Kraj kolovoza uvijek je rezerviran za nervozu i pripreme koje donosi nova školska godina. Povodom početka još jedne školske i vjeronaučne godine, sugovornika smo pronašli u vjeroučitelju Tomislavu Barišiću iz Prozora.
Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik
Tomislav je rođen 8. lipnja 1994. u Tomislavgradu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Prozoru, a titulu magistra teologije stekao je 2020. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Prvi posao kao vjeroučitelj imao je u Kiseljaku, nakon toga otišao je u Brčko obavljati istu zadaću, a od 2023. predaje vjeronauk u Osnovnoj školi Marka Marulića u Prozoru.
S njim smo razgovarali o uobičajenim pitanjima na početku nove školske godine, ali i o razlikama među generacijama, specifičnostima današnjeg školstva te koliko osobna vjera pomaže biti bolji nastavnik i profesor...
Poštovani, u kakvu ozračju započinje nova školska i vjeronaučna godina i koji su najveći izazovi koji predstoje?
Svaki početak školske godine za djecu je u isto vrijeme i tužan i radostan, tužan zbog kraja ljetnih praznika, a radostan zbog povratka u školske klupe gdje ih čekaju prijatelji koje nisu vidjeli cijelo ljeto.
Druženje i jest jedan od glavnih segmenata školstva uz, naravno, znanje koje je potrebno prenijeti djeci. Izazovi u školi danas su veliki, prvenstveno jer je autoritet nastavnika u velikoj mjeri umanjen, a djeci se kroz društvene mreže plasira neki sadržaj koji nije u skladu s onim s čim se susreću u školi. U iskušenju je svakako i taj živi kontakt među djecom koji je sve manje prisutan jer djeca svoje vrijeme i igre organiziraju sa svojim mobitelima i nemaju veliku potrebu za druženjem van kao nekad prije. Odlazak u individualizam u tako ranoj fazi odrastanja svakako je jako problematičan i ostavlja velike posljedice na djecu, kako u njihovu psihofizičkom razvoju, tako i u socijalnim relacijama sa svojim vršnjacima.
Školstvo se stoga nalazi u teškoj situaciji da nađe upravo taj neki balans kako bi djecu usmjerio da se ne oslanjaju u velikoj mjeri na tehnologiju, te da je racionalno koriste, da tu tehnološku olakšicu iskoriste u pametne svrhe, ali opet da se ne oslanjaju u cjelini samo na nju, nego da razvijaju sposobnosti koje će im služiti dalje kroz život. Njihovi uzori danas ne dolaze iz svijeta književnosti ili umjetnosti, sve manje dolaze čak i iz sfere sporta. Današnji idoli su oni koji propagiraju nerad, lažni sjaj tzv. Tiktok zvijezde čija priča nažalost osvaja upravo misli djece tog uzrasta. Tako da je zadatak škole, ali i roditelja danas iznimno težak, usmjeriti djecu na pravi put, da odole svim izazovima koji se nalaze na njihovu putu odrastanja. Nastavnici također moraju tražiti nove metode za širenje znanja, moraju se i oni sami prilagoditi jer danas, upravo zbog svega navedenog, koncentracija kod djece je značajno pala. Prema nekim studijama, i djeca i odrasli danas posjeduju maksimalno 10 minuta koncentracije i mogućnosti fokusa. To nije samo problem koji će pogoditi školstvo, nego i kazališta te bi se i umjetnost mogla mijenjati zbog toga. Hoćemo li imati filmove kao nekada koji traju po dva sata?! Tako da su izazovi u školstvu zaista veliki, ali i odgovornost, jer osoba najveći dio svoje osobnosti formira upravo u osnovnoškolskoj dobi.
U kojem obliku škola danas odgaja za život prema kršćanskim načelima?
Kršćanstvo je jedan od temelja na kojima je nastala Europa kao politička zajednica naroda, ono prema čemu mi težimo danas, prema toj obitelji europskih zemalja. Stoga je odgoj djece prema kršćanskim načelima iznimno bitan. Svjesni smo da nije lako danas biti kršćanin, mnoštvo je izazova koji se kose s kršćanskim naukom.
Vidimo da u velikom dijelu Europe škole postaju mjesta na kojima se djecu već programira na propagandne stvari. Nama koji dolazimo iz još uvijek tog nekog tradicionalnog društva jasno je da je riječ o izopačenim stvarima. Naše škole još uvijek imaju taj kršćanski element i pokušavaju istaknuti one prave vrline kao što su solidarnost, zajedništvo, biti na raspolaganju slabijima, razvijati empatiju prema drugome. Mnoštvo je projekata koji upravo služe tomu da bi djeca usvojila te elemente, bilo da je riječ kroz sport, bilo kroz neke druge discipline. Na kraju krajeva vjeronauk je jedan od glavnih elemenata gdje nastojimo prenijeti djeci taj kršćanski kodeks ponašanja koji je i njima osobno, ali i društvu u cjelini iznimno važan za daljnji napredak. Važno je djeci koja se spremaju za srednju školu posvijestiti da je vjerski život jako važan stup njihove osobnosti, a ne nešto što moraju odbaciti kao dio tog njihovog buntovnog životnog razdoblja.
I sami smo svjedoci da poslije krizme veliki broj mladih rijetko ili skoro nikako ne dolazi u crkvu, nisu više raspoloženi biti sudionici crkvenih projekata. Takav pristup svakako je potrebno mijenjati, a on se može promijeniti samo živim primjerom kršćanstva, a prvi koji su primjer toga jesu nastavnici i vjeroučitelji. Dakle, ako u njima djeca vide pravi primjer, onda smo na dobrom tragu da i oni uzmu sličan model ponašanja. Stoga govoreći o kršćanskom modelu, ne možemo govoriti o nekom teoretskom aspektu, odnosno suhoparnoj teoriji, nego živi primjer, kao što je Isus Krist bio primjer koji su apostoli nastavili poslije njegova uskrsnuća, iako su ponekad za vrijeme njegova boravka na zemlji odbacivali njegov nauk. Dio odrastanja je da si buntovan i uvjeren da znaš sve sam, ali na kraju ipak vidiš da su neki koji su te učili ranije bili itekako u pravu. Biti liberalan u mladim danima je potpuno razumljivo, ali ne da taj liberalizam odlazi u svoju krajnju granicu koja na kraju odstupa od kršćanske ideje. Škola je temelj gdje djeca moraju usvojiti neka osnovna načela kršćanstva prema kojima će formirati svoju osobnost u kasnijoj fazi sazrijevanja i odrastanja.
Kako motivirate djecu koja vaš predmet ne smatraju „ozbiljnim“ i „opasnim“?
Metoda straha svakako nije ispravna pedagoška mjera kojom se trebamo koristiti. Kako nije dobra ta krajnost da nastavnik nema autoritet, isto tako nije dobro da sije strah svojom pojavom bez obzira koji predmet predaje. Sposobnost nastavnika zrcali se u znanju koje učenici usvoje i koje im uspješno prenese, također i pobuđivanjem njihova zanimanja za taj predmet. Svaki je predmet bitan, svaki predmet donosi neka nova znanja koja će biti od velike važnosti u budućnosti. Ono što osobno pokušavam u prvom redu kod učenika pobuditi jest to da ocjena nije mjerilo znanja. Smatrati neki predmet „neozbiljnim“ je loše po nas jer svaka situacija zahtijeva ozbiljan pristup. Vjeronauk je promatran kao jedan od lakših predmeta koji ne zahtijeva puno truda, u smislu da ne moraju potrošiti cijeli tjedan na učenje za kontrolni. Ali to ne znači da mogu „spavati“ na vjeronauku, jer na vjeronauku se uče neke stvari koje su bitne za njih, ako ne informativno, onda svakako na njihovoj ljudskoj crti razvoja. Prema tome, potrebno se potruditi da se ubace teme koje će pobuditi zanimanje kod njih, a onda povući paralelu s nekom biblijskom slikom. Potrebno je uložiti trud i pronaći odgovore na njihova mnogobrojna pitanja, da kažemo – potrebna je aktualizacija onoga što se predaje, naravno prema već utvrđenom planu i programu. Naša sredina je još uvijek svjesna važnosti vjeronauka, i djeca bez obzira na pristup predmetu, shvaćaju da je bitno da bude u školskom planu, tako i druge kolege profesori s velikim poštovanjem govore o vjeronauku, često i oni pitaju o nekim svojim stvarima koje ih muče, tako da ne možemo govoriti o tome da netko nipodaštava vjeronauk kao predmet. Ali vjeronauk se svakako mora prilagođavati, zadržati aktualne teme, mora biti fleksibilan, ali da se ne odstupa od crkvenog nauka, da taj put kojim se ide ka sazrijevanju u vjeri olakšaju upravo vjeroučitelji.
