Što se mora dogoditi da britanski reper odrubi glavu nedužnom novinaru na jednoj od najjezivijih video snimki u novijoj povijesti? Zašto bi problematična djeca iz američke savezne države Minnesote putovala na drugi kraj svijeta i umrla za džihad? I kako je moguće da vodeći ruski intelektualci pozivaju na "genocid" nad Ukrajincima, a poznati ruski televizijski komentator ponosno podsjeća sunarodnjake da Rusija može "SAD pretvoriti u radioaktivnu prašinu"?
Novinar američkog časopisa Foreign Policy piše da dosta toga razlikuje proruske separatiste i islamističke borce u Siriji i Iraku koji dolaze iz različitih kultura i vode ih vrlo različiti motivi i okolnosti.
Ali dok američki predsjednik Barack Obama i ostali zapadni čelnici pokušavaju osmisliti učinkovite politike kako zaustaviti te neprijateljske snage, važno je znati što im je zajedničko, ističe Christian Caryl.
"Ljude privlači intenzitet brutalnosti, radikalizam i strogoća"
Čelnik njemačke obavještajne službe Hans-Georg Maassen nedavno je uočio da je Islamska država postala popularnija od al Qaede među mladićima koji žele postati džihadisti.
I to ne unatoč videosnimkama na kojima džihadisti odrubljuju glave Jamesu Foleyu i Stevenu Sotloffu, nego upravo zbog njih. "Ljude privlači intenzitet brutalnosti, radikalizam i strogoća", ocijenio je Maassen.
Svako društvo ima takve pojedince i vjerojatno će ih uvijek imati. Ljudi su skloni zaboraviti da su i oni životinje s duboko usađenim atavističkim nagonom za borbom, dominacijom, za nanošenjem boli. Ne želimo si to priznati, ali to postoji u različitom mjeri, piše Caryl.
Moderna društva imaju mehanizme za zaštitu od naših najnižih nagona, ali oni koji ipak odgovore zovu nasilja su ljudi koji se osjećaju slabima, obespravljenima, gubitnicima. Radi se o tako jakom osjećaju nepravde koji im, po njihovu shvaćanju, daje pravo da ponište pravila koja su donijeli pobjednici.
Kada političari pokušaju iskoristiti taj osjećaj, otvara se put u katastrofu. U Ruandi su ekstremisti iz redova plemena Hutu skovali plan za genocid utemeljen na duboko ukorijenjenom osjećaju viktimizacije od strane Tutsija koji su godinama bili državna elita.
Kada se raspadala bivša Jugoslavija, Slobodan Milošević je svim silama pokušavao raširiti osjećaj ljutnje među Srbima i usmjeriti ih u ubilački laserski snop religijske i etničke mržnje, podsjeća autor.
Demokracije su, pak, izgradile sigurnosne sustave protiv takvih pojava, kao što su politička participacija, sloboda govora, zaštita manjina.
Autokrati, bilo da se radi o kalifama ili predsjednicima, sretni su kada mogu kapitalizirati osjećaj ljutnje svojih podanika
No, u mjestima poput Sirije, Iraka i istočne Ukrajine ti su sustavi propali. Na Bliskome istoku džihadisti ne skrivaju svoje divljaštvo, nego ga naprotiv javno pokazuju i služe se njime kao tehnikom zastrašivanja i novačenja.
Štoviše, može se reći da mlade zapadnjake u svete ratove u Somaliji ili Afganistanu ne privlači islam nego džihad, obećanje da se mogu baviti takvim brutalnostima zbog kojih bi normalno bili kažnjeni, ali su sada opravdani nepravdama iz prošlosti koje treba "očistiti" iz povijesnih podataka.
Moskva na istoku Ukrajine radi istu stvar, tvrdi Caryl i pojašnjava da cinična moskovska propaganda pothranjuje među proruskim Ukrajincima ionako raširenu nostalgiju prema bivšem SSSR-u i nezadovoljstvo demokracijom koja je potom uslijedila.
Rusko kolektivno pamćenje oblikovano je široko rasprostranjenim uvjerenjem kako je arogantni Zapad, a ne Rusi orkestrirao pad Sovjetskog Saveza i kaos koji ga je pratio. Radi se o istom osjećaju nepravde na koji se Moskva poziva kada krši međunarodna pravila. Separatisti i njihovi pristaše znaju da ne trebaju voditi računa o "sitnicama" kao što su Ženevske konvencije ili sporazum iz 1994. kojim je Rusija obećala da će poštivati suverenitet Ukrajine.
Tom obrascu odgovara i nedavno javno poniženje jedne žene u Donecku optužene za pomaganje vladinim snagama, kao i lakoća kojom separatisti otimaju i zlostavljaju svoje protivnike. I pritom ne osjećaju nikakav sram. A zašto bi, kada znaju da će im Vladimir Putin, a pogotovo Ruska pravoslavna crkva dati odrješenje od svih grijeha.
Autokrati, bilo da se radi o kalifama ili predsjednicima, sretni su kada mogu kapitalizirati osjećaj ljutnje svojih podanika. Znaju da je to dobar način da se održe na vlasti. Ali upravo stoga što njihovi sljedbenici ne očekuju da će igrati po pravilima, njima se ne može vjerovati. Kompromisi ih čine slabima, a dogovori postoje da bi se kršili. To mora razumjeti svatko tko želi obuzdati snage koje počivaju na gnjevu.
No, važno je znati i da politike kolektivnog bijesa na kraju dovode do samouništenja. Islamska država neće dugo trajati, jer je njezin nihilistički gnjev već doveo do formiranja ujedinjene protivničke fronte brojnih država.
U međuvremeno se pokazuje i da oslanjanje Rusije na nacionalnu kartu šteti njezinu gospodarstvu, pri čemu je velik dio štete sama izazvala.
