Prije nekih desetak dana uz prvu jutarnju kavu pročitah na jednom režimskom portalu strašan naslov "kamo je nestala Gospa ramska".
Moram priznati da me taj naslov prvo zbunio, a potom zabrinuo. Prvo pomislih, ne opet, kad kažem ne opet mislim na ona vremena od prije skoro četiri stoljeća kada je prvi put nestala Gospa ramska pred najezdom osvajača s istoka. Rekoh ne opet jer se rade pripreme za slične scenarije kako izvan Rame u Sarajstanu tako i u samoj Rami! "Sultan" je opet angažirao "janjičare" da odrade onaj najprljaviji dio posla, a poslije će ih "ON" obilato nagraditi.
Otišao sam u šetnju samo s jednom mišlju u glavi, gdje nestade naša Gospa?
I dok sam tako šetao, gle, stade pred mene žena sva u bijelom. Zastao sam vidno zbunjen, čak i iznenađen.
Ne boj se Ramljače, reče mi Ona, ja sam vaša Gospa ramska, zar me ne prepoznaješ!?
Poslije trenutka zbunjenosti odgovorih joj, iskreno, nisam Vas prepoznao.
Otkud Vas tu, a neki se dobrano zabrinuli kamo ste nestali?
E, moj Ramljače, sjedni trenutak ako imaš vremena i sve ću ti ispričati.
Sjedoh i pozorno slušah.
Prije skoro četiri stoljeća sam silom prilika napustila Ramu.
Osvajači su navalili, fratri uzeše moju sliku i povedoše nešto naroda i pravac Sinjska krajina.
Sjećam se, kao da je jučer bilo, išli smo baš ovuda preko Kamena, tu smo malo odmorili i tu sam zaplakala i rekla sva u tuzi "Ramo moja, moja ljuta rano" zbog žalosti za Ramom.
I eto stigli smo na odredište, mene su smjestili u crkvicu na brijegu, a narod posvuda uokolo.
No, ni tu nismo imali mira, i tu su stigli osvajači s istoka s ciljem osvajanja novih prostora.
Narod se dobro organizirao i čvrsto odlučio braniti svoje do zadnje kapi krvi unatoč puno brojnijem i opremljenijem neprijatelju.
Kad sam vidjela odlučnost tih ljudi da brane svoje odlučila sam im pomoći da obrane svoje i poraze osvajače i na tome su mi i danas zahvalni.
Nisam ja nikad zaboravila svoju Ramu, Rama je meni ostala u srcu i tako će biti sve do kraja svijeta.
I onda se, moj Ramljače, pojaviše neki čudni ljudi s nekim čudnim "vrlinama" i još čudnijim namjerama.
Prvo su mi izmjestili stazu kojom sam otišla iz Rame, onda su me obukli u neku čudnu nošnju koju nikad prije nisam nosila, nešto slično vjenčanici, čak su mi i šešir stavili, k'o da ću se, Bože mi prosti, udavati.
I tako me obučenu staviše među nekakvo drveće blizu moje crkve, ali mi ne dadoše u crkvu.
Ja sam tu bila jedno vrijeme sve se nadajući da će me unijeti u crkvu gdje mi je i mjesto, ali ništa od toga.
I tako sam ti ja, moj Ramljače, odredila napustiti ono mjesto među grmljem i proći stazom kojom sam davno prije napustila Ramu.
Odložila sam onu čudnu odjeću i šešir koju mi obukoše i uzela svoj bijeli plašt i krenula na put.
Krenula sam prateći putokaze i već na početku vidjela da tu nešto ne štima, nije to moja staza, to je njihova staza.
Onda sam se vratila na početak i krenula po sjećanju.
Dio staze mi je pod vodom, a ostatak je dobro zarastao ali još uvijek prohodan.
I evo me tu na stazi kojom sam otišla i kojom ću se opet vratiti.
Nisam ja nikada i neću nikada zaboraviti Ramu i Ramljake, vi ste bili i ostali u srcu mome, unatoč tim čudnim ljudima što gaze po vrijednostima!
Eto, moj Ramljače, kaži Ramljacima kamo sam otišla da se ne brinu, poglavito kaži onima koji su se počeli javno brinuti nad mojom sudbinom, a zbog njih sam i otišla!!!
S vama sam i uz vas, neću vas ni ostaviti ni napustiti...
Ostaj mi s Bogom, moj Ramljače, reče i nestade preko Kamena prema Vran planini.
