Nazočnim mladima na Mladifestu u Međugorju Talijan fra Stefano Albanesi ispričao je priču o svom obraćenju i sve o svom svećeničkom zvanju. Rođen je u gradiću Foligno, nedaleko od Asiza u Italiji.
Već od malih nogu Gospodin mu je dao znakove koji su upućivali na njegov posvećeni život.
Imao je lijep život, puno prijatelja, a potječe iz iznimno dobre obitelji, piše Večernji list BiH.
Stara slika o Bogu
Već od malih nogu bavio se sportom, najprije atletikom, a onda nogometom. Ali, u srcu je imao posebne osjećaje.
U sebi je osjećao potrebu moliti i biti sam sa sobom. I kao mali svirao je gitaru u svojoj župi za vrijeme svete mise, a osjećao je posebnu ljubav prema euharistiji.
U njegovu srcu tada se rodila želja da zaradi puno novca kako bi izgradio jedno sirotište.
To su bili njegovi osjećaji s 12 godina. Njegov ujak došao je na jedno hodočašće u Međugorje i tu doživio obraćenje.
I svakog mjeseca ujak mi je slao talijanske novine u kojima je bila Gospina poruka, s tumačenjima koja su pisali neki od svećenika, kazao je.
Gospina nazočnost bila je prisutna u njihovoj obitelji još od malih nogu. S 13-14 godina imao je želju otići od kuće i živjeti bez roditelja.
Otišao sam od kuće s 14 godina. Kupio me tada jedan profesionalni klub, Ancona, u kojem sam i odrastao. Svako jutro prije nego bih što krenuo u školu, svratio sam u crkvu. Kada sam imao 16 godina, doživio sam težak trenutak. Malo pomalo udaljio sam se od svoje župe, udaljio sam se od slušanja Božje riječi. U moj svijest su prodirale pogrešne slike o Bogu. Doživljavao sam ga kao Boga koji oduzima moju slobodu, ispričao je talijanski svećenik.
S 18 godina postao je profesionalni nogometaš.
Do 21. godine imao je poprilično dobru karijeru, ali daleko od Boga s nemirom u srcu. Imao je sve što je jedan mladić mogao poželjeti, ali srce mu je bilo prazno.
U 21. godini doživio je tešku nogometnu ozljedu. I s jednog prijestolja slave našao se u bolničkom krevetu. Imao je operaciju koja nije uspjela. I započela je njegova kalvarija.
Počeo sam propadati u svijetu koji sam u sebi izgrađivao, kazao je.
Potom, 1997. godine u njegovu gradu bio je snažan potres. Bilo je više od 3000 podrhtavanja tla. Proširio se taj potres i u nogometu i u konkretnom životu. U međuvremenu klub za koji je igrao prodao ga je drugom nogometnom klubu, ali taj klub je bio niže razine.
Gospodin na prvom mjestu
U tom trenutku sam shvatio da me Bog voli. Trebao sam pustiti da se sve sruši i vjerovati samo Njemu. Ponovno sam se vratio Bogu, kazao je ushićeno fra Stefano, dodavši kako je uzeo u svoje ruke Evanđelje i otišao se ispovjediti.
Tu je započeo novi put s Gospodinom. Nakon obraćenja operirao je nogu. Sve je bilo u redu i nastavio je igrati nogomet.
To su bile moje najbolje godine jer sam u središte stavio Gospodina, naglašava Talijan.
Vidjelica Vicka predložila je preko emisije Radija Marija da slušatelji čitaju knjigu “Ispovijest ruskog hodočasnika” koja govori o molitvi srca. I u njoj se cijeloga dana zaziva ime Isusovo. I to sam ja radio, kaže fra Stefano te dodaje: Pitao sam Gospodina trebam li se oženiti ili biti redovnik. Stavio sam život u Njegove ruke. Tada dolazi trenutak kad potpisujem ugovor s Pescarom na tri godine. U nogometu sam vidio da se mogu njegovati kršćanske vrijednosti. Ipak, u Pescari sam prekinuo ugovor, kaže.
Nakon završenog tečaja za zvanja u Asizu Stefan napušta nogometnu karijeru i ubrzo odlazi u franjevce.
Prije toga došao je u Međugorje i dogodilo mu se snažno iskustvo jer je susreo fra Jozu Zovku i fra Slavka Barbarića.
Imao sam milost da sam ih mogao upoznati i s njima dugo razgovarati. Vidjevši da oni slijede Isusa, i moje zvanje bilo je franjevačko. Molitva srcem došla je do izražaja baš u Međugorju. Onda sam nakon šest mjeseci ušao u samostan, ističe fra Stefano i od tada kad god osjeti potrebu doći u Međugorje, dođe i Gospi zahvali.
Franjevac je već 18 godina i sada je župnik u svetoj Mariji Anđeoskoj.
