bol, otežano hoda i priča te mu ruke trnu, a posebno lijeva s kojom ne može ništa. Čekaju ga brojne kontrole kada će više znati što mu je činiti u budućnosti.
Tijekom inducirane kome i dva tjedna nakon nje, svi teško oboljeli od koronavirusa imaju stalnu zaštitu dvije medicinske sestre i/ili dva liječnika koji su uz njih 24 sata dnevno. Ističe kako nikakva osoba ne zaslužuje veće priznanje od medicinskog osoblja te im on skida kapu.
„Ljubazni su da to čovjek ne može opisati. Što sve rade zaslužili su sve, ja bih im dao sve... Medicinske sestre su sve mlade cure koje paze i brinu se o nama kao o svojem malom djetetu. Osoblju u bolnici sam zahvalan do mila Boga“.
Snagu mu daje supruga, djeca, majka i prijatelji te se s njima redovito čuje preko mobitela. Zahvalan je svima koji su mu uputili poruke podrške za brzim ozdravljenjem koje su mu u ovim trenutcima odvojenosti od svijeta bile od izuzetnog značaja.
„Bez obitelji bih poludio. 40 dana sam već na jednom mjestu, ne mrdam nigdje i mobitel mi je jedina veza s vanjskim svijetom“
Tomo Bošnjak nikada nije imao lagan život. Prije 23 godine je imao tešku prometnu nesreću kada je 22 dana bio u komi te do danas svakih tri mjeseca mora u bolnicu na kontrolu. Smatra da je možda dobio koronavirus i u bolnici kada je bio na pregledu, mada vjeruje da su veće šanse da se zarazio na poslu.
„U prometnoj sam slomio vilicu, imao sam 13 lomova na desnoj strani lica, slomljen nos, operirao sam uho dva-tri puta. Tu mi je život isto visio o dlaci. Nitko nije mislio da ću preživjeti. Od milijun ljudi jedan čovjek to preživi. Tuklo mi je glavu kao poskoku, ali borim se i ne dam se. Kada mi je policija pokazala moju fotografiju s mjesta nesreće, nisam se mogao prepoznati koliko sam bio unakažen“.
I nakon toga je slijedio dug oporavak te i danas ima posljedice.
Ali Tomu sada drži optimizam da će sve biti kao prije jer je najgore prošle. Vjeruje kako će opet doći u svoju Ramu iz koje je prije 25 godina, odmah nakon rata, otišao trbuhom za kruhom u grad Antwerpen u pokrajini Flandriji u Belgiji. Nakon što je pronašao posao, doveo je ženu i dijete te sada žive u sretnom braku s dvoje djece. Kao i većina ramskog iseljeništva i on je otišao, ali srce ga uvijek vuče na rodnu grudu.
„U Antwerpenu sam se skućio, ovdje živim, ovdje sam mogao i umrijeti. Već sam bio umro, pa sam se uz molitvu, Božju pomoć i uz pomoć liječnika iščupao. Kada ovo sve prođe, uopće se ne planiram vratiti na posao. Uzet ću bolovanje dokle mogu i onda otići u mirovinu. Nemam više zašto raditi. Imam u Rami kuću, u Belgiji stan, auto... isplaćeno bez kredita. Djecu sam izveo na pravi put, žena ima plaću pa se i ne mislim vraćati na posao“, govori Bošnjak i dodaje kako će onda više dolaziti u Ramu pošto je do sad, nažalost, dolazio samo jednom godišnje.
„Nedostaje mi moje rodno mjesto. Nedostaju mi moji ljudi u Rami. Kao i svakome tko je otišao vani nedostaje ti svoj narod, jezik,... Čim moraš pričati tuđi jezik, nije to baš zahvalno. Iako sam davno naučio njihov jezik te ga pričam kao svoj, nisi ti među svojima. Ja u Rami na svome znam gdje je koji kamen, a ovdje sam u milijunskom gradu i nije to to. Dođem na godišnji tri tjedna i opet nazad i samo rad i rad“, kaže Bošnjak.
Nakon svih teških razdoblja u životu i ove posljednje teške borbe s koronavirusom, vjeruje kako će se jednog dana vratiti svojoj rodnoj kući, jer, kako kaže, ako postoji raj na zemlji to je sigurno Rama.
