Zgražanje medija (koji su ipak uredno prenosili snimku) i padanje u nesvijest pravobraniteljica i psihologinja izazvala je „cipa“, tj. dogovorena tučnjava dvije splitske srednjoškolke pred ushićenom vršnjačkom publikom koja je nadmašivala ukupni broj gledatelja prosječnog hrvatskog filma.
Tehnički gledano, radilo se o fer borbi jedan na jedan, u kojoj je stand up bio uglavnom ravnopravan, dok je u parteru nadvladala krupnija gladijatorica, iz čega je valjda i laicima jasno zašto su u borilačkim sportovima kategorije razvrstane po težini. Djeca su se u školi i oko škole uvijek tukla, s tim da sada imamo dvije novosti, piše Nino Raspudić za Večernji list.
Prvo, izgleda da se danas puno više nego prije međusobno tuku djevojke. Sve veća ravnopravnost spolova dvosmjeran je proces pa se ne zaustavlja samo feminizaciji mladića, zbog koje, se, primjerice, u nekim dućanima teško razaznaje gdje prestaje ženski, a gdje počinje muški odjel, već se i sve veći dio djevojaka prepoznaje u nekim ranije isključivo muškim obrascima i svoje mjesto na ljestvici školske popularnosti, ako ih ne krase drugi talenti, pokušava izboriti slobodnom borbom.
Drugi je novi moment masovno snimanje i objavljivanje borbi. Dogovorene tučnjave nekada su se samo gledale, pri čemu je uvijek bilo više voajera, onih koji vole gledati, a nemaju srca sami stati na crtu, jedan na jedan protiv nekog svojih godina i svoje veličine. Danas svi imaju mobitele s kamerama pa su svi snimatelji. Borba dviju splitskih srednjoškolki amaterki snimljena je iz više kutova nego meč Alija i Foremana u Kinshasi. Ispada da je više kamermana nego onih koji će tolike snimke uopće pogledati. Dogovorena borba u osnovi je fer, ogledaš se s vršnjakom, jedan na jedan. U mojim sjećanjima na školska dvorišta prekidala bi se kad bi jedan bio evidentno poražen – nije bilo cipelarenja na podu, ako pobjednik sam ne bi prestao, priskočio bi netko od gledatelja i preuzeo ulogu suca koji prekida borbu.
U splitskom meču mučno je što je jača djevojka nastavila lupati poraženu na podu i dugo nakon što je pobjeda bila njena, a nitko je u iživljavanju nakon pobjede nije zaustavljao. Upućeniji novinari tvrde kako su „cipe“ jako raširene. Što učiniti? Teško da će djevojke i mladiće željne tučnjave i borilačke slave odvratiti predavanja s mirovnih studija, misli Brune Šimleše, pokazivanje cvjetića, drveća, mace i zeke i šupljaci o empatiji. Ljudi vole fajt, pogotovo mladi, puni snage i tjerani hormonima. Ali mi smo i racionalna bića koja iznalaze načine za konstruktivnije kanaliziranje tih nagona.
Dakle, rješenje je sport, što je ritualizirana borba ograničena pravilima. Ako su razmjeri „cipe“ doista takvi, nužno je žurno otvoriti u svakoj školskoj dvorani ring, klub borilačkih vještina, jer bolje je da se bore s rukavicama, zaštićeni kacigama, uz suce, nego golim šakama na betonu. Za razumijevanje privlačnosti sudjelovanja u borbi korisno je pročitati roman Chucka Palahniuka Klub boraca, po kojem je David Fincher snimio i istoimeni film, a kojem ljudi otuđeni u suvremenom hipernormiranom društvu malo oduška i smisla nalaze u borbama jedan na jedan u tajnom borilačkom klubu. Nakon što su cijeli tjedan mogli gledati Stipu Miočića kao heroja s velikom šljivom na oku, zašto se čuditi da ni djevojkama nije sramota, već čast ponijeti ozljedu iz borbe. Tako su i splitske fajterice prije privođenja na policiju javno zahvaljivale na potpori i već dogovarale revanš. Uskoro će, izgleda, za neke cure poželjni atributi biti izbijen zub, naguljeno uho, modro oko ili slomljena šaka, kao što su za dečke obrijane noge, počupane obrve, hlače uske kao tajice i majice pastelnih boja.
