Privremeno ograničenje za jednu od četiriju temeljnih sloboda na kojima počiva jedinstveno europsko tržište uvedeno je i za 10 zemalja koje su se Uniji pridružile 1. svibnja 2004. te za Hrvatsku koja je u nju ušla 1. srpnja 2013.
Pri ulasku novih članica, stare članice mogu ograničiti pristup svojem tržištu rada, i to u tri faze. U prvoj fazi svaka zemlja može odlučiti da prve dvije godine članstva novih članica neće primjenjivati europsko zakonodavstvo, koje jamči slobodu kretanja radnika, nego nacionalno, koje najčešće predviđa da strani radnici moraju imati radne dozvole da bi se mogli zaposliti. U drugoj fazi, koja traje tri godine, zemlje članice moraju obavijestiti Europsku komisiju i dati valjano obrazloženje zašto žele produljiti rok u kojemu ne žele primati strane radnike. U trećoj fazi, koja traje dvije godine, produljenje se može opravdati samo opasnošću od poremećaja na tržištu rada.
Ograničenje ni u kojem slučaju ne može trajati dulje od sedam godina. Prva faza za bugarske i rumunjske radnike istekla je 31. prosinca 2008., a devet zemalja (Njemačka, Francuska, Austrija, Belgija, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Velika Britanija za Bugare i Rumunje te Španjolska samo za Rumunje) odlučilo je produljiti ograničenje za još tri godine. U tim zemljama bugarski i rumunjski radnici mogli su raditi samo s radnom dozvolom i to u 291 zanimanju za koje nedostaje radnika. U ostalim zemljama članicama Bugari i Rumunji mogli su i prije raditi bez ikakvih ograničenja.
Od 1. siječnja samo radnici iz najmlađe članice, Hrvatske, imaju ograničenja za rad u 13 zemalja, koje su odlučile iskoristiti mogućnost privremenog ograničavanja na svojem tržištu rada (Francuska, Njemačka, Nizozemska, Cipar, Austrija, Velika Britanija, Slovenija, Belgija, Španjolska, Luksemburg, Italija, Malta i Grčka), a u ostalih 14 zemalja (Švedska, Danska, Finska, Estonija i Litva, Latvija, Portugal, Poljska, Rumunjska, Mađarska, Irska, Slovačka, Češka i Bugarska) mogu se zapošljavati bez ikakvih ograničenja od prvog dana članstva, 1. srpnja 2013.
