Trideset i pet godina je gotovo proteklo od prvih vijesti o ukazanju na Podbrdu u Bijakovićima, piše Večernji list BiH.
Milijuni hodočasnika
Strastveni zagovornici Međugorja i tamošnjih ukazanja znali su govoriti kako je ukazanje Kraljice Mira i njeno slanje poruka preko nevine dječice bila “vijest stoljeća’’. Od toga 24. lipnja 1981. godine ova hercegovačka župa Međugorje s tek par tisuća stanovnika ucrtana je na mnoge svjetske karte.
Milijuni hodočasnika pohrlili su u kamenjar, na brežuljak za koji bi materijalisti rekli da je bezvrijedan, jer osim šipražja,škrte zemlje i stijene pržene suncem, ne nudi previše. Međugorje je, međutim, mnogima ponudilo nadu. Tražeći rješenja u nagomilanim problemima, u crkvu svetog Jakova, na Podbrdo ili na brdo Križevac, tri glavne točke međugorske župe, pohrlili su ljudi svih boja kože, od običnih radnika, do hollywoodskih zvijezda. Valjda milijardama izrečenih molitvi na svim svjetskim jezicima tražili su duhovno utočište, vapili za ozdravljenjem ili jednostavno čeznuli za mirom. A rade to i danas, jer snaga Međugorja ne blijedi. Hodočasnici u Međugorju stvaraju sliku svjetskog središta, šire toleranciju, svojim ponašanjem pozivaju na jednakost svih rasa i naroda, šire pozitivne vibracije. Znajući za povijest Bosne i Hercegovine, za stradanja u ratu devedesetih godina prošlog stoljeća, mnogi će se zapitati i je li Gospin poziv na mir 1981. godine bio najava krvavog rata na ovim prostorima. No i to je samo jedan od misterija Međugorja u čijem je zajedničkom nazivniku opet molitva, a ne spekulacija ili nagađanja. Gospa je trećeg dana ukazanja preko djevojčice Marije Pavlović (danas Lunetti) prvi put pozvala na mir. Pokušat ćemo predočiti zašto toliko ljudi moli pred kipom koji je kipar Dino Felicio izradio ispred župne crkve svetoga Jakova, zašto su međugorski vidioci postali praktički planetarno poznati i što su o ukazanjima rekli svjetski priznati znanstvenici. Shvatit ćete kako većina hodočasnika u Međugorju ne traži čudo, već mir, a i on je u svojoj jednostavnosti praktički čudo. U međuvremenu, troje vidioca, Vicka Ivanković-Mijatović, Ivan Dragićević i Marija Pavlović-Lunetti, i danas tvrdi da ima svakodnevna ukazanja Gospe, a Mirjana Dragićević-Soldo, Ivanka Ivanković-Elez i Jakov Čolo jednom godišnje. Službeni Vatikan međugorska ukazanja još nije potvrdio, ali stav Crkve još uvijek se tumači izjavom Biskupske konferencije Jugoslavije iz Zadra 1991. godine u kojoj, između ostaloga, stoji: “Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama. Međutim, brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti vjerskim i nekim drugim motivima zahtijevaju pozornost i pastoralnu skrb u prvom redu dijecezanskog biskupa, a s njim i drugih biskupa, kako bi se u Međugorju, i povezano s njime, promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve’’. Tijekom prvih godina bilo je i progona od komunističkih vlasti, župnik fra Jozo Zovko osuđen je na tri i pol godine zatvorske kazne, vidioci i njihove obitelji prošli su policijska ispitivanja. Hodočasnike to nije omelo, oni su bili ti koji su učinili da se Međugorje spominje uz najveća marijanska svetišta poput Lourdesa ili Fatime.
Gola stijena
Ne morate biti vjernik da biste se sa strahopoštovanjem penjali prema Podbrdu. Na strmom putu iznad mjesta Bijakovići u župi Međugorje, na jugu BiH, milijuni hodočasnika u proteklih trideset godina jednostavno su odnijeli svaku travku, kamenčić i grumen zemlje. Prizor koji ćete zateći jednostavno vam se mora urezati u pamćenje: ostala je gola stijena kao svojevrsni dokaz vjere, ustrajnosti, strpljenja...
Propješačilo je upečatljivom stazom u tri i pol desetljeća najmanje trideset pet milijuna ljudi. Kažu neki, i mnogo više. A bilo je i onih koji su išli na koljenima, puzali, bosonogi iskazivali duboku vjeru, ufali se u Djevicu Mariju. Idu i danas i noću i danju, i po kiši i po vjetru, ne plaše ih ni žega ni mraz. Ostalo je zapisano da su te srijede oko 18 sati djeca na Podbrdu vidjela “prekrasnu mladu ženu s djetetom u naručju’’. Davala im je rukom znak da joj se približe, no kako su kazivala, nije im toga prvog dana ništa govorila.