Idu li djeca rado na vjeronauk i vidite li u ranoj dobi buduće teologe ili pak duhovna zvanja?
Djeca vrlo rado idu na vjeronauk jer je to prilika gdje malo uhvate predah od nekih školskih obveza i ispitivanja, kontrolnih zadatka, jer smo fokusirani na to da djeca na vjeronauku kroz igru, crtanje, opuštene teme dolaze do novih spoznaja. Školski vjeronauk je prilika za njih da pokažu i neke svoje kreativnosti i ideje, ali i da nauče molitve koje će im olakšati njihove školske dane. Veliki broj djece upravo potaknut školskim vjeronaukom uključuje se u djelovanje u crkvi, bilo kao ministranti, pjevači, čitači. Pored školskog imamo i crkveni vjeronauk na kome se djeca pripremaju za prvu pričest i sakrament potvrde. U suradnji sa svojim kolegama zajedno ih pripremamo. Naravno da se kod određena broja djece može vidjeti i želja za duhovnim djelovanjem, to se vidi kroz njihov pristup i crkveni angažman, ali naravno dug je put formacije i bitno je ostati dosljedan. U osnovnom obrazovanju može se postaviti temelj za buduća zvanja koja se ipak u kasnijem školovanju kroz srednje i fakultetsko obrazovanje moraju izbrusiti do kraja. Rekao bih da je težište ipak na kasnijim godinama školovanja.
Možete li usporediti predavanje vjeronauka u Prozoru u odnosu na Kiseljak i Brčko gdje ste također radili? Ima li velikih razlika među školama, osobljem i đacima?
Općenito gledano, ne postoje neke velike razlike između tih sredina. Naravno da je meni osobno Prozor najdraži jer je tu prvenstveno moja kuća, tu sam rođen i odrastao, stekao prijatelje.
Kiseljak i Prozor su manje sredine u kojima je još uvijek istaknut taj tradicionalni duh, narod je povezan s vjerom i kršćanskim običajima. Djeca su se već u svojim kućama upoznala s molitvama, tu se još koliko-toliko mole večernje obiteljske molitve, ide se redovito u crkvu. Društveni život tih gradova svakako je povezan s crkvom u velikoj mjeri, crkva je mjesto okupljanja, mjesto molitve i središte života.
Brčko je veći grad raznih nacionalnosti i vjera, on i funkcionira kao veliki grad, točnije kao distrikt, zasebna cjelina, ali katolici i gore imaju svoje običaje koji su također povezani s crkvom, iako su brojčano u znatno manjem broju nego li je to slučaj u Kiseljaku i Prozoru. Ali ono što krasi sva tri ta grada jest ta ljudska toplina i susretljivost, ljudi su otvoreni jedni drugima, vole se družiti, okupljati. Iako se susreću sa svakodnevnim problemima, vole si dati oduška uz glazbu, ples, narodno kolo.
Škole su slične, po istim metodama rade, osim u Brčkom gdje je multietnička škola, gdje djeca svih nacija pohađaju isti razred, slušaju iste predmete, a odvajaju se samo na vjeronauku i jeziku (bosanski, hrvatski, srpski). To je model ili pokušaj kako bi zapravo trebalo funkcionirati školstvo na razini cijele države. Ali plan i program i ono što djeca uče ne razlikuje se nigdje. Posebno se ne razlikuje osoblje koje je u svim školama zaista na vrhunskoj razini, spremno na suradnju, otvoreno za pomoć… Nove mlade generacije koje dolaze donose taj neki kozmopolitizam koji pridonosi tome da su to homogeni kolektivi bez nekih podjela koje bi dovele do problema. Takav sklad pokazuje da se u velikoj većini slučajeva kolege okupljaju i poslije radnog vremena na nekom sportskom terminu ili na neobveznom druženju koje se također iskoristi za neke nove ideje.
Vjeronauk je u školama u BiH već više od 30 godina, međutim i dalje se mogu čuti izjave, pa i među katolicima i rijetko nekim svećenicima, kako je njemu ipak mjesto u župi, a ne školi. Kako to komentirate?
Nažalost to je novi val razmišljanja koji je stigao sa Zapada i našao uporište kod nekih naših intelektualaca, pa čak i svećenika. Pokušaj odvajanja religije i vjere od društva je svakako jedan od pokušaja udara na ljudski identitet, predstavljanje vjere kao nečega što se ne poklapa sa zdravim razumom. Crkva je i kroz svoje enciklike također objasnila poveznicu između vjere i razuma, kao dva krila jednog tijela, koja ne ugrožavaju jedno drugo, nego idu skupa i blisko su povezana. Danas je sve teže biti kršćanin jer to znači izoliranost pa čak i napade medija koji su navodno „liberalni“ i zalažu se da se svačiji glas čuje i da svatko ima prava u našem društvu. Međutim to se ne odnosi i na Katoličku Crkvu koja je danas napadana više nego ikada. Stoga i ne čudi upravo stav da vjeronauku nije mjesto u školi jer je to jedan od načina dopasti se upravo tim „liberalnim“ medijima. Naše društvo za sada prepoznaje te opasne ideologije koje dovode i do toga da se čak i neke naše obitelji vraćaju natrag u domovinu upravo zbog toga što je europsko školstvo postalo polje za širenje opasne ideologije koja uništava djecu u samom njihovom temelju. Moramo se nastaviti odupirati tome trendu, a početak toga trenda bi bio upravo izbacivanje vjeronauka iz škola. Jer i sama škola nije institucija u kojoj se uče zakoni fizike, matematike, kemije i ostalih znanosti, nego treba biti i podloga za stvaranje i razvoj ljudskih osobina koje će unaprijediti naše društvo. Djecu je potrebno usmjeravati na to da razmišljaju svojom glavom, da razvijaju empatiju prema drugome, a to su sve poruke kršćanstva i onoga što im prenosi Biblija. Pitanje je koliko zapravo naše obrazovanje radi na tome da se već od najranijeg uzrasta razvija kritičnost kod djece, da ne uzimaju sve zdravo za gotovo, te da nastoje sve provjeravati, i to nije samo do školstva, nego i do njihove informatičke pismenosti gdje putem mreža dolaze do raznih informacija koje su vrlo često i zlonamjerne. Potrebno je stoga oduprijeti se trendovima koji zagovaraju to da se vjeronauk drži samo u župama. Vrlo je važno da nastavi biti dio školskog programa jer dopire onda do većeg broja učenika, a također i zaustavlja onaj trend da poslije krizme djeca u manjoj mjeri idu u crkvu. Također im daje odgovore na mnoga pitanja koja ih muče i koje ne mogu dobiti od roditelja ili nekog drugog, ne zato što oni nemaju odgovor, nego jer se osjećaju slobodnije to pitati nekog tko ima biblijsku podlogu.
Jesu li, možda, današnji roditelji problem, a ne djeca? Kakvi su roditelji danas prema nastavnicima? Žele li da im djeca imaju sve petice i ima li na tom tragu problema?