Danas je presretan zbog svoga izbora i zahvalan Bogu što ga nadahnjuje radošću i snagom da ustraje na putu koji je izabrao.
Već od malih nogu Gospodin mu je dao znakove koji su upućivali na njegov posvećeni život.
Imao je lijep život, puno prijatelja, a potječe iz iznimno dobre obitelji, piše Večernji list BiH.
Stara slika o Bogu
Već od malih nogu bavio se sportom, najprije atletikom, a onda nogometom. Ali, u srcu je imao posebne osjećaje.
U sebi je osjećao potrebu moliti i biti sam sa sobom. I kao mali svirao je gitaru u svojoj župi za vrijeme svete mise, a osjećao je posebnu ljubav prema euharistiji.
U njegovu srcu tada se rodila želja da zaradi puno novca kako bi izgradio jedno sirotište.
To su bili njegovi osjećaji s 12 godina. Njegov ujak došao je na jedno hodočašće u Međugorje i tu doživio obraćenje.
I svakog mjeseca ujak mi je slao talijanske novine u kojima je bila Gospina poruka, s tumačenjima koja su pisali neki od svećenika, kazao je.
Gospina nazočnost bila je prisutna u njihovoj obitelji još od malih nogu. S 13-14 godina imao je želju otići od kuće i živjeti bez roditelja.
Otišao sam od kuće s 14 godina. Kupio me tada jedan profesionalni klub, Ancona, u kojem sam i odrastao. Svako jutro prije nego bih što krenuo u školu, svratio sam u crkvu. Kada sam imao 16 godina, doživio sam težak trenutak. Malo pomalo udaljio sam se od svoje župe, udaljio sam se od slušanja Božje riječi. U moj svijest su prodirale pogrešne slike o Bogu. Doživljavao sam ga kao Boga koji oduzima moju slobodu, ispričao je talijanski svećenik.
S 18 godina postao je profesionalni nogometaš.
Do 21. godine imao je poprilično dobru karijeru, ali daleko od Boga s nemirom u srcu. Imao je sve što je jedan mladić mogao poželjeti, ali srce mu je bilo prazno.
U 21. godini doživio je tešku nogometnu ozljedu. I s jednog prijestolja slave našao se u bolničkom krevetu. Imao je operaciju koja nije uspjela. I započela je njegova kalvarija.
Počeo sam propadati u svijetu koji sam u sebi izgrađivao, kazao je.
Potom, 1997. godine u njegovu gradu bio je snažan potres. Bilo je više od 3000 podrhtavanja tla. Proširio se taj potres i u nogometu i u konkretnom životu. U međuvremenu klub za koji je igrao prodao ga je drugom nogometnom klubu, ali taj klub je bio niže razine.
Gospodin na prvom mjestu
U tom trenutku sam shvatio da me Bog voli. Trebao sam pustiti da se sve sruši i vjerovati samo Njemu. Ponovno sam se vratio Bogu, kazao je ushićeno fra Stefano, dodavši kako je uzeo u svoje ruke Evanđelje i otišao se ispovjediti.
Tu je započeo novi put s Gospodinom. Nakon obraćenja operirao je nogu. Sve je bilo u redu i nastavio je igrati nogomet.
To su bile moje najbolje godine jer sam u središte stavio Gospodina, naglašava Talijan.
Vidjelica Vicka predložila je preko emisije Radija Marija da slušatelji čitaju knjigu “Ispovijest ruskog hodočasnika” koja govori o molitvi srca. I u njoj se cijeloga dana zaziva ime Isusovo. I to sam ja radio, kaže fra Stefano te dodaje: Pitao sam Gospodina trebam li se oženiti ili biti redovnik. Stavio sam život u Njegove ruke. Tada dolazi trenutak kad potpisujem ugovor s Pescarom na tri godine. U nogometu sam vidio da se mogu njegovati kršćanske vrijednosti. Ipak, u Pescari sam prekinuo ugovor, kaže.
Nakon završenog tečaja za zvanja u Asizu Stefan napušta nogometnu karijeru i ubrzo odlazi u franjevce.
Prije toga došao je u Međugorje i dogodilo mu se snažno iskustvo jer je susreo fra Jozu Zovku i fra Slavka Barbarića.
Imao sam milost da sam ih mogao upoznati i s njima dugo razgovarati. Vidjevši da oni slijede Isusa, i moje zvanje bilo je franjevačko. Molitva srcem došla je do izražaja baš u Međugorju. Onda sam nakon šest mjeseci ušao u samostan, ističe fra Stefano i od tada kad god osjeti potrebu doći u Međugorje, dođe i Gospi zahvali.
Franjevac je već 18 godina i sada je župnik u svetoj Mariji Anđeoskoj.
Danas je presretan zbog svoga izbora i zahvalan Bogu što ga nadahnjuje radošću i snagom da ustraje na putu koji je izabrao.