Bila su prestrašena, priznala su, no pomislila su odmah kako je to bila Gospa. Glas sebrzo proširio među njihovim obiteljima, susjedima, Međugorjem, Bijakovićima, Brotnjom, Hercegovinom… o svemu je doznala i tadašnja jugoslavenska policija, ispitivana su i djeca i roditelji, fratri... Bilo je i zatvaranja, ali ništa nije spriječilo da u svijet ode informacija o intrigantnom događaju u ovoj hercegovačkoj župi.
Trideset i pet godina nakon toga, rijeke ljudi i dalje se uspinju na Podbrdo ili Brdo ukazanja. Tih nekoliko stotina metara iznad mjesta Bijakovići uspone obilježavaju molitva i tišina, vapaji za ozdravljenjem, traženje utjehe u vjeri, potraga za mirom...
A tako je, kaže šestero vidioca, Gospa njima već prvog tjedna i poručila: “Ja sam Kraljica Mira’’. I od tada je, najviše usmenom predajom, župa Međugorje postala “najbrže rastuće kršćansko svetište na svijetu’’. Istoj djeci Gospa se, kako kažu, kasnije nastavila ukazivati i na drugim mjestima gdje su bila, ne samo na Podbrdu. Ukazuje im se, tvrde, i danas, ali na Podbrdu je sve počelo. Upravo vezano za Brdo ukazanja, krenula su kasnije i mnoga svjedočanstva o ozdravljenjima što je Međugorju dalo novu dimenziju...
Nadilazi maštu
No, tih prvih dana, kada je šestero djece nastavilo odlaziti na Podbrdo, nitko nije ni slutio kako će međugorska župa postati vijest svjetskog značaja.
“Nitko nije mogao predvidjeti ovakav tijek događaja. Da mi je netko tada, u krutom komunističkom režimu, kazao: ‘Ne boj se, evo, doći će hodočasnici sutra iz Moskve, Seula, Tokija, iz svih dijelova svijeta’, to bi nadilazilo maštu’’, rekao je tadašnji međugorski župnik fra Jozo Zovko, jedan od najpoznatijih svjedoka međugorskih događanja.
Milijuni hodočasnika
Strastveni zagovornici Međugorja i tamošnjih ukazanja znali su govoriti kako je ukazanje Kraljice Mira i njeno slanje poruka preko nevine dječice bila “vijest stoljeća’’. Od toga 24. lipnja 1981. godine ova hercegovačka župa Međugorje s tek par tisuća stanovnika ucrtana je na mnoge svjetske karte.
Milijuni hodočasnika pohrlili su u kamenjar, na brežuljak za koji bi materijalisti rekli da je bezvrijedan, jer osim šipražja,škrte zemlje i stijene pržene suncem, ne nudi previše. Međugorje je, međutim, mnogima ponudilo nadu. Tražeći rješenja u nagomilanim problemima, u crkvu svetog Jakova, na Podbrdo ili na brdo Križevac, tri glavne točke međugorske župe, pohrlili su ljudi svih boja kože, od običnih radnika, do hollywoodskih zvijezda. Valjda milijardama izrečenih molitvi na svim svjetskim jezicima tražili su duhovno utočište, vapili za ozdravljenjem ili jednostavno čeznuli za mirom. A rade to i danas, jer snaga Međugorja ne blijedi. Hodočasnici u Međugorju stvaraju sliku svjetskog središta, šire toleranciju, svojim ponašanjem pozivaju na jednakost svih rasa i naroda, šire pozitivne vibracije. Znajući za povijest Bosne i Hercegovine, za stradanja u ratu devedesetih godina prošlog stoljeća, mnogi će se zapitati i je li Gospin poziv na mir 1981. godine bio najava krvavog rata na ovim prostorima. No i to je samo jedan od misterija Međugorja u čijem je zajedničkom nazivniku opet molitva, a ne spekulacija ili nagađanja. Gospa je trećeg dana ukazanja preko djevojčice Marije Pavlović (danas Lunetti) prvi put pozvala na mir. Pokušat ćemo predočiti zašto toliko ljudi moli pred kipom koji je kipar Dino Felicio izradio ispred župne crkve svetoga Jakova, zašto su međugorski vidioci postali praktički planetarno poznati i što su o ukazanjima rekli svjetski priznati znanstvenici. Shvatit ćete kako većina hodočasnika u Međugorju ne traži čudo, već mir, a i on je u svojoj jednostavnosti praktički čudo. U međuvremenu, troje vidioca, Vicka Ivanković-Mijatović, Ivan Dragićević i Marija Pavlović-Lunetti, i danas tvrdi da ima svakodnevna ukazanja Gospe, a Mirjana Dragićević-Soldo, Ivanka Ivanković-Elez i Jakov Čolo jednom godišnje. Službeni Vatikan međugorska ukazanja još nije potvrdio, ali stav Crkve još uvijek se tumači izjavom Biskupske konferencije Jugoslavije iz Zadra 1991. godine u kojoj, između ostaloga, stoji: “Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama. Međutim, brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti vjerskim i nekim drugim motivima zahtijevaju pozornost i pastoralnu skrb u prvom redu dijecezanskog biskupa, a s njim i drugih biskupa, kako bi se u Međugorju, i povezano s njime, promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve’’. Tijekom prvih godina bilo je i progona od komunističkih vlasti, župnik fra Jozo Zovko osuđen je na tri i pol godine zatvorske kazne, vidioci i njihove obitelji prošli su policijska ispitivanja. Hodočasnike to nije omelo, oni su bili ti koji su učinili da se Međugorje spominje uz najveća marijanska svetišta poput Lourdesa ili Fatime.