Branka Dijaković/Rama-Prozor.info
Gdje je točno dobio koronavirus ne zna, ali sumnja kako je jedino mogao negdje na poslu jer kao vozač kamiona često putuje te ima kontakte s mnoštvom ljudi. Sredinom ožujka osjetio je prve simptome koronavirusa ali je pomislio da je riječ o običnoj gripi koju je prošle godine odbolovao.
„Uhvatila me hladnoća i cijelo tijelo mi se treslo kao da sam u ledu. Otišao sam kod obiteljskog liječnika koji mi je propisao lijekove. To sam pio sedam dana, ali ništa nije popuštalo. Vratio sam na posao, ali se i dalje nisam dobro osjećao te sam parkirao kamion i vratio se u stan. Supruga me tada odvezla na hitnu gdje su mi uzeli nalaze. Sutra su me zvali hitno iz bolnice da me obavijeste kako su nalazi pokazali da sam pozitivan na koronavirus“, objašnjava Bošnjak kakav je šok doživio kada je saznao jer se bojao za vlastiti život.
„Tada sam vidio smrt! Gledam dnevnik svaki dan i vidim koliki broj ljudi umire od ovoga virusa. Smrt je na vratima. Smješten sam na intenzivnu njegu gdje su me uspavali. I nakon 17 dana su me tek probudili iz kome“, kaže i dodaje kako, od saznanja da je pozitivan na koronavirus, nije vidio svoju obitelj.
„Žena i djeca su mi udaljeni kilometar, ali ne smijem ih vidjeti. Već 40 dana ležim u bolnici, nemam snage u rukama, nogama... Pola godine ću morati ići na rehabilitaciju da mi se tijelo vrati u normalno stanje. Tek sam prekjučer premješten s intenzivne njege u 'normalnu' sobu. Iako je i ovo, prema mojem viđenju, intenzivna njega. Razlika je samo što nemam liječnika uza sebe 24 sata na dan kao što sam imao prije“.
Ovo razdoblje nije bilo jednostavno ni za njega ni obitelj. Stalno iščekivanje dobrih vijesti, a jedino su se mogli nadati i moliti Bogu.
„Teško nam je. Teško. Plaču oni, plačem ja. Spasile su me samo molitve mojih bližnjih u Rami, Dubrovniku, Zagrebu, žene su postile, fratri su molili tu u Bruxellesu, u Rami i svugdje... Dobro je, ostalo se živo. Ne da se ovaj hercegovački kamen lako razbiti. Mogu se zahvaliti samo Bogu, doktorima i narodu koji je molio“, optimističan je Tomo Bošnjak Buač.
Zahvaljuje se Bogu i što nitko od njegove obitelji nije zaražen te nisu morali ni biti podvrgnuti testiranju jer nisu razvili simptome. Jedino je njegova sestra bila pozitivna na koronavirus, ali se njezina bolest odrazila samo na krvne žile te je nakon tri dana bila puštena na kućno liječenje i izolaciju. U njegovu slučaju, bolest je odmah napala pluća gdje je najopasnija. Ali boravkom u bolnici shvatio je da ima i težih bolesnika od njega.
„Čovjek koji je sa mnom u sobi dobio je koronu i onda rak pluća. Sad, osim korone, mora ići i na kemoterapije. Virus je opasan, smrtonosan... U Belgiji ima 65 tisuća oboljelih, a 7 tisuća je umrlo. Nije mi bilo lako jer sam vidio svoju smrt. Ali, hvala Bogu, preživio sam. Ja sam se iščupao! Moram ostati još 10-tak dana u bolnici i onda krećem sa svakodnevnom terapijom kojom će mi ponovo pokrenuti mišiće koji su 17 dana bili umrtvljeni. Ali fizioterapeut kaže da će mi se sve to vratiti u normalu. Koliko će se vratiti to ćemo tek vidjeti“, objašnjava Bošnjak i dodaje kako mu tijelo iz dana u dan postaje sve bolje.
Svaki dan koji je proveo u induciranoj komi zahtjeva tjedan dana oporavka te se nada da će nakon 17 tjedana biti potpuno zdrav bez nekih trajnijih posljedica. Svaki dio tijela mu pričinjava bol, otežano hoda i priča te mu ruke trnu, a posebno lijeva s kojom ne može ništa. Čekaju ga brojne kontrole kada će više znati što mu je činiti u budućnosti.