Ono čime bi se nekada pozabavila ravnateljica škole, roditelji i eventualno školski psiholog i pedagog, sada je nacionalna tema kojoj je posvećeno Otvoreno. Sljedećeg dana tema najutjecajnije emisije na javnoj televiziji bio je iznenadni poziv predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović srpskom kolegi Aleksandru Vučiću da posjeti Hrvatsku. Poziv je začuđujući jer je uslijedio samo nekoliko dana nakon što je Hrvatska uputila Srbiji prosvjednu notu zbog izjava ministara vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića na otvaranju izložbe „Jasenovac – pravo na nezaborav“ u sjedištu u UN-a, a koju je Vučić prokomentirao ovako: „Volio bih vidjeti tekst, ali to bi bilo isto kao kad bi Njemačka pisala Židovima jer su obilježili Dan holokausta.“ Tako nam na naš poziv sredinom veljače dolazi drag gost koji u Hrvatskoj nije prvi put. Na YouTubeu možemo vidjeti kako je Vučić u ožujku 1995. kao mlada zvijezda Šešeljeve radikalne stranke boravio u Glini i sokolio srpske pobunjenike.
Na početku govora pozdravlja glinske Srbe „koji su junački podigli baklju slobode još 26. juna ‘91. godine, vas koji ste prvi krenuli na ustašku vlast, vas koji ste prvi oslobodili neke srpske teritorije u Republici srpskoj krajini.“ Gromko obećava: „Nikada ovdje više ustaška vlast neće moći da dođe (..) onako kako je zločinački režim Franje Tuđmana pokušao.“ Optužuje Miloševića za šurovanje sa Zapadom i izdaju Srba i dodaje: „Nikada srpska Krajina, nikada Glina neće biti hrvatska, nikada Banija neće nazad u Hrvatsku (…) Ukoliko srpski radikali pobede i poraze predsednika Srbije, vi znate da ćete živeti u velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi i tu odstupanja više biti neće. Živeli!“ Zašto Hrvatska, članica EU i NATO, poziva takvog čovjeka, koji i danas, istina u rukavicama, nastavlja isto i za kojeg je svaka hrvatska država ustaška i neprihvatljiva? Odgovor nije težak. Gostujući u Otvorenom, član vladajuće većine okupljene oko HDZ-a Milorad Pupovac kazao je kako predsjedničin poziv Vučiću ima posebnu važnost „utoliko što naši prijatelji iz svijeta žele da se to dogodi“.
Dvaput je ponovio, a da ga nitko od prisutnih u studiju nije zamolio da objasni koji su to „naši prijatelji iz svijeta“ i otkud on to zna što oni žele. U odgonetanju u kojem grmu leži zec možda može pomoći činjenica da se o predsjedničinu pozivu munjevito na Twitteru oglasilo američko veleposlanstvo u Zagrebu, sljedećim riječima: „Drago nam je vidjeti taj pozitivan korak. SAD snažno podupire poboljšane odnose između Hrvatske i Srbije. Taj je odnos ključan za prosperitet i stabilnost regije“. Provjerio sam i je li američko veleposlanstvo (inače mjesto gdje i naš glavni državni odvjetnik i ravnatelj USKOK-a podnose raporte) izrazilo zadovoljstvo što je hrvatska predsjednica pozvala srpskog kolegu u posjet i prije nego što je ona to učinila. Ipak nije, prošlo je nekoliko sati. Situacija podsjeća na zlobni vic u kojem Putin kaže Medvedevu kako treba ukinuti različite vremenske zone u Rusiji i ostaviti samo jednu jer se događaju nezgode – evo, primjerice, čestitam jučer rođendan sjevernokorejskom vođi, a on je već prošao, ili izrazim neki dan sućut poljskom narodu zbog pada vladina zrakoplova, a on još nije poletio…
Kakve veze ima predsjedničin iznenadan poziv Vučiću s dječjim tučnjavama? Spaja ih jedan važan motiv. Kad bi se u moje vrijeme potukli u školskom dvorištu, dogodilo bi se da naiđe neki odrasli, uhvati oboje boraca za uho i natjera ih da se poljube. Nakon srpske propagandne izložbe u New Yorku i posljedičnog šamaranja diplomatskim notama, nema drugog objašnjenja za ovu iznenadnu ljubav, nego da ih je zapadni Veliki Brat uhvatio za uho i natjerao ih da se „poljube“, ne pitajući se tko je kriv, tko je ostao kome dužan i tko ima namjeru opet započeti čim se ukaže prilika. Želi se pod svaku cijenu pomoći Vučiću u nakani da ugura Srbiju na Zapad, u čemu ga Hrvatska očito ne smije zadržavati i mora mazohistički gutati i trpjeti prastare velikosrpske finte.