Teško je uspoređivati generacije učenika danas i nekad prije. Već smo dosta puta spomenuli što sve današnje generacije imaju u odnosu na prijašnje pa možda bi i naše generacije bile kao današnje da su postojale takve mogućnosti. Mi smo danas možda i previše skloni kritizirati djecu zbog toga što koriste mobitele, sjede za računalom cijeli dan, pa im zbog toga pišemo presudu da su loša generacija koja se oslanja na tehnologiju. Možda bismo se i mi isto tako ponašali da smo imali takve uvjete. To nije razlog da ih kritiziramo, nego da ih naučimo kako racionalno koristiti te pogodnosti koje imaju danas, da im služe za napredak, a ne za gubitak vremena. Govoreći o odnosu roditelja prema djeci, sigurno da se danas u velikoj mjeri sve promatra kroz ocjenu, svi žele da su im djeca odlični učenici. Isto tako smo svjesni da ocjena nije mjerilo znanja, i da možda ne bi trebala biti toliko naglašena, ali realnost je da je to prizma kroz koju se gleda uspjeh i zato posebno pred zaključivanje ocjena se i sama djeca više aktiviraju jer ocjenu ne gledaju kao dugotrajni proces do koga se dolazi vrijednim radom, nego na blic pred kraj godine dati sve od sebe. Roditelji svakako imaju ulogu veću od nastavnika u odgoju svoje djece, ali isto tako bi trebali imati povjerenje u nastavnike, povjerenje koje je izgrađeno na interakciji i suradnji, gdje bi nastavnička riječ imala veću težinu. Ipak situacija u manjem dijelu ipak nije takva. Roditelji više povjerenja ukazuju svojoj djeci pružajući im zaštitnički stav koji često ide i protiv nastavnika, prikazujući njega kao krivca za neuspjeh i parolom da je njegovo dijete uvijek u pravu. Kad učenik zna da ima potporu roditelja i to onu bezuvjetnu u svakoj situaciji, tada za učenika prestaju sva pravila i norme i postaje anarhist. Nastavnici imaju tešku zadaću danas s odgojnim metodama koje u velikoj mjeri idu na ruku učeniku, što je svakako i dobro, ali ipak je potrebno i nastavnike sačuvati, odnosno omogućiti im zadržati mir i red unutar učionice jer pravila ponašanja moraju biti prilagođena instituciji u kojoj se nalazimo. Svakako uzeti i u obzir činjenicu da je potrebno djeci prilagoditi način izlaganja gradiva kako bi se izazvao i pobudio interes kod njih, ne dopustiti suhoparnost u izlaganju, ali s druge strane se očekuje da i učenici poštuju nastavnika bez obzira koji predmet predaje. Sve kreće od kućnog odgoja, što je naučio s roditeljima kako se ophoditi prema starijima, pozdraviti starije, a na poseban način poštivati onog koji te uči novim vještinama i znanjima.
Iako je današnji tempo života takav da nemamo puno vremena posvetiti djeci jer borba za opstanak većine ovisi o poslu i prihodima koje donosi taj posao, mora se i djeci posvetiti određeno vrijeme. U ono u što ulažemo, to ćemo kasnije i dobiti. Vrijeme provedeno s djecom je neprocjenjivo i treba biti u fokusu roditelja.
Kako zainteresirati djecu za knjigu, kredu i ploču kada imaju sve dostupno na mobitelu i tabletu?
Danas je manje-više sve tehnicirano, čak su i knjige prešle na online formu pa čak i onu gdje slušate kako netko drugi za vas čita knjigu. Ploča je također postala pametna, tako da vidimo da se mijenjaju neki trendovi, tehnologija donosi napredak i pomak koji je dobar i koji treba pratiti. Čitanje je danas postalo nešto, nažalost, bez čega se može i rijetki su koji još uvijek čitaju. Izuzev lektira koje možda čitaju i gradiva koje dobiju za naučiti, u dokolici će teško posegnuti za knjigom, čak i za nekim romanom ili bestselerom jer postoje danas platforme koje im daju pristup mnoštvu filmova koje radije gledaju, nego da čitaju. U školama se tako moraju prilagoditi da što više vizualiziraju ono što predaju, kroz različite oblike bilo neke videopriloge ili prezentacije. Čak je to i uspješna metoda jer na taj način djeca više zapamte. Knjiga, kreda i ploča polako ostaju u tom nekom prošlom vremenu i gledaju se kao zaostale metode, iako na to ne bi tako trebalo gledati.
Mnoge škole imaju mjeru zabrane korištenja mobitela u učionicama kao pokušaj da se djeci vrati malo više koncentracije na nastavu. I dok imamo ogromno korištenje računala, djeca ipak ne znaju raditi u nekim osnovnim računalnim paketima kao što su Word i Excel ili znaju samo površno, što upućuje da su njihova zanimanja ipak u nekom drugom smjeru. Tako da ne možemo reći da se moramo boriti protiv tehnologija, nego dati djeci uputu za njihovo racionalnije korištenje koje će im olakšati školovanje jer isključiti tehnologiju nije dobro budući da kasnije kroz studiranje neće moći proći bez laptopa, bez poznavanja osnovnih MS računalnih paketa. To je jedna strana toga, ali čitanje bi trebalo zadržati kao osnovu upravo zbog njihova rječnika koga je dopisivanje ugrozilo jer mrzi ih i pisati pa se u ogromnoj mjeri koriste kraticama koje malo po malo ulaze i u njihov svakodnevni govor, a također i mnogi anglizmi, germanizmi.
Kultura čitanja se uči i svakako je na školi posvijestiti učenicima sve benefite koje donosi čitanje, svakako možda uz izmjenu literature, možda neko prilagođavanje i donošenje sadržaja nekog njihova vremena.
Što mislite na tragu toga, hoće li se uskoro morati vršiti reforma školstva, to jest njegovo posuvremenjenje? Živjeli ste jedno vrijeme u Austriji… jeste li se upoznali s njihovim školstvom?
U bližoj će budućnosti biti neizbježno promijeniti dosadašnji model školstva jer se mijenja tržište rada, potražnja je znatno drugačija. Kako bi naši kadrovi u svijetu bili konkurentni, moraju ići ukorak s vremenom, a to će biti potrebno mijenjati već u samom školovanju. Naše se školstvo previše bazira na teoretiziranje, dok je praksa zastupljena malo ili nimalo. Teoriju je lakše usvojiti onda kad je preneseš u okvir prakse i praktične primjene. Mi imamo običaj reći da su naše škole dobre jer znamo gdje se koja država nalazi ili znamo sve glavne gradove svijeta, ali realnost je da škola mora služiti za primjenu konkretnih stvari.
U Europi u osnovnoj školi djeca uče neke osnovne kućne vještine koje su nama banalne pa ih nemamo potrebu učiti, ali su itekako bitne. Odluke o upisu srednje škole u zapadnim zemljama ovise o uspjehu i mišljenju nastavnika u osnovnoj školi, gdje se onda djecu već tada razvrstava u kojem bi smjeru bilo najbolje da se dalje školuju. Kod nas i one tehničke znanosti koje ovise o praksi imaju oskudnu praksu i studenti uče uglavnom teoriju jer su laboratoriji slabo opremljeni i onda tek dolaskom na radno mjesto susreću se s nekim stvarima koje su već trebali svladati.
Pravi pokazatelj znanja je njegova primjena u realnosti, i na to treba ići naše školstvo u globalu. Dotad ćemo imati problema u stvaranju onih koji mogu nešto konkretno uraditi, onih koji su poduzetni. Tako da mi već kasnimo po tom pitanju za Europom i potrebno je što prije stvari mijenjati iz korijena kako bi i stanje u našoj državi krenulo nabolje.
Također, u školama bi veći naglasak danas trebalo staviti na informatiku i na strane jezike jer IT sektor je budućnost i najviše pridonosi gospodarskom razvoju jer oni koji su informatički napredni, predvode i svjetsko tržište. Primjera radi, u našem školstvu danas je i u osnovnoj i srednjoj školi informatika izborni predmet. Takav sustav svakako se mora što prije mijenjati.
„Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba!“ Što mislite koliko je istinita ta tvrdnja i shvaćaju li je đaci?
