Amnesty International objavio je izvještaj o gotovo nevjerojatnim strahotama koje su se događale zatočenicima u sirijskom zatvoru Saydnaya. Zahvaljujući svjedočanstvima preživjelih bjegunaca iz 'najgoreg mjesta na zemlji' te arhitektima iz agencije Forensic Architecture, rekreirani su uvjeti i mučenja kojima su zatvorenici podvrgavani svakodnevno
Zlostavljanje bi započelo odmah čim bi ih uhitili. Niti prijevoz u zatvor ne prolazio bez batina. Kada bi došli u Saydnayju dočekao bi ih 'tulum dobrodošlice'.
'Odnosili su se prema nama kao prema životinjama. Željeli su da se osjećamo neljudski. Viđao sam krv koja je tekla poput potoka. Nikad nisam mogao zamisliti da bi čovječanstvo moglo pasti toliko nisko', rekao je Samer, odvjetnik uhićen pored Hame i jedan od preživjelih koji je o vremenu provedenom u ozloglašenom sirijskom zatvoru pričao za Amnesty International.
Samerovo svjedočenje jedno je od 65 na kojima se temelji izvještaj Amnesty Internationala 'Slamanje čovjeka: Mučenje, bolest i smrt u sirijskim zatvorima' koji je objavljen u četvrtak. Prema izvještaju, Amnesty International procjenjuje da je u sirijskim zatvorima od ožujka 2011. godine umrlo 17,723 osobe, što je prosječno više od 300 mrtvih na mjesec.
U izvještaju su posebno naglašene nove statistike koje je obradio Human Rights Data Analysis Group (HRDAG), a kojima stoji da je u zatočeništvu u Siriji umrlo 17,723 osobe između ožujka 2011. i prosinca 2015. godine. Međutim, i Amnesty International i HRDAG naglašavaju da se radi o konzervativnoj procjeni te da su prave brojke još veće.
'Katalog priča strave koje se nalaze u ovom izvještaju govore jako detaljno o zlostavljanjima kojima su zatvorenici podvrgnuti od trenutka uhićenja, preko ispitivanja do zatvaranja u ozloglašenim sirijskim zatvorima. Njihov je put često smrtonosan jer zatvorenicima smrt prijeti na svakom koraku', rekao je Phillip Luther, direktor programa Amnesty Internationala za Bliski istok i Sjevernu Afriku.
'Cilj Saydnayje bio je smrt'
Preživjeli opisuju da bi nakon 'tuluma dobrodošlice' obično uslijedile 'sigurnosne provjere' tijekom kojih bi uhićene osobe, a posebice žene, muški čuvari silovali i spolno zlostavljali. Prilikom prikupljanja informacija od zatočenika, čuvari i ispitivači koristili su razne metode mučenja kao što su nasilno guranje osobe kroz gumu od automobila (dulab) ili bičevanje po tabanima (falaqa).
Zatvorenici su također često bili mučeni elektrošokerima, nasilno su im odstranjivani nokti, zalijevani su vrućom vodom te su na njima gašeni opušci cigareta. Jedan od zatvorenika u Homsu, Ali, opisao je kako je mučen tako što su mu ruke svezane te da je obješen o njih visio dok ga ispitivač satima tukao.
Uvjeti u zatvorima u kojima su zatvorenici ispitivani bili su toliko loši da zatočeni nisu adekvatan imali pristup hrani, medicinskoj pomoći i sanitarnim čvorovima. Neke zatvorske ćelije bile su toliko male, a toliko prenatrpane da su zatvorenici morali spavati u smjenama budući da nisu fizički svi mogli leći na pod. Neki su spavali i u čučnju.
Ako bi preživjeli ispitivanje te nakon nepoštenih suđenja završili bi u vojnom zatvoru Saydnaya. 'Ako je zatvorima špijunskih organizacija cilj bio natjerati zatočenike da 'priznaju', cilj u Saydnayji bila je smrt', rekao je Omar S.
Omar opisuje da su čuvari jednom prilikom natjerali dvojicu zatvorenika da se skinu te da su tada jednom naredili da siluje drugoga, prijeteći mu da će ga ubiti ako odbije.
Salam, odvjetnik iz Alepa, proveo je više od dvije godine u Saydnayji. 'Kada sam uveden u zatvor osjetio sam miris mučenja. To je poseban miris, kombinacija vlage, krvi i znoja', objašnjava Salam.
Jednom su prilikom čuvari, svjedoči Salam, na smrt pretukli trenera kung fua kada su otkrili da je potajno vještini podučavao druge zatvorenike. 'Trenera i još njih petoricu su pretukli na smrt odmah. Potom su isto učinili još 14-icu zatvorenika. Vidjeli smo kako krv teče iz njihove ćelije', dodaje.
Građevina kao instrument za mučenje
Zajedno s izvještajem o okrutnostima koje se događaju unutar zatvora, Amnesty International je u suradnji s Agencijom Forensic Architecture pri Sveučilištu u Londonu izradio rekonstrukciju zatvora Saydnaya.
