U vrijeme izraelskog ropstva u Egiptu vjerojatno zbog manjka vjere Izraelci okreću leđa Bogu i prave Zlatno tele kojem se klanjaju.
Njihove elite ih na to nagovaraju, svećeničke jer svjetovnih nisu ni imali kad su bili roblje, a narod što zbog svoje neukosti, što zbog povjerenja u svećenike, bez razmišljanja prihvaća ponuđeno božanstvo u liku Zlatnog teleta napravljenog od njihova nakita.
Nisu svi prihvatili novo božanstvo, bilo je i onih malobrojnih koji su ostali vjerni Bogu bez obzira na sva iskušenja, istina, malo ih je bilo, ali ipak ih je bilo!
Dolazi Mojsije, razbija Zlatno tele, i oni isti što su se klanjali sad već razbijenom Zlatnom teletu prihvaćaju Mojsija i bezuvjetno polaze za njim u novu neizvjesnost.
U današnje vrijeme, u našem hrvatskom-katoličkom narodu, mada bi neki vrlo rado odrekli se ovog prvog dijela, ima također Zlatno tele, i to ne samo jedno, ima ih više, rekao bih ima ih čitavo stado!
Pod vodstvom sličnih vođa kao i kod Izraelaca stvoreno je mnoštvo Zlatne teladi koje štuje hrvatski-katolički narod.
Evo samo nekoliko primjera Zlatne teladi: novac, moć, slava, status, ugled, politički utjecaj, nadmoć,…!
Sličnosti između nas i Izraelaca u ovom slučaju je puno, a razlike su dvije; prvo što naše ropstvo Zlatnim teladma traje dulje, i drugo što se kod nas još nije pojavio Mojsije da razbije Zlatnu telad.
Zoran primjer sličnosti je ona prispodoba kad Gospodar odlazi na put pa prije toga okupi svoje sluge te im raspodjeli svoje bogatstvo na brigu i upravljanje dok on nije tu.
Onim slugama od povjerenja daje više, a onim drugima manje.
Oni što su dobili više ohrabreni Gospodarevim povjerenjem oplodiše Gospodarevo blago te ga i po nekoliko puta uvećaše.
Oni pak što dobiše malo znajući strogost Gospodarevu nisu se usudili dirati ga već ga zakopaše na sigurno čekajući Gospodarev povratak da mu predaju povjereno im blago.
Kad se Gospodar vrati okupi sluge i zatraži da mu podnesu izvješće o gospodarenju s njegovim blagom.
Oni prvi se pohvališe s količinom umnoženog blaga i bijahu pohvaljeni od Gospodara koji ih obilato nagradi, a oni drugi mu vratiše ono što su dobili uz obrazloženje kako se, znajući njegovu strogost nisu usudili dirati blago već ga na sigurno zakopaše do njegova povratka pa mu ga evo sada vraćaju.
Gospodar vidno razočaran postupkom ovih sluga oduze im i ono malo što im je dao i dade ga onima što su imali više!?
U naše vrijeme sličnosti su velike sa ovom prispodobom, i naši „gospodari“ daju onima što će im vratiti stostruko, a uzimaju onima što imaju malo!
Naš narod, ponukan ovakvim načinom razmišljanja, osmislio čitav niz mudrih izreka na tu temu:
„Tko umide taj imade“,
„Para na paru, uš na fukaru“,
„On bi i od prosjaka isprosio“,
„Baci ga na glavu on pada na noge“,
„nije svačije ispod sela pivati“,…!
Meni je nekako najdraži primjer onaj kad Isus propovijeda mnoštvu, među kojima su bili i neki ondašnji svećenici, i naglašava da će se u „ONAJ DAN“ više tražiti od onih kojima je više dano na što su svećenici počeli negodovati.
Nije im se svidjelo to što Isus govori pa su između sebe tiho mrmljali protiv Isusova govora jer su se oni našli prozvanim u tim njegovim riječima.
Isus vidjevši tu njihovu nelagodu još jednom naglasi da onaj komu je više dano od njega se više očekuje.
Svećenici ne mogavši izdržati napustiše mjesto uz glasne konstatacije kako ovaj huli da je Sin Božji!
Vidjevši da su nezadovoljni svećenici otišli Isus se okrenu svojim učenicima i reče im; zaista vam kažem onaj kome je malo dano malo će se i tražiti, a onaj kome je puno dano puno će se i tražiti!!!
U naše vrijeme situacija je slična onoj iz ove prispodobe, oni što im je više dano više mrmljaju i protiv onoga tko im je dao i protiv onih kojima je manje dano!
Oni što više primiše najradije bi da oni što su primili manje vraćaju i za njih jer oni vjeruju kako su to njihove zasluge.
Oni što malo primiše nemaju od čega puno vratiti.
Sve je više naših suvremenika kojima je puno dano i puno se od njih očekuje koji mrmljaju kao i oni nezadovoljnici iz Isusova vremena.
Zlatno tele, strogi Gospodar i oni od kojih se više očekuje su dobre poveznice između onoga i našeg vremena, mada nisu jedine,ali meni se čine nama nekako najbližima!
Ivan Filipović