Nitko od nas nije bio svjestan te izjave koju smo uglavnom slušali od starijih ljudi dok smo ih onako ispod oka gledali smatrajući kako govore neistinu. Svakako da je to doba najbezbrižnije, iako nam se školski problemi čine nepremostivim, međutim kad-tad uvidimo da smo bili u krivu. Svako doba nosi određenu težinu koja je u tom trenutku najveća pa vjerojatno zato i ne znamo cijeniti taj tren. S godinama rastu i obveze, borba za radno mjesto, osamostaljenje od roditelja i mnoge druge stvari, pa se sa sjetom prisjećamo školskih dana. Đaci svakako ne shvaćaju to jer vide školu kao mjesto koje im samo zadaje muke svakodnevne i žive od ljeta do ljeta. Ali sigurno kao i svi drugi i oni će jednog dana shvatiti što je bila škola i to vrijeme gdje su se roditelji ipak više brinuli za tebe, da ti kupe knjige, omoguće da imaš svaki dan za užinu, da nosiš čistu garderobu. A tvoje je samo da odeš pet-šest sati u školu i da naučiš nekoliko stranica nekog teksta što kasnije vidiš da i nije bio neki problem. Uglavnom na fakultetu uvidiš koliko su zapravo roditelji oni koji nose veliko breme tvog školovanja i da nisi imao tako velikih problema kao što si tada mislio. Ali čovjek je takav i često neke svoje svakodnevne probleme predimenzionira pa kad prođu, onda vide stvarno stanje. Tako da ne možemo djeci zamjeriti što ne shvaćaju tu omiljenu izjavu naših roditelja i starijih ljudi.
Vi kao nastavnik vjeronauka imate redovita godišnja okupljanja kateheta kao vid stručnog usavršavanja, ali i susreta s kolegama te dobivanja dekreta za rad u pojedinim školama. Kakvi su plodovi takvih okupljanja?
Imamo redovita katehetska okupljanja, a jedno od tih okupljanja je i dodjela dekreta osnovnog uvjeta za vjeroučiteljski rad u školama. Također i skupovi na kojima se uče neke nove pedagoške vještine, uz različite predavače i sl.
Plodovi takvih susreta su višestruki, u prvom redu zbog toga što imaš priliku susresti bivše kolege s fakulteta, upoznati neke nove kolege, razmijeniti iskustva u nastavi, razmijeniti metode predavanja koje su manje-više kod svakog drugačije.
Naravno i duhovna dimenzija gdje imamo duhovna predavanja, sv. misu… prilika je da se duhovno pokrenemo i osvježimo. Stoga dvojaka je dimenzija stručnog usavršavanja i duhovne obnove kateheta koji iz godine u godinu imaju zadaću animirati djecu da ih uče da vrijedno rade s njima, i tako da je svaki taj susret jedno novo lijepo iskustvo s koga se vraćamo nasmijaniji, vedriji i optimističniji. Svaki od kolega je podrška jedan drugome i ta blizina je jedna dimenzija koja daje snagu, zajedništvo je glavna karakteristika jer zbog užurbanosti vremena to je i jedini način da susretneš drage prijatelje s kojima si se nekad družio, pa je danas to druženje malo palo u drugi plan zbog udaljenosti, posla ili bilo čega drugog.
Svaki susret na kraju završava žalom zbog dolaska kraja jer se stvori jedna lijepa atmosfera druženja uz rad, što onda svakako taj rad čini ljepšim i lakšim. Kroz takve susrete nestaje i sujete i nekih drugih stvari koje nagrizaju neke kolektive, to je jedna lijepa strana vjeroučiteljskog posla jer još od fakulteta pa i kasnije kroz rad očuva se veza s nekim ljudima, nastaju zaista lijepa prijateljstva koja pišu lijepe priče, također i nastaju i brakovi iz toga, dakle jedno druženje koje služi svima na razvoj i boljitak.
Koliko osobna vjera pomaže biti boljim nastavnikom ili profesorom?
Osobna vjera pomaže u svakoj sferi života, posebno njezina primjena u praktičnom životu. U radu s djecom osobna vjera je iznimno bitna, posebno da se fokusiraš svojim životom prenijeti tu vjeru na svoje učenike. Odgovornost je velika, oblikuješ razmišljanje i ponašanje velika broja djece i jasno je da je bez Božje pomoći to iznimno teško. Svi tražimo utočište u vjeri onda kada nam je najteže, kada problemi sustignu, vidimo da ništa drugo nema vrijednost osim onoga što nosiš u sebi i te vjere u Boga. Potrebno je ustupiti mjesto u našem srcu Bogu kako bismo savladali svoj ego koji može prerasti u naš problem, a onda to prenosimo na djecu. Pričali smo da je potrebno mijenjati školstvo, ali je potrebno i raditi s nastavnicima i profesorima, ali i oni sami moraju raditi na sebi. Svaki dan je potrebno ostvarivati napredak i boriti se za postizanje određenog cilja, kako bismo se osjetili korisnim sudionicima našeg društva. Važnost vjere u našim kolektivima je još uvijek velika, nastavnici drugih predmeta potiču djecu na odlazak u crkvu, i na ispovijed. Prenose se ta vjera i običaji na djecu i upravo zbog tih manjih sredina još uvijek imamo pune crkve, što upućuje da nastavnici na temelju svoje osobne vjere motiviraju djecu da razvijaju svoj vjerski život.
Vjera treba rasti svaki dan, normalno je i upasti u krize, jer nekad je potrebno dotaknuti dno kako bi smo se odgurnuli do vrha, ali trud koji se mora uložiti svakako je na nama i onda će te rezultate vidjeti i oni u našoj neposrednoj blizini. Vjera će od nas napraviti uspješnije ljude koji će biti orijentirani na pravu stranu, koji će donositi konkretne rezultate i pokazati okolini što znači utjecati se u Božje pouzdanje.
Što, prema Vašem mišljenju, čini dobra nastavnika, a što učenika? Može li svatko biti profesor?
Dobra nastavnika krasi strpljivost, razumijevanje, dobro planiranje, dobra organizacija i puno rada. Često se mogu čuti kritike kako se prosvjetni djelatnici nemaju prava žaliti na uvjete rada zbog toga jer imaju najviše godišnjeg odmora od svih drugih zanimanja. Zaboravljamo kako zapravo nastavnici ne rade samo u školi, nego svoj posao nose kući osmišljavajući plan i program za sutrašnji dan, tako da često rade i više od osam sati dnevno. Upravo zbog takvog pristupa i nisu bili poštovani od rukovodećih tijela u državi pa ih danas sve više fali. Nezahvalno je biti nastavnik jer jedni to gledaju kao odličan posao bez puno obveza i s dosta godišnjeg, pa su onda često upadali u egzistencijalne probleme. Ne može svatko biti profesor, to je nešto za što trebaš imati jedan vid poziva. Mnogi su završavali nastavničke smjerove pa su kasnije mijenjali struku jer se nisu uspjeli pronaći kao predavači u radu s djecom. To je taj pogled gdje se svima čini da to mogu raditi dok ne dođu u školsko okruženje pa uvide onda prave probleme i da se ne snalaze s njima.
Odgovornost nastavnika je velika, i nemaju svi mogućnost nositi se s tom odgovornošću. Ako netko i obavlja taj posao na silu samo kao posao, onda neće dobro odraditi, jer potrebno je dati cijelog sebe kako bi iznjedrio određene rezultate. Učenik, s druge strane, treba imati disciplinu, kako u radu, tako i u ponašanju da već od osnovne škole usvaja kritičko shvaćanje stvari, te da izvršava svoje zadaće. Školu mora promatrati kao instituciju u kojoj stječe vještine i znanja koji će ga u životu postaviti na visoko mjesto, kako bi sebi i svojoj obitelji olakšao život. Djeci je teško jer sve više slušaju o tome kako škola nije potrebna, kako će prije uspjeti bez škole, ali to je izazov koji nastavnici moraju riješiti i pokazati im pravi put kojim trebaju krenuti. Ne gledati školu kao problem, kao mjesto gdje ne žele boraviti ili su prinuđeni biti, nego kao pomagalo dok steknu sposobnost za život. Škola je temelj svakog društva, ona daje sposobne i vrijedne kadrove koji razvijaju jedno društvo i državu, stoga nastavnički posao treba raditi odgovorno kako bi i učenici usvojili model ponašanja i usvajanja znanja s kojim će kasnije uspjeti.