'Kada smo sastavljali model, shvatili smo da zgrada nije samo prostor gdje su ljudi zatvarani i mučeni već da je sam građevina arhitektonski instrument mučenja', kaže Eyal Wiezman, direktor Forensic Architecture.
Weizman je u svojim prijašnjim radovima koje naziva 'arhitekturom javne istine' proučavao prostorne strategije koje koristi izraelska vojska u Palestini, izrađivao je karte napada dronovima u Afganistanu te genocida u džunglama Gvatemale.
Budući da su zatvorenicima tijekom boravka u zatvoru glave bile prekrivene te ništa nisu mogli vidjeti kada bi im čuvari ulazili u ćelije, Forensic Architecture se poslužio sluhom zatvorenika kao primarnim izvorom informacija. Dizajner zvuka Lawrence Abu Hamdan je uz pomoć tehnike 'profiliranja jekom' uspio odrediti veličine ćelija, hodnika i stepeništa.
'Zatvor je kao komora jeke: kada jednu osobu muče to je isto kao da muče sve zatvorenike jer zvuk putuje kroz prostor. Ne možete mu pobjeći', objašnjava Abu Hamdan. Zatvorenici u Saydnayji su zbog toga što su im čuvari uskratili osjetilo vida razvili oštar sluh te su kada bi čuli udaranja zatvorenika bili u stanju razlikovati zvuk remenja, kablova za struju, štapova i metli, a mogli su razlikovati i udarce rukom od udaraca nogom.
'Sramota čovječanstva'
Weizman objašnjava da je rekreiranje gnjusnih mučenja u Saydnayji toliko detaljno važno iz dva razloga. 'Ne radi se samo o alatu kako bi se inducirala dodatna svjedočenja već se radi i o vrlo moćnom alatu za podizanje svijesti. Cilj je zatvoriti to mjesto i osigurati da Assad ne sudjeluje u budućim mirovnim pregovorima', dodaje Weizman.
'Međunarodnoj zajednici okončavanje ovog sistemskog i užasnog mučenja mora biti prioritet. Rusija je godinama uz pomoć prava na veto koje ima kao članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda štitila, svojeg saveznika, sirijsku vladu od progona zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Takva sramotna izdaja čovječanstva mora prestati odmah', rekao je Luther.
Za Diaba Serriyju, koji je u Saydnayji proveo pet godina, od 2006. do 2011., ova je rekonstrukcija trajni podsjetnik na horor koji je preživio.
'Tamo sam izgubio sam pet godina života. Skoro sam umro tamo', kaže Serriy. 'Želim da ovo vide i druge generacije, da znaju gdje su nas mučili. Svijet mora znati da je ovo najgore mjesto na zemlji.'
Zlostavljanje bi započelo odmah čim bi ih uhitili. Niti prijevoz u zatvor ne prolazio bez batina. Kada bi došli u Saydnayju dočekao bi ih 'tulum dobrodošlice'.
'Odnosili su se prema nama kao prema životinjama. Željeli su da se osjećamo neljudski. Viđao sam krv koja je tekla poput potoka. Nikad nisam mogao zamisliti da bi čovječanstvo moglo pasti toliko nisko', rekao je Samer, odvjetnik uhićen pored Hame i jedan od preživjelih koji je o vremenu provedenom u ozloglašenom sirijskom zatvoru pričao za Amnesty International.
Samerovo svjedočenje jedno je od 65 na kojima se temelji izvještaj Amnesty Internationala 'Slamanje čovjeka: Mučenje, bolest i smrt u sirijskim zatvorima' koji je objavljen u četvrtak. Prema izvještaju, Amnesty International procjenjuje da je u sirijskim zatvorima od ožujka 2011. godine umrlo 17,723 osobe, što je prosječno više od 300 mrtvih na mjesec.
U izvještaju su posebno naglašene nove statistike koje je obradio Human Rights Data Analysis Group (HRDAG), a kojima stoji da je u zatočeništvu u Siriji umrlo 17,723 osobe između ožujka 2011. i prosinca 2015. godine. Međutim, i Amnesty International i HRDAG naglašavaju da se radi o konzervativnoj procjeni te da su prave brojke još veće.
'Katalog priča strave koje se nalaze u ovom izvještaju govore jako detaljno o zlostavljanjima kojima su zatvorenici podvrgnuti od trenutka uhićenja, preko ispitivanja do zatvaranja u ozloglašenim sirijskim zatvorima. Njihov je put često smrtonosan jer zatvorenicima smrt prijeti na svakom koraku', rekao je Phillip Luther, direktor programa Amnesty Internationala za Bliski istok i Sjevernu Afriku.
'Cilj Saydnayje bio je smrt'
Preživjeli opisuju da bi nakon 'tuluma dobrodošlice' obično uslijedile 'sigurnosne provjere' tijekom kojih bi uhićene osobe, a posebice žene, muški čuvari silovali i spolno zlostavljali. Prilikom prikupljanja informacija od zatočenika, čuvari i ispitivači koristili su razne metode mučenja kao što su nasilno guranje osobe kroz gumu od automobila (dulab) ili bičevanje po tabanima (falaqa).