Ideologije utemeljene na nasilju, mržnji i isključivosti nisu dobar temelj za stabilnost. Pitanje je samo koliko štete mogu napraviti dok same sebe ne unište, piše Foreign Policy.
index.hr
Novinar američkog časopisa Foreign Policy piše da dosta toga razlikuje proruske separatiste i islamističke borce u Siriji i Iraku koji dolaze iz različitih kultura i vode ih vrlo različiti motivi i okolnosti.
Ali dok američki predsjednik Barack Obama i ostali zapadni čelnici pokušavaju osmisliti učinkovite politike kako zaustaviti te neprijateljske snage, važno je znati što im je zajedničko, ističe Christian Caryl.
"Ljude privlači intenzitet brutalnosti, radikalizam i strogoća"
Čelnik njemačke obavještajne službe Hans-Georg Maassen nedavno je uočio da je Islamska država postala popularnija od al Qaede među mladićima koji žele postati džihadisti.
I to ne unatoč videosnimkama na kojima džihadisti odrubljuju glave Jamesu Foleyu i Stevenu Sotloffu, nego upravo zbog njih. "Ljude privlači intenzitet brutalnosti, radikalizam i strogoća", ocijenio je Maassen.
Svako društvo ima takve pojedince i vjerojatno će ih uvijek imati. Ljudi su skloni zaboraviti da su i oni životinje s duboko usađenim atavističkim nagonom za borbom, dominacijom, za nanošenjem boli. Ne želimo si to priznati, ali to postoji u različitom mjeri, piše Caryl.
Moderna društva imaju mehanizme za zaštitu od naših najnižih nagona, ali oni koji ipak odgovore zovu nasilja su ljudi koji se osjećaju slabima, obespravljenima, gubitnicima. Radi se o tako jakom osjećaju nepravde koji im, po njihovu shvaćanju, daje pravo da ponište pravila koja su donijeli pobjednici.
Kada političari pokušaju iskoristiti taj osjećaj, otvara se put u katastrofu. U Ruandi su ekstremisti iz redova plemena Hutu skovali plan za genocid utemeljen na duboko ukorijenjenom osjećaju viktimizacije od strane Tutsija koji su godinama bili državna elita.
Kada se raspadala bivša Jugoslavija, Slobodan Milošević je svim silama pokušavao raširiti osjećaj ljutnje među Srbima i usmjeriti ih u ubilački laserski snop religijske i etničke mržnje, podsjeća autor.
Demokracije su, pak, izgradile sigurnosne sustave protiv takvih pojava, kao što su politička participacija, sloboda govora, zaštita manjina.
Autokrati, bilo da se radi o kalifama ili predsjednicima, sretni su kada mogu kapitalizirati osjećaj ljutnje svojih podanika
No, u mjestima poput Sirije, Iraka i istočne Ukrajine ti su sustavi propali. Na Bliskome istoku džihadisti ne skrivaju svoje divljaštvo, nego ga naprotiv javno pokazuju i služe se njime kao tehnikom zastrašivanja i novačenja.
Štoviše, može se reći da mlade zapadnjake u svete ratove u Somaliji ili Afganistanu ne privlači islam nego džihad, obećanje da se mogu baviti takvim brutalnostima zbog kojih bi normalno bili kažnjeni, ali su sada opravdani nepravdama iz prošlosti koje treba "očistiti" iz povijesnih podataka.
Moskva na istoku Ukrajine radi istu stvar, tvrdi Caryl i pojašnjava da cinična moskovska propaganda pothranjuje među proruskim Ukrajincima ionako raširenu nostalgiju prema bivšem SSSR-u i nezadovoljstvo demokracijom koja je potom uslijedila.
Rusko kolektivno pamćenje oblikovano je široko rasprostranjenim uvjerenjem kako je arogantni Zapad, a ne Rusi orkestrirao pad Sovjetskog Saveza i kaos koji ga je pratio. Radi se o istom osjećaju nepravde na koji se Moskva poziva kada krši međunarodna pravila. Separatisti i njihovi pristaše znaju da ne trebaju voditi računa o "sitnicama" kao što su Ženevske konvencije ili sporazum iz 1994. kojim je Rusija obećala da će poštivati suverenitet Ukrajine.
Tom obrascu odgovara i nedavno javno poniženje jedne žene u Donecku optužene za pomaganje vladinim snagama, kao i lakoća kojom separatisti otimaju i zlostavljaju svoje protivnike. I pritom ne osjećaju nikakav sram. A zašto bi, kada znaju da će im Vladimir Putin, a pogotovo Ruska pravoslavna crkva dati odrješenje od svih grijeha.
Autokrati, bilo da se radi o kalifama ili predsjednicima, sretni su kada mogu kapitalizirati osjećaj ljutnje svojih podanika. Znaju da je to dobar način da se održe na vlasti. Ali upravo stoga što njihovi sljedbenici ne očekuju da će igrati po pravilima, njima se ne može vjerovati. Kompromisi ih čine slabima, a dogovori postoje da bi se kršili. To mora razumjeti svatko tko želi obuzdati snage koje počivaju na gnjevu.
No, važno je znati i da politike kolektivnog bijesa na kraju dovode do samouništenja. Islamska država neće dugo trajati, jer je njezin nihilistički gnjev već doveo do formiranja ujedinjene protivničke fronte brojnih država.
U međuvremeno se pokazuje i da oslanjanje Rusije na nacionalnu kartu šteti njezinu gospodarstvu, pri čemu je velik dio štete sama izazvala.
Ideologije utemeljene na nasilju, mržnji i isključivosti nisu dobar temelj za stabilnost. Pitanje je samo koliko štete mogu napraviti dok same sebe ne unište, piše Foreign Policy.
index.hr