Hrvatska je danas kukavna i nesuverena, zato Vučić može uspoređivati hrvatsko-srpski odnos s njemačko-židovskim, izlagati 2018. sedam tona eksponata i opreme u UN-u, uključujući i famozni „srbosjek“, blatiti bl. Alojzija Stepinca, Hrvatska će na sve podviti rep. „Naši zapadni prijatelji“ nisu imali ni toliko takta da pričekaju par mjeseci da se prašina slegne nakon zadnjih prosvjednih nota, već su naložili da se moramo izljubiti s Vučićem odmah, i to u Zagrebu.
No lako je i njima i Vučiću za Hrvatsku. Priznanje Kosova najteža je prepreka na Vučićevu „europskom putu“ za koju se još ne zna hoće li je politički preživjeti. A problem mu je i što, za razliku od nas koji imamo samo jednog, Srbi imaju i drugog Velikog Brata na istoku, koji ih vuče za drugo uho. Dok ne dođe do kobne kosovske točke na svom putu, Vučić se može tješiti da se, ako ništa drugo, uvijek može „odmarati“ na ovakvoj Hrvatskoj.
Nino Raspudić/Večernji.hr
Tehnički gledano, radilo se o fer borbi jedan na jedan, u kojoj je stand up bio uglavnom ravnopravan, dok je u parteru nadvladala krupnija gladijatorica, iz čega je valjda i laicima jasno zašto su u borilačkim sportovima kategorije razvrstane po težini. Djeca su se u školi i oko škole uvijek tukla, s tim da sada imamo dvije novosti, piše Nino Raspudić za Večernji list.
Prvo, izgleda da se danas puno više nego prije međusobno tuku djevojke. Sve veća ravnopravnost spolova dvosmjeran je proces pa se ne zaustavlja samo feminizaciji mladića, zbog koje, se, primjerice, u nekim dućanima teško razaznaje gdje prestaje ženski, a gdje počinje muški odjel, već se i sve veći dio djevojaka prepoznaje u nekim ranije isključivo muškim obrascima i svoje mjesto na ljestvici školske popularnosti, ako ih ne krase drugi talenti, pokušava izboriti slobodnom borbom.
Drugi je novi moment masovno snimanje i objavljivanje borbi. Dogovorene tučnjave nekada su se samo gledale, pri čemu je uvijek bilo više voajera, onih koji vole gledati, a nemaju srca sami stati na crtu, jedan na jedan protiv nekog svojih godina i svoje veličine. Danas svi imaju mobitele s kamerama pa su svi snimatelji. Borba dviju splitskih srednjoškolki amaterki snimljena je iz više kutova nego meč Alija i Foremana u Kinshasi. Ispada da je više kamermana nego onih koji će tolike snimke uopće pogledati. Dogovorena borba u osnovi je fer, ogledaš se s vršnjakom, jedan na jedan. U mojim sjećanjima na školska dvorišta prekidala bi se kad bi jedan bio evidentno poražen – nije bilo cipelarenja na podu, ako pobjednik sam ne bi prestao, priskočio bi netko od gledatelja i preuzeo ulogu suca koji prekida borbu.