Nedjelja.ba
Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik
Tomislav je rođen 8. lipnja 1994. u Tomislavgradu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Prozoru, a titulu magistra teologije stekao je 2020. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Prvi posao kao vjeroučitelj imao je u Kiseljaku, nakon toga otišao je u Brčko obavljati istu zadaću, a od 2023. predaje vjeronauk u Osnovnoj školi Marka Marulića u Prozoru.
S njim smo razgovarali o uobičajenim pitanjima na početku nove školske godine, ali i o razlikama među generacijama, specifičnostima današnjeg školstva te koliko osobna vjera pomaže biti bolji nastavnik i profesor...
Poštovani, u kakvu ozračju započinje nova školska i vjeronaučna godina i koji su najveći izazovi koji predstoje?
Svaki početak školske godine za djecu je u isto vrijeme i tužan i radostan, tužan zbog kraja ljetnih praznika, a radostan zbog povratka u školske klupe gdje ih čekaju prijatelji koje nisu vidjeli cijelo ljeto.
Druženje i jest jedan od glavnih segmenata školstva uz, naravno, znanje koje je potrebno prenijeti djeci. Izazovi u školi danas su veliki, prvenstveno jer je autoritet nastavnika u velikoj mjeri umanjen, a djeci se kroz društvene mreže plasira neki sadržaj koji nije u skladu s onim s čim se susreću u školi. U iskušenju je svakako i taj živi kontakt među djecom koji je sve manje prisutan jer djeca svoje vrijeme i igre organiziraju sa svojim mobitelima i nemaju veliku potrebu za druženjem van kao nekad prije. Odlazak u individualizam u tako ranoj fazi odrastanja svakako je jako problematičan i ostavlja velike posljedice na djecu, kako u njihovu psihofizičkom razvoju, tako i u socijalnim relacijama sa svojim vršnjacima.
Školstvo se stoga nalazi u teškoj situaciji da nađe upravo taj neki balans kako bi djecu usmjerio da se ne oslanjaju u velikoj mjeri na tehnologiju, te da je racionalno koriste, da tu tehnološku olakšicu iskoriste u pametne svrhe, ali opet da se ne oslanjaju u cjelini samo na nju, nego da razvijaju sposobnosti koje će im služiti dalje kroz život. Njihovi uzori danas ne dolaze iz svijeta književnosti ili umjetnosti, sve manje dolaze čak i iz sfere sporta. Današnji idoli su oni koji propagiraju nerad, lažni sjaj tzv. Tiktok zvijezde čija priča nažalost osvaja upravo misli djece tog uzrasta. Tako da je zadatak škole, ali i roditelja danas iznimno težak, usmjeriti djecu na pravi put, da odole svim izazovima koji se nalaze na njihovu putu odrastanja. Nastavnici također moraju tražiti nove metode za širenje znanja, moraju se i oni sami prilagoditi jer danas, upravo zbog svega navedenog, koncentracija kod djece je značajno pala. Prema nekim studijama, i djeca i odrasli danas posjeduju maksimalno 10 minuta koncentracije i mogućnosti fokusa. To nije samo problem koji će pogoditi školstvo, nego i kazališta te bi se i umjetnost mogla mijenjati zbog toga. Hoćemo li imati filmove kao nekada koji traju po dva sata?! Tako da su izazovi u školstvu zaista veliki, ali i odgovornost, jer osoba najveći dio svoje osobnosti formira upravo u osnovnoškolskoj dobi.
U kojem obliku škola danas odgaja za život prema kršćanskim načelima?
Kršćanstvo je jedan od temelja na kojima je nastala Europa kao politička zajednica naroda, ono prema čemu mi težimo danas, prema toj obitelji europskih zemalja. Stoga je odgoj djece prema kršćanskim načelima iznimno bitan. Svjesni smo da nije lako danas biti kršćanin, mnoštvo je izazova koji se kose s kršćanskim naukom.
Vidimo da u velikom dijelu Europe škole postaju mjesta na kojima se djecu već programira na propagandne stvari. Nama koji dolazimo iz još uvijek tog nekog tradicionalnog društva jasno je da je riječ o izopačenim stvarima. Naše škole još uvijek imaju taj kršćanski element i pokušavaju istaknuti one prave vrline kao što su solidarnost, zajedništvo, biti na raspolaganju slabijima, razvijati empatiju prema drugome. Mnoštvo je projekata koji upravo služe tomu da bi djeca usvojila te elemente, bilo da je riječ kroz sport, bilo kroz neke druge discipline. Na kraju krajeva vjeronauk je jedan od glavnih elemenata gdje nastojimo prenijeti djeci taj kršćanski kodeks ponašanja koji je i njima osobno, ali i društvu u cjelini iznimno važan za daljnji napredak. Važno je djeci koja se spremaju za srednju školu posvijestiti da je vjerski život jako važan stup njihove osobnosti, a ne nešto što moraju odbaciti kao dio tog njihovog buntovnog životnog razdoblja.
I sami smo svjedoci da poslije krizme veliki broj mladih rijetko ili skoro nikako ne dolazi u crkvu, nisu više raspoloženi biti sudionici crkvenih projekata. Takav pristup svakako je potrebno mijenjati, a on se može promijeniti samo živim primjerom kršćanstva, a prvi koji su primjer toga jesu nastavnici i vjeroučitelji. Dakle, ako u njima djeca vide pravi primjer, onda smo na dobrom tragu da i oni uzmu sličan model ponašanja. Stoga govoreći o kršćanskom modelu, ne možemo govoriti o nekom teoretskom aspektu, odnosno suhoparnoj teoriji, nego živi primjer, kao što je Isus Krist bio primjer koji su apostoli nastavili poslije njegova uskrsnuća, iako su ponekad za vrijeme njegova boravka na zemlji odbacivali njegov nauk. Dio odrastanja je da si buntovan i uvjeren da znaš sve sam, ali na kraju ipak vidiš da su neki koji su te učili ranije bili itekako u pravu. Biti liberalan u mladim danima je potpuno razumljivo, ali ne da taj liberalizam odlazi u svoju krajnju granicu koja na kraju odstupa od kršćanske ideje. Škola je temelj gdje djeca moraju usvojiti neka osnovna načela kršćanstva prema kojima će formirati svoju osobnost u kasnijoj fazi sazrijevanja i odrastanja.
Kako motivirate djecu koja vaš predmet ne smatraju „ozbiljnim“ i „opasnim“?
Metoda straha svakako nije ispravna pedagoška mjera kojom se trebamo koristiti. Kako nije dobra ta krajnost da nastavnik nema autoritet, isto tako nije dobro da sije strah svojom pojavom bez obzira koji predmet predaje. Sposobnost nastavnika zrcali se u znanju koje učenici usvoje i koje im uspješno prenese, također i pobuđivanjem njihova zanimanja za taj predmet. Svaki je predmet bitan, svaki predmet donosi neka nova znanja koja će biti od velike važnosti u budućnosti. Ono što osobno pokušavam u prvom redu kod učenika pobuditi jest to da ocjena nije mjerilo znanja. Smatrati neki predmet „neozbiljnim“ je loše po nas jer svaka situacija zahtijeva ozbiljan pristup. Vjeronauk je promatran kao jedan od lakših predmeta koji ne zahtijeva puno truda, u smislu da ne moraju potrošiti cijeli tjedan na učenje za kontrolni. Ali to ne znači da mogu „spavati“ na vjeronauku, jer na vjeronauku se uče neke stvari koje su bitne za njih, ako ne informativno, onda svakako na njihovoj ljudskoj crti razvoja. Prema tome, potrebno se potruditi da se ubace teme koje će pobuditi zanimanje kod njih, a onda povući paralelu s nekom biblijskom slikom. Potrebno je uložiti trud i pronaći odgovore na njihova mnogobrojna pitanja, da kažemo – potrebna je aktualizacija onoga što se predaje, naravno prema već utvrđenom planu i programu. Naša sredina je još uvijek svjesna važnosti vjeronauka, i djeca bez obzira na pristup predmetu, shvaćaju da je bitno da bude u školskom planu, tako i druge kolege profesori s velikim poštovanjem govore o vjeronauku, često i oni pitaju o nekim svojim stvarima koje ih muče, tako da ne možemo govoriti o tome da netko nipodaštava vjeronauk kao predmet. Ali vjeronauk se svakako mora prilagođavati, zadržati aktualne teme, mora biti fleksibilan, ali da se ne odstupa od crkvenog nauka, da taj put kojim se ide ka sazrijevanju u vjeri olakšaju upravo vjeroučitelji.