Zatvorenici su također često bili mučeni elektrošokerima, nasilno su im odstranjivani nokti, zalijevani su vrućom vodom te su na njima gašeni opušci cigareta. Jedan od zatvorenika u Homsu, Ali, opisao je kako je mučen tako što su mu ruke svezane te da je obješen o njih visio dok ga ispitivač satima tukao.
Uvjeti u zatvorima u kojima su zatvorenici ispitivani bili su toliko loši da zatočeni nisu adekvatan imali pristup hrani, medicinskoj pomoći i sanitarnim čvorovima. Neke zatvorske ćelije bile su toliko male, a toliko prenatrpane da su zatvorenici morali spavati u smjenama budući da nisu fizički svi mogli leći na pod. Neki su spavali i u čučnju.
Ako bi preživjeli ispitivanje te nakon nepoštenih suđenja završili bi u vojnom zatvoru Saydnaya. 'Ako je zatvorima špijunskih organizacija cilj bio natjerati zatočenike da 'priznaju', cilj u Saydnayji bila je smrt', rekao je Omar S.
Omar opisuje da su čuvari jednom prilikom natjerali dvojicu zatvorenika da se skinu te da su tada jednom naredili da siluje drugoga, prijeteći mu da će ga ubiti ako odbije.
Salam, odvjetnik iz Alepa, proveo je više od dvije godine u Saydnayji. 'Kada sam uveden u zatvor osjetio sam miris mučenja. To je poseban miris, kombinacija vlage, krvi i znoja', objašnjava Salam.
Jednom su prilikom čuvari, svjedoči Salam, na smrt pretukli trenera kung fua kada su otkrili da je potajno vještini podučavao druge zatvorenike. 'Trenera i još njih petoricu su pretukli na smrt odmah. Potom su isto učinili još 14-icu zatvorenika. Vidjeli smo kako krv teče iz njihove ćelije', dodaje.
Građevina kao instrument za mučenje
Zajedno s izvještajem o okrutnostima koje se događaju unutar zatvora, Amnesty International je u suradnji s Agencijom Forensic Architecture pri Sveučilištu u Londonu izradio rekonstrukciju zatvora Saydnaya.
'Kada smo sastavljali model, shvatili smo da zgrada nije samo prostor gdje su ljudi zatvarani i mučeni već da je sam građevina arhitektonski instrument mučenja', kaže Eyal Wiezman, direktor Forensic Architecture.
Weizman je u svojim prijašnjim radovima koje naziva 'arhitekturom javne istine' proučavao prostorne strategije koje koristi izraelska vojska u Palestini, izrađivao je karte napada dronovima u Afganistanu te genocida u džunglama Gvatemale.
Budući da su zatvorenicima tijekom boravka u zatvoru glave bile prekrivene te ništa nisu mogli vidjeti kada bi im čuvari ulazili u ćelije, Forensic Architecture se poslužio sluhom zatvorenika kao primarnim izvorom informacija. Dizajner zvuka Lawrence Abu Hamdan je uz pomoć tehnike 'profiliranja jekom' uspio odrediti veličine ćelija, hodnika i stepeništa.
'Zatvor je kao komora jeke: kada jednu osobu muče to je isto kao da muče sve zatvorenike jer zvuk putuje kroz prostor. Ne možete mu pobjeći', objašnjava Abu Hamdan. Zatvorenici u Saydnayji su zbog toga što su im čuvari uskratili osjetilo vida razvili oštar sluh te su kada bi čuli udaranja zatvorenika bili u stanju razlikovati zvuk remenja, kablova za struju, štapova i metli, a mogli su razlikovati i udarce rukom od udaraca nogom.
'Sramota čovječanstva'
Weizman objašnjava da je rekreiranje gnjusnih mučenja u Saydnayji toliko detaljno važno iz dva razloga. 'Ne radi se samo o alatu kako bi se inducirala dodatna svjedočenja već se radi i o vrlo moćnom alatu za podizanje svijesti. Cilj je zatvoriti to mjesto i osigurati da Assad ne sudjeluje u budućim mirovnim pregovorima', dodaje Weizman.
'Međunarodnoj zajednici okončavanje ovog sistemskog i užasnog mučenja mora biti prioritet. Rusija je godinama uz pomoć prava na veto koje ima kao članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda štitila, svojeg saveznika, sirijsku vladu od progona zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Takva sramotna izdaja čovječanstva mora prestati odmah', rekao je Luther.
Za Diaba Serriyju, koji je u Saydnayji proveo pet godina, od 2006. do 2011., ova je rekonstrukcija trajni podsjetnik na horor koji je preživio.
'Tamo sam izgubio sam pet godina života. Skoro sam umro tamo', kaže Serriy. 'Želim da ovo vide i druge generacije, da znaju gdje su nas mučili. Svijet mora znati da je ovo najgore mjesto na zemlji.'