Tijekom inducirane kome i dva tjedna nakon nje, svi teško oboljeli od koronavirusa imaju stalnu zaštitu dvije medicinske sestre i/ili dva liječnika koji su uz njih 24 sata dnevno. Ističe kako nikakva osoba ne zaslužuje veće priznanje od medicinskog osoblja te im on skida kapu.
„Ljubazni su da to čovjek ne može opisati. Što sve rade zaslužili su sve, ja bih im dao sve... Medicinske sestre su sve mlade cure koje paze i brinu se o nama kao o svojem malom djetetu. Osoblju u bolnici sam zahvalan do mila Boga“.
Snagu mu daje supruga, djeca, majka i prijatelji te se s njima redovito čuje preko mobitela. Zahvalan je svima koji su mu uputili poruke podrške za brzim ozdravljenjem koje su mu u ovim trenutcima odvojenosti od svijeta bile od izuzetnog značaja.
„Bez obitelji bih poludio. 40 dana sam već na jednom mjestu, ne mrdam nigdje i mobitel mi je jedina veza s vanjskim svijetom“
Tomo Bošnjak nikada nije imao lagan život. Prije 23 godine je imao tešku prometnu nesreću kada je 22 dana bio u komi te do danas svakih tri mjeseca mora u bolnicu na kontrolu. Smatra da je možda dobio koronavirus i u bolnici kada je bio na pregledu, mada vjeruje da su veće šanse da se zarazio na poslu.
„U prometnoj sam slomio vilicu, imao sam 13 lomova na desnoj strani lica, slomljen nos, operirao sam uho dva-tri puta. Tu mi je život isto visio o dlaci. Nitko nije mislio da ću preživjeti. Od milijun ljudi jedan čovjek to preživi. Tuklo mi je glavu kao poskoku, ali borim se i ne dam se. Kada mi je policija pokazala moju fotografiju s mjesta nesreće, nisam se mogao prepoznati koliko sam bio unakažen“.
I nakon toga je slijedio dug oporavak te i danas ima posljedice.
Ali Tomu sada drži optimizam da će sve biti kao prije jer je najgore prošle. Vjeruje kako će opet doći u svoju Ramu iz koje je prije 25 godina, odmah nakon rata, otišao trbuhom za kruhom u grad Antwerpen u pokrajini Flandriji u Belgiji. Nakon što je pronašao posao, doveo je ženu i dijete te sada žive u sretnom braku s dvoje djece. Kao i većina ramskog iseljeništva i on je otišao, ali srce ga uvijek vuče na rodnu grudu.
„U Antwerpenu sam se skućio, ovdje živim, ovdje sam mogao i umrijeti. Već sam bio umro, pa sam se uz molitvu, Božju pomoć i uz pomoć liječnika iščupao. Kada ovo sve prođe, uopće se ne planiram vratiti na posao. Uzet ću bolovanje dokle mogu i onda otići u mirovinu. Nemam više zašto raditi. Imam u Rami kuću, u Belgiji stan, auto... isplaćeno bez kredita. Djecu sam izveo na pravi put, žena ima plaću pa se i ne mislim vraćati na posao“, govori Bošnjak i dodaje kako će onda više dolaziti u Ramu pošto je do sad, nažalost, dolazio samo jednom godišnje.
„Nedostaje mi moje rodno mjesto. Nedostaju mi moji ljudi u Rami. Kao i svakome tko je otišao vani nedostaje ti svoj narod, jezik,... Čim moraš pričati tuđi jezik, nije to baš zahvalno. Iako sam davno naučio njihov jezik te ga pričam kao svoj, nisi ti među svojima. Ja u Rami na svome znam gdje je koji kamen, a ovdje sam u milijunskom gradu i nije to to. Dođem na godišnji tri tjedna i opet nazad i samo rad i rad“, kaže Bošnjak.
Nakon svih teških razdoblja u životu i ove posljednje teške borbe s koronavirusom, vjeruje kako će se jednog dana vratiti svojoj rodnoj kući, jer, kako kaže, ako postoji raj na zemlji to je sigurno Rama.
Branka Dijaković/Rama-Prozor.info