Idu li djeca rado na vjeronauk i vidite li u ranoj dobi buduće teologe ili pak duhovna zvanja?
Djeca vrlo rado idu na vjeronauk jer je to prilika gdje malo uhvate predah od nekih školskih obveza i ispitivanja, kontrolnih zadatka, jer smo fokusirani na to da djeca na vjeronauku kroz igru, crtanje, opuštene teme dolaze do novih spoznaja. Školski vjeronauk je prilika za njih da pokažu i neke svoje kreativnosti i ideje, ali i da nauče molitve koje će im olakšati njihove školske dane. Veliki broj djece upravo potaknut školskim vjeronaukom uključuje se u djelovanje u crkvi, bilo kao ministranti, pjevači, čitači. Pored školskog imamo i crkveni vjeronauk na kome se djeca pripremaju za prvu pričest i sakrament potvrde. U suradnji sa svojim kolegama zajedno ih pripremamo. Naravno da se kod određena broja djece može vidjeti i želja za duhovnim djelovanjem, to se vidi kroz njihov pristup i crkveni angažman, ali naravno dug je put formacije i bitno je ostati dosljedan. U osnovnom obrazovanju može se postaviti temelj za buduća zvanja koja se ipak u kasnijem školovanju kroz srednje i fakultetsko obrazovanje moraju izbrusiti do kraja. Rekao bih da je težište ipak na kasnijim godinama školovanja.
Možete li usporediti predavanje vjeronauka u Prozoru u odnosu na Kiseljak i Brčko gdje ste također radili? Ima li velikih razlika među školama, osobljem i đacima?
Općenito gledano, ne postoje neke velike razlike između tih sredina. Naravno da je meni osobno Prozor najdraži jer je tu prvenstveno moja kuća, tu sam rođen i odrastao, stekao prijatelje.
Kiseljak i Prozor su manje sredine u kojima je još uvijek istaknut taj tradicionalni duh, narod je povezan s vjerom i kršćanskim običajima. Djeca su se već u svojim kućama upoznala s molitvama, tu se još koliko-toliko mole večernje obiteljske molitve, ide se redovito u crkvu. Društveni život tih gradova svakako je povezan s crkvom u velikoj mjeri, crkva je mjesto okupljanja, mjesto molitve i središte života.
Brčko je veći grad raznih nacionalnosti i vjera, on i funkcionira kao veliki grad, točnije kao distrikt, zasebna cjelina, ali katolici i gore imaju svoje običaje koji su također povezani s crkvom, iako su brojčano u znatno manjem broju nego li je to slučaj u Kiseljaku i Prozoru. Ali ono što krasi sva tri ta grada jest ta ljudska toplina i susretljivost, ljudi su otvoreni jedni drugima, vole se družiti, okupljati. Iako se susreću sa svakodnevnim problemima, vole si dati oduška uz glazbu, ples, narodno kolo.
Škole su slične, po istim metodama rade, osim u Brčkom gdje je multietnička škola, gdje djeca svih nacija pohađaju isti razred, slušaju iste predmete, a odvajaju se samo na vjeronauku i jeziku (bosanski, hrvatski, srpski). To je model ili pokušaj kako bi zapravo trebalo funkcionirati školstvo na razini cijele države. Ali plan i program i ono što djeca uče ne razlikuje se nigdje. Posebno se ne razlikuje osoblje koje je u svim školama zaista na vrhunskoj razini, spremno na suradnju, otvoreno za pomoć… Nove mlade generacije koje dolaze donose taj neki kozmopolitizam koji pridonosi tome da su to homogeni kolektivi bez nekih podjela koje bi dovele do problema. Takav sklad pokazuje da se u velikoj većini slučajeva kolege okupljaju i poslije radnog vremena na nekom sportskom terminu ili na neobveznom druženju koje se također iskoristi za neke nove ideje.
Vjeronauk je u školama u BiH već više od 30 godina, međutim i dalje se mogu čuti izjave, pa i među katolicima i rijetko nekim svećenicima, kako je njemu ipak mjesto u župi, a ne školi. Kako to komentirate?
Nažalost to je novi val razmišljanja koji je stigao sa Zapada i našao uporište kod nekih naših intelektualaca, pa čak i svećenika. Pokušaj odvajanja religije i vjere od društva je svakako jedan od pokušaja udara na ljudski identitet, predstavljanje vjere kao nečega što se ne poklapa sa zdravim razumom. Crkva je i kroz svoje enciklike također objasnila poveznicu između vjere i razuma, kao dva krila jednog tijela, koja ne ugrožavaju jedno drugo, nego idu skupa i blisko su povezana. Danas je sve teže biti kršćanin jer to znači izoliranost pa čak i napade medija koji su navodno „liberalni“ i zalažu se da se svačiji glas čuje i da svatko ima prava u našem društvu. Međutim to se ne odnosi i na Katoličku Crkvu koja je danas napadana više nego ikada. Stoga i ne čudi upravo stav da vjeronauku nije mjesto u školi jer je to jedan od načina dopasti se upravo tim „liberalnim“ medijima. Naše društvo za sada prepoznaje te opasne ideologije koje dovode i do toga da se čak i neke naše obitelji vraćaju natrag u domovinu upravo zbog toga što je europsko školstvo postalo polje za širenje opasne ideologije koja uništava djecu u samom njihovom temelju. Moramo se nastaviti odupirati tome trendu, a početak toga trenda bi bio upravo izbacivanje vjeronauka iz škola. Jer i sama škola nije institucija u kojoj se uče zakoni fizike, matematike, kemije i ostalih znanosti, nego treba biti i podloga za stvaranje i razvoj ljudskih osobina koje će unaprijediti naše društvo. Djecu je potrebno usmjeravati na to da razmišljaju svojom glavom, da razvijaju empatiju prema drugome, a to su sve poruke kršćanstva i onoga što im prenosi Biblija. Pitanje je koliko zapravo naše obrazovanje radi na tome da se već od najranijeg uzrasta razvija kritičnost kod djece, da ne uzimaju sve zdravo za gotovo, te da nastoje sve provjeravati, i to nije samo do školstva, nego i do njihove informatičke pismenosti gdje putem mreža dolaze do raznih informacija koje su vrlo često i zlonamjerne. Potrebno je stoga oduprijeti se trendovima koji zagovaraju to da se vjeronauk drži samo u župama. Vrlo je važno da nastavi biti dio školskog programa jer dopire onda do većeg broja učenika, a također i zaustavlja onaj trend da poslije krizme djeca u manjoj mjeri idu u crkvu. Također im daje odgovore na mnoga pitanja koja ih muče i koje ne mogu dobiti od roditelja ili nekog drugog, ne zato što oni nemaju odgovor, nego jer se osjećaju slobodnije to pitati nekog tko ima biblijsku podlogu.
Jesu li, možda, današnji roditelji problem, a ne djeca? Kakvi su roditelji danas prema nastavnicima? Žele li da im djeca imaju sve petice i ima li na tom tragu problema?