U splitskom meču mučno je što je jača djevojka nastavila lupati poraženu na podu i dugo nakon što je pobjeda bila njena, a nitko je u iživljavanju nakon pobjede nije zaustavljao. Upućeniji novinari tvrde kako su „cipe“ jako raširene. Što učiniti? Teško da će djevojke i mladiće željne tučnjave i borilačke slave odvratiti predavanja s mirovnih studija, misli Brune Šimleše, pokazivanje cvjetića, drveća, mace i zeke i šupljaci o empatiji. Ljudi vole fajt, pogotovo mladi, puni snage i tjerani hormonima. Ali mi smo i racionalna bića koja iznalaze načine za konstruktivnije kanaliziranje tih nagona.
Dakle, rješenje je sport, što je ritualizirana borba ograničena pravilima. Ako su razmjeri „cipe“ doista takvi, nužno je žurno otvoriti u svakoj školskoj dvorani ring, klub borilačkih vještina, jer bolje je da se bore s rukavicama, zaštićeni kacigama, uz suce, nego golim šakama na betonu. Za razumijevanje privlačnosti sudjelovanja u borbi korisno je pročitati roman Chucka Palahniuka Klub boraca, po kojem je David Fincher snimio i istoimeni film, a kojem ljudi otuđeni u suvremenom hipernormiranom društvu malo oduška i smisla nalaze u borbama jedan na jedan u tajnom borilačkom klubu. Nakon što su cijeli tjedan mogli gledati Stipu Miočića kao heroja s velikom šljivom na oku, zašto se čuditi da ni djevojkama nije sramota, već čast ponijeti ozljedu iz borbe. Tako su i splitske fajterice prije privođenja na policiju javno zahvaljivale na potpori i već dogovarale revanš. Uskoro će, izgleda, za neke cure poželjni atributi biti izbijen zub, naguljeno uho, modro oko ili slomljena šaka, kao što su za dečke obrijane noge, počupane obrve, hlače uske kao tajice i majice pastelnih boja.
Ono čime bi se nekada pozabavila ravnateljica škole, roditelji i eventualno školski psiholog i pedagog, sada je nacionalna tema kojoj je posvećeno Otvoreno. Sljedećeg dana tema najutjecajnije emisije na javnoj televiziji bio je iznenadni poziv predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović srpskom kolegi Aleksandru Vučiću da posjeti Hrvatsku. Poziv je začuđujući jer je uslijedio samo nekoliko dana nakon što je Hrvatska uputila Srbiji prosvjednu notu zbog izjava ministara vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića na otvaranju izložbe „Jasenovac – pravo na nezaborav“ u sjedištu u UN-a, a koju je Vučić prokomentirao ovako: „Volio bih vidjeti tekst, ali to bi bilo isto kao kad bi Njemačka pisala Židovima jer su obilježili Dan holokausta.“ Tako nam na naš poziv sredinom veljače dolazi drag gost koji u Hrvatskoj nije prvi put. Na YouTubeu možemo vidjeti kako je Vučić u ožujku 1995. kao mlada zvijezda Šešeljeve radikalne stranke boravio u Glini i sokolio srpske pobunjenike.
Na početku govora pozdravlja glinske Srbe „koji su junački podigli baklju slobode još 26. juna ‘91. godine, vas koji ste prvi krenuli na ustašku vlast, vas koji ste prvi oslobodili neke srpske teritorije u Republici srpskoj krajini.“ Gromko obećava: „Nikada ovdje više ustaška vlast neće moći da dođe (..) onako kako je zločinački režim Franje Tuđmana pokušao.“ Optužuje Miloševića za šurovanje sa Zapadom i izdaju Srba i dodaje: „Nikada srpska Krajina, nikada Glina neće biti hrvatska, nikada Banija neće nazad u Hrvatsku (…) Ukoliko srpski radikali pobede i poraze predsednika Srbije, vi znate da ćete živeti u velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi i tu odstupanja više biti neće. Živeli!“ Zašto Hrvatska, članica EU i NATO, poziva takvog čovjeka, koji i danas, istina u rukavicama, nastavlja isto i za kojeg je svaka hrvatska država ustaška i neprihvatljiva? Odgovor nije težak. Gostujući u Otvorenom, član vladajuće većine okupljene oko HDZ-a Milorad Pupovac kazao je kako predsjedničin poziv Vučiću ima posebnu važnost „utoliko što naši prijatelji iz svijeta žele da se to dogodi“.