Htjedoh nešto izustiti, no, već je nestala, a meni se tek ote, s Bogom majko...
Moram priznati da me taj naslov prvo zbunio, a potom zabrinuo. Prvo pomislih, ne opet, kad kažem ne opet mislim na ona vremena od prije skoro četiri stoljeća kada je prvi put nestala Gospa ramska pred najezdom osvajača s istoka. Rekoh ne opet jer se rade pripreme za slične scenarije kako izvan Rame u Sarajstanu tako i u samoj Rami! "Sultan" je opet angažirao "janjičare" da odrade onaj najprljaviji dio posla, a poslije će ih "ON" obilato nagraditi.
Otišao sam u šetnju samo s jednom mišlju u glavi, gdje nestade naša Gospa?
I dok sam tako šetao, gle, stade pred mene žena sva u bijelom. Zastao sam vidno zbunjen, čak i iznenađen.
Ne boj se Ramljače, reče mi Ona, ja sam vaša Gospa ramska, zar me ne prepoznaješ!?
Poslije trenutka zbunjenosti odgovorih joj, iskreno, nisam Vas prepoznao.
Otkud Vas tu, a neki se dobrano zabrinuli kamo ste nestali?
E, moj Ramljače, sjedni trenutak ako imaš vremena i sve ću ti ispričati.
Sjedoh i pozorno slušah.
Prije skoro četiri stoljeća sam silom prilika napustila Ramu.
Osvajači su navalili, fratri uzeše moju sliku i povedoše nešto naroda i pravac Sinjska krajina.
Sjećam se, kao da je jučer bilo, išli smo baš ovuda preko Kamena, tu smo malo odmorili i tu sam zaplakala i rekla sva u tuzi "Ramo moja, moja ljuta rano" zbog žalosti za Ramom.
I eto stigli smo na odredište, mene su smjestili u crkvicu na brijegu, a narod posvuda uokolo.
No, ni tu nismo imali mira, i tu su stigli osvajači s istoka s ciljem osvajanja novih prostora.
Narod se dobro organizirao i čvrsto odlučio braniti svoje do zadnje kapi krvi unatoč puno brojnijem i opremljenijem neprijatelju.
Kad sam vidjela odlučnost tih ljudi da brane svoje odlučila sam im pomoći da obrane svoje i poraze osvajače i na tome su mi i danas zahvalni.
Nisam ja nikad zaboravila svoju Ramu, Rama je meni ostala u srcu i tako će biti sve do kraja svijeta.
I onda se, moj Ramljače, pojaviše neki čudni ljudi s nekim čudnim "vrlinama" i još čudnijim namjerama.
Prvo su mi izmjestili stazu kojom sam otišla iz Rame, onda su me obukli u neku čudnu nošnju koju nikad prije nisam nosila, nešto slično vjenčanici, čak su mi i šešir stavili, k'o da ću se, Bože mi prosti, udavati.
I tako me obučenu staviše među nekakvo drveće blizu moje crkve, ali mi ne dadoše u crkvu.
Ja sam tu bila jedno vrijeme sve se nadajući da će me unijeti u crkvu gdje mi je i mjesto, ali ništa od toga.
I tako sam ti ja, moj Ramljače, odredila napustiti ono mjesto među grmljem i proći stazom kojom sam davno prije napustila Ramu.
Odložila sam onu čudnu odjeću i šešir koju mi obukoše i uzela svoj bijeli plašt i krenula na put.
Krenula sam prateći putokaze i već na početku vidjela da tu nešto ne štima, nije to moja staza, to je njihova staza.
Onda sam se vratila na početak i krenula po sjećanju.
Dio staze mi je pod vodom, a ostatak je dobro zarastao ali još uvijek prohodan.
I evo me tu na stazi kojom sam otišla i kojom ću se opet vratiti.
Nisam ja nikada i neću nikada zaboraviti Ramu i Ramljake, vi ste bili i ostali u srcu mome, unatoč tim čudnim ljudima što gaze po vrijednostima!
Eto, moj Ramljače, kaži Ramljacima kamo sam otišla da se ne brinu, poglavito kaži onima koji su se počeli javno brinuti nad mojom sudbinom, a zbog njih sam i otišla!!!
S vama sam i uz vas, neću vas ni ostaviti ni napustiti...
Ostaj mi s Bogom, moj Ramljače, reče i nestade preko Kamena prema Vran planini.
Htjedoh nešto izustiti, no, već je nestala, a meni se tek ote, s Bogom majko...
Ivan Filipović