Teško je uspoređivati generacije učenika danas i nekad prije. Već smo dosta puta spomenuli što sve današnje generacije imaju u odnosu na prijašnje pa možda bi i naše generacije bile kao današnje da su postojale takve mogućnosti. Mi smo danas možda i previše skloni kritizirati djecu zbog toga što koriste mobitele, sjede za računalom cijeli dan, pa im zbog toga pišemo presudu da su loša generacija koja se oslanja na tehnologiju. Možda bismo se i mi isto tako ponašali da smo imali takve uvjete. To nije razlog da ih kritiziramo, nego da ih naučimo kako racionalno koristiti te pogodnosti koje imaju danas, da im služe za napredak, a ne za gubitak vremena. Govoreći o odnosu roditelja prema djeci, sigurno da se danas u velikoj mjeri sve promatra kroz ocjenu, svi žele da su im djeca odlični učenici. Isto tako smo svjesni da ocjena nije mjerilo znanja, i da možda ne bi trebala biti toliko naglašena, ali realnost je da je to prizma kroz koju se gleda uspjeh i zato posebno pred zaključivanje ocjena se i sama djeca više aktiviraju jer ocjenu ne gledaju kao dugotrajni proces do koga se dolazi vrijednim radom, nego na blic pred kraj godine dati sve od sebe. Roditelji svakako imaju ulogu veću od nastavnika u odgoju svoje djece, ali isto tako bi trebali imati povjerenje u nastavnike, povjerenje koje je izgrađeno na interakciji i suradnji, gdje bi nastavnička riječ imala veću težinu. Ipak situacija u manjem dijelu ipak nije takva. Roditelji više povjerenja ukazuju svojoj djeci pružajući im zaštitnički stav koji često ide i protiv nastavnika, prikazujući njega kao krivca za neuspjeh i parolom da je njegovo dijete uvijek u pravu. Kad učenik zna da ima potporu roditelja i to onu bezuvjetnu u svakoj situaciji, tada za učenika prestaju sva pravila i norme i postaje anarhist. Nastavnici imaju tešku zadaću danas s odgojnim metodama koje u velikoj mjeri idu na ruku učeniku, što je svakako i dobro, ali ipak je potrebno i nastavnike sačuvati, odnosno omogućiti im zadržati mir i red unutar učionice jer pravila ponašanja moraju biti prilagođena instituciji u kojoj se nalazimo. Svakako uzeti i u obzir činjenicu da je potrebno djeci prilagoditi način izlaganja gradiva kako bi se izazvao i pobudio interes kod njih, ne dopustiti suhoparnost u izlaganju, ali s druge strane se očekuje da i učenici poštuju nastavnika bez obzira koji predmet predaje. Sve kreće od kućnog odgoja, što je naučio s roditeljima kako se ophoditi prema starijima, pozdraviti starije, a na poseban način poštivati onog koji te uči novim vještinama i znanjima.
Iako je današnji tempo života takav da nemamo puno vremena posvetiti djeci jer borba za opstanak većine ovisi o poslu i prihodima koje donosi taj posao, mora se i djeci posvetiti određeno vrijeme. U ono u što ulažemo, to ćemo kasnije i dobiti. Vrijeme provedeno s djecom je neprocjenjivo i treba biti u fokusu roditelja.
Kako zainteresirati djecu za knjigu, kredu i ploču kada imaju sve dostupno na mobitelu i tabletu?
Danas je manje-više sve tehnicirano, čak su i knjige prešle na online formu pa čak i onu gdje slušate kako netko drugi za vas čita knjigu. Ploča je također postala pametna, tako da vidimo da se mijenjaju neki trendovi, tehnologija donosi napredak i pomak koji je dobar i koji treba pratiti. Čitanje je danas postalo nešto, nažalost, bez čega se može i rijetki su koji još uvijek čitaju. Izuzev lektira koje možda čitaju i gradiva koje dobiju za naučiti, u dokolici će teško posegnuti za knjigom, čak i za nekim romanom ili bestselerom jer postoje danas platforme koje im daju pristup mnoštvu filmova koje radije gledaju, nego da čitaju. U školama se tako moraju prilagoditi da što više vizualiziraju ono što predaju, kroz različite oblike bilo neke videopriloge ili prezentacije. Čak je to i uspješna metoda jer na taj način djeca više zapamte. Knjiga, kreda i ploča polako ostaju u tom nekom prošlom vremenu i gledaju se kao zaostale metode, iako na to ne bi tako trebalo gledati.
Mnoge škole imaju mjeru zabrane korištenja mobitela u učionicama kao pokušaj da se djeci vrati malo više koncentracije na nastavu. I dok imamo ogromno korištenje računala, djeca ipak ne znaju raditi u nekim osnovnim računalnim paketima kao što su Word i Excel ili znaju samo površno, što upućuje da su njihova zanimanja ipak u nekom drugom smjeru. Tako da ne možemo reći da se moramo boriti protiv tehnologija, nego dati djeci uputu za njihovo racionalnije korištenje koje će im olakšati školovanje jer isključiti tehnologiju nije dobro budući da kasnije kroz studiranje neće moći proći bez laptopa, bez poznavanja osnovnih MS računalnih paketa. To je jedna strana toga, ali čitanje bi trebalo zadržati kao osnovu upravo zbog njihova rječnika koga je dopisivanje ugrozilo jer mrzi ih i pisati pa se u ogromnoj mjeri koriste kraticama koje malo po malo ulaze i u njihov svakodnevni govor, a također i mnogi anglizmi, germanizmi.
Kultura čitanja se uči i svakako je na školi posvijestiti učenicima sve benefite koje donosi čitanje, svakako možda uz izmjenu literature, možda neko prilagođavanje i donošenje sadržaja nekog njihova vremena.
Što mislite na tragu toga, hoće li se uskoro morati vršiti reforma školstva, to jest njegovo posuvremenjenje? Živjeli ste jedno vrijeme u Austriji… jeste li se upoznali s njihovim školstvom?
U bližoj će budućnosti biti neizbježno promijeniti dosadašnji model školstva jer se mijenja tržište rada, potražnja je znatno drugačija. Kako bi naši kadrovi u svijetu bili konkurentni, moraju ići ukorak s vremenom, a to će biti potrebno mijenjati već u samom školovanju. Naše se školstvo previše bazira na teoretiziranje, dok je praksa zastupljena malo ili nimalo. Teoriju je lakše usvojiti onda kad je preneseš u okvir prakse i praktične primjene. Mi imamo običaj reći da su naše škole dobre jer znamo gdje se koja država nalazi ili znamo sve glavne gradove svijeta, ali realnost je da škola mora služiti za primjenu konkretnih stvari.
U Europi u osnovnoj školi djeca uče neke osnovne kućne vještine koje su nama banalne pa ih nemamo potrebu učiti, ali su itekako bitne. Odluke o upisu srednje škole u zapadnim zemljama ovise o uspjehu i mišljenju nastavnika u osnovnoj školi, gdje se onda djecu već tada razvrstava u kojem bi smjeru bilo najbolje da se dalje školuju. Kod nas i one tehničke znanosti koje ovise o praksi imaju oskudnu praksu i studenti uče uglavnom teoriju jer su laboratoriji slabo opremljeni i onda tek dolaskom na radno mjesto susreću se s nekim stvarima koje su već trebali svladati.
Pravi pokazatelj znanja je njegova primjena u realnosti, i na to treba ići naše školstvo u globalu. Dotad ćemo imati problema u stvaranju onih koji mogu nešto konkretno uraditi, onih koji su poduzetni. Tako da mi već kasnimo po tom pitanju za Europom i potrebno je što prije stvari mijenjati iz korijena kako bi i stanje u našoj državi krenulo nabolje.
Također, u školama bi veći naglasak danas trebalo staviti na informatiku i na strane jezike jer IT sektor je budućnost i najviše pridonosi gospodarskom razvoju jer oni koji su informatički napredni, predvode i svjetsko tržište. Primjera radi, u našem školstvu danas je i u osnovnoj i srednjoj školi informatika izborni predmet. Takav sustav svakako se mora što prije mijenjati.
„Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba!“ Što mislite koliko je istinita ta tvrdnja i shvaćaju li je đaci?