Dvaput je ponovio, a da ga nitko od prisutnih u studiju nije zamolio da objasni koji su to „naši prijatelji iz svijeta“ i otkud on to zna što oni žele. U odgonetanju u kojem grmu leži zec možda može pomoći činjenica da se o predsjedničinu pozivu munjevito na Twitteru oglasilo američko veleposlanstvo u Zagrebu, sljedećim riječima: „Drago nam je vidjeti taj pozitivan korak. SAD snažno podupire poboljšane odnose između Hrvatske i Srbije. Taj je odnos ključan za prosperitet i stabilnost regije“. Provjerio sam i je li američko veleposlanstvo (inače mjesto gdje i naš glavni državni odvjetnik i ravnatelj USKOK-a podnose raporte) izrazilo zadovoljstvo što je hrvatska predsjednica pozvala srpskog kolegu u posjet i prije nego što je ona to učinila. Ipak nije, prošlo je nekoliko sati. Situacija podsjeća na zlobni vic u kojem Putin kaže Medvedevu kako treba ukinuti različite vremenske zone u Rusiji i ostaviti samo jednu jer se događaju nezgode – evo, primjerice, čestitam jučer rođendan sjevernokorejskom vođi, a on je već prošao, ili izrazim neki dan sućut poljskom narodu zbog pada vladina zrakoplova, a on još nije poletio…
Kakve veze ima predsjedničin iznenadan poziv Vučiću s dječjim tučnjavama? Spaja ih jedan važan motiv. Kad bi se u moje vrijeme potukli u školskom dvorištu, dogodilo bi se da naiđe neki odrasli, uhvati oboje boraca za uho i natjera ih da se poljube. Nakon srpske propagandne izložbe u New Yorku i posljedičnog šamaranja diplomatskim notama, nema drugog objašnjenja za ovu iznenadnu ljubav, nego da ih je zapadni Veliki Brat uhvatio za uho i natjerao ih da se „poljube“, ne pitajući se tko je kriv, tko je ostao kome dužan i tko ima namjeru opet započeti čim se ukaže prilika. Želi se pod svaku cijenu pomoći Vučiću u nakani da ugura Srbiju na Zapad, u čemu ga Hrvatska očito ne smije zadržavati i mora mazohistički gutati i trpjeti prastare velikosrpske finte.
Hrvatska je danas kukavna i nesuverena, zato Vučić može uspoređivati hrvatsko-srpski odnos s njemačko-židovskim, izlagati 2018. sedam tona eksponata i opreme u UN-u, uključujući i famozni „srbosjek“, blatiti bl. Alojzija Stepinca, Hrvatska će na sve podviti rep. „Naši zapadni prijatelji“ nisu imali ni toliko takta da pričekaju par mjeseci da se prašina slegne nakon zadnjih prosvjednih nota, već su naložili da se moramo izljubiti s Vučićem odmah, i to u Zagrebu.
No lako je i njima i Vučiću za Hrvatsku. Priznanje Kosova najteža je prepreka na Vučićevu „europskom putu“ za koju se još ne zna hoće li je politički preživjeti. A problem mu je i što, za razliku od nas koji imamo samo jednog, Srbi imaju i drugog Velikog Brata na istoku, koji ih vuče za drugo uho. Dok ne dođe do kobne kosovske točke na svom putu, Vučić se može tješiti da se, ako ništa drugo, uvijek može „odmarati“ na ovakvoj Hrvatskoj.
Nino Raspudić/Večernji.hr