Gola stijena
Ne morate biti vjernik da biste se sa strahopoštovanjem penjali prema Podbrdu. Na strmom putu iznad mjesta Bijakovići u župi Međugorje, na jugu BiH, milijuni hodočasnika u proteklih trideset godina jednostavno su odnijeli svaku travku, kamenčić i grumen zemlje. Prizor koji ćete zateći jednostavno vam se mora urezati u pamćenje: ostala je gola stijena kao svojevrsni dokaz vjere, ustrajnosti, strpljenja...
Propješačilo je upečatljivom stazom u tri i pol desetljeća najmanje trideset pet milijuna ljudi. Kažu neki, i mnogo više. A bilo je i onih koji su išli na koljenima, puzali, bosonogi iskazivali duboku vjeru, ufali se u Djevicu Mariju. Idu i danas i noću i danju, i po kiši i po vjetru, ne plaše ih ni žega ni mraz. Ostalo je zapisano da su te srijede oko 18 sati djeca na Podbrdu vidjela “prekrasnu mladu ženu s djetetom u naručju’’. Davala im je rukom znak da joj se približe, no kako su kazivala, nije im toga prvog dana ništa govorila.
Bila su prestrašena, priznala su, no pomislila su odmah kako je to bila Gospa. Glas sebrzo proširio među njihovim obiteljima, susjedima, Međugorjem, Bijakovićima, Brotnjom, Hercegovinom… o svemu je doznala i tadašnja jugoslavenska policija, ispitivana su i djeca i roditelji, fratri... Bilo je i zatvaranja, ali ništa nije spriječilo da u svijet ode informacija o intrigantnom događaju u ovoj hercegovačkoj župi.
Trideset i pet godina nakon toga, rijeke ljudi i dalje se uspinju na Podbrdo ili Brdo ukazanja. Tih nekoliko stotina metara iznad mjesta Bijakovići uspone obilježavaju molitva i tišina, vapaji za ozdravljenjem, traženje utjehe u vjeri, potraga za mirom...
A tako je, kaže šestero vidioca, Gospa njima već prvog tjedna i poručila: “Ja sam Kraljica Mira’’. I od tada je, najviše usmenom predajom, župa Međugorje postala “najbrže rastuće kršćansko svetište na svijetu’’. Istoj djeci Gospa se, kako kažu, kasnije nastavila ukazivati i na drugim mjestima gdje su bila, ne samo na Podbrdu. Ukazuje im se, tvrde, i danas, ali na Podbrdu je sve počelo. Upravo vezano za Brdo ukazanja, krenula su kasnije i mnoga svjedočanstva o ozdravljenjima što je Međugorju dalo novu dimenziju...
Nadilazi maštu
No, tih prvih dana, kada je šestero djece nastavilo odlaziti na Podbrdo, nitko nije ni slutio kako će međugorska župa postati vijest svjetskog značaja.
“Nitko nije mogao predvidjeti ovakav tijek događaja. Da mi je netko tada, u krutom komunističkom režimu, kazao: ‘Ne boj se, evo, doći će hodočasnici sutra iz Moskve, Seula, Tokija, iz svih dijelova svijeta’, to bi nadilazilo maštu’’, rekao je tadašnji međugorski župnik fra Jozo Zovko, jedan od najpoznatijih svjedoka međugorskih događanja.