Nitko od nas nije bio svjestan te izjave koju smo uglavnom slušali od starijih ljudi dok smo ih onako ispod oka gledali smatrajući kako govore neistinu. Svakako da je to doba najbezbrižnije, iako nam se školski problemi čine nepremostivim, međutim kad-tad uvidimo da smo bili u krivu. Svako doba nosi određenu težinu koja je u tom trenutku najveća pa vjerojatno zato i ne znamo cijeniti taj tren. S godinama rastu i obveze, borba za radno mjesto, osamostaljenje od roditelja i mnoge druge stvari, pa se sa sjetom prisjećamo školskih dana. Đaci svakako ne shvaćaju to jer vide školu kao mjesto koje im samo zadaje muke svakodnevne i žive od ljeta do ljeta. Ali sigurno kao i svi drugi i oni će jednog dana shvatiti što je bila škola i to vrijeme gdje su se roditelji ipak više brinuli za tebe, da ti kupe knjige, omoguće da imaš svaki dan za užinu, da nosiš čistu garderobu. A tvoje je samo da odeš pet-šest sati u školu i da naučiš nekoliko stranica nekog teksta što kasnije vidiš da i nije bio neki problem. Uglavnom na fakultetu uvidiš koliko su zapravo roditelji oni koji nose veliko breme tvog školovanja i da nisi imao tako velikih problema kao što si tada mislio. Ali čovjek je takav i često neke svoje svakodnevne probleme predimenzionira pa kad prođu, onda vide stvarno stanje. Tako da ne možemo djeci zamjeriti što ne shvaćaju tu omiljenu izjavu naših roditelja i starijih ljudi.
Vi kao nastavnik vjeronauka imate redovita godišnja okupljanja kateheta kao vid stručnog usavršavanja, ali i susreta s kolegama te dobivanja dekreta za rad u pojedinim školama. Kakvi su plodovi takvih okupljanja?
Imamo redovita katehetska okupljanja, a jedno od tih okupljanja je i dodjela dekreta osnovnog uvjeta za vjeroučiteljski rad u školama. Također i skupovi na kojima se uče neke nove pedagoške vještine, uz različite predavače i sl.
Plodovi takvih susreta su višestruki, u prvom redu zbog toga što imaš priliku susresti bivše kolege s fakulteta, upoznati neke nove kolege, razmijeniti iskustva u nastavi, razmijeniti metode predavanja koje su manje-više kod svakog drugačije.
Naravno i duhovna dimenzija gdje imamo duhovna predavanja, sv. misu… prilika je da se duhovno pokrenemo i osvježimo. Stoga dvojaka je dimenzija stručnog usavršavanja i duhovne obnove kateheta koji iz godine u godinu imaju zadaću animirati djecu da ih uče da vrijedno rade s njima, i tako da je svaki taj susret jedno novo lijepo iskustvo s koga se vraćamo nasmijaniji, vedriji i optimističniji. Svaki od kolega je podrška jedan drugome i ta blizina je jedna dimenzija koja daje snagu, zajedništvo je glavna karakteristika jer zbog užurbanosti vremena to je i jedini način da susretneš drage prijatelje s kojima si se nekad družio, pa je danas to druženje malo palo u drugi plan zbog udaljenosti, posla ili bilo čega drugog.
Svaki susret na kraju završava žalom zbog dolaska kraja jer se stvori jedna lijepa atmosfera druženja uz rad, što onda svakako taj rad čini ljepšim i lakšim. Kroz takve susrete nestaje i sujete i nekih drugih stvari koje nagrizaju neke kolektive, to je jedna lijepa strana vjeroučiteljskog posla jer još od fakulteta pa i kasnije kroz rad očuva se veza s nekim ljudima, nastaju zaista lijepa prijateljstva koja pišu lijepe priče, također i nastaju i brakovi iz toga, dakle jedno druženje koje služi svima na razvoj i boljitak.
Koliko osobna vjera pomaže biti boljim nastavnikom ili profesorom?
Osobna vjera pomaže u svakoj sferi života, posebno njezina primjena u praktičnom životu. U radu s djecom osobna vjera je iznimno bitna, posebno da se fokusiraš svojim životom prenijeti tu vjeru na svoje učenike. Odgovornost je velika, oblikuješ razmišljanje i ponašanje velika broja djece i jasno je da je bez Božje pomoći to iznimno teško. Svi tražimo utočište u vjeri onda kada nam je najteže, kada problemi sustignu, vidimo da ništa drugo nema vrijednost osim onoga što nosiš u sebi i te vjere u Boga. Potrebno je ustupiti mjesto u našem srcu Bogu kako bismo savladali svoj ego koji može prerasti u naš problem, a onda to prenosimo na djecu. Pričali smo da je potrebno mijenjati školstvo, ali je potrebno i raditi s nastavnicima i profesorima, ali i oni sami moraju raditi na sebi. Svaki dan je potrebno ostvarivati napredak i boriti se za postizanje određenog cilja, kako bismo se osjetili korisnim sudionicima našeg društva. Važnost vjere u našim kolektivima je još uvijek velika, nastavnici drugih predmeta potiču djecu na odlazak u crkvu, i na ispovijed. Prenose se ta vjera i običaji na djecu i upravo zbog tih manjih sredina još uvijek imamo pune crkve, što upućuje da nastavnici na temelju svoje osobne vjere motiviraju djecu da razvijaju svoj vjerski život.
Vjera treba rasti svaki dan, normalno je i upasti u krize, jer nekad je potrebno dotaknuti dno kako bi smo se odgurnuli do vrha, ali trud koji se mora uložiti svakako je na nama i onda će te rezultate vidjeti i oni u našoj neposrednoj blizini. Vjera će od nas napraviti uspješnije ljude koji će biti orijentirani na pravu stranu, koji će donositi konkretne rezultate i pokazati okolini što znači utjecati se u Božje pouzdanje.
Što, prema Vašem mišljenju, čini dobra nastavnika, a što učenika? Može li svatko biti profesor?
Dobra nastavnika krasi strpljivost, razumijevanje, dobro planiranje, dobra organizacija i puno rada. Često se mogu čuti kritike kako se prosvjetni djelatnici nemaju prava žaliti na uvjete rada zbog toga jer imaju najviše godišnjeg odmora od svih drugih zanimanja. Zaboravljamo kako zapravo nastavnici ne rade samo u školi, nego svoj posao nose kući osmišljavajući plan i program za sutrašnji dan, tako da često rade i više od osam sati dnevno. Upravo zbog takvog pristupa i nisu bili poštovani od rukovodećih tijela u državi pa ih danas sve više fali. Nezahvalno je biti nastavnik jer jedni to gledaju kao odličan posao bez puno obveza i s dosta godišnjeg, pa su onda često upadali u egzistencijalne probleme. Ne može svatko biti profesor, to je nešto za što trebaš imati jedan vid poziva. Mnogi su završavali nastavničke smjerove pa su kasnije mijenjali struku jer se nisu uspjeli pronaći kao predavači u radu s djecom. To je taj pogled gdje se svima čini da to mogu raditi dok ne dođu u školsko okruženje pa uvide onda prave probleme i da se ne snalaze s njima.
Odgovornost nastavnika je velika, i nemaju svi mogućnost nositi se s tom odgovornošću. Ako netko i obavlja taj posao na silu samo kao posao, onda neće dobro odraditi, jer potrebno je dati cijelog sebe kako bi iznjedrio određene rezultate. Učenik, s druge strane, treba imati disciplinu, kako u radu, tako i u ponašanju da već od osnovne škole usvaja kritičko shvaćanje stvari, te da izvršava svoje zadaće. Školu mora promatrati kao instituciju u kojoj stječe vještine i znanja koji će ga u životu postaviti na visoko mjesto, kako bi sebi i svojoj obitelji olakšao život. Djeci je teško jer sve više slušaju o tome kako škola nije potrebna, kako će prije uspjeti bez škole, ali to je izazov koji nastavnici moraju riješiti i pokazati im pravi put kojim trebaju krenuti. Ne gledati školu kao problem, kao mjesto gdje ne žele boraviti ili su prinuđeni biti, nego kao pomagalo dok steknu sposobnost za život. Škola je temelj svakog društva, ona daje sposobne i vrijedne kadrove koji razvijaju jedno društvo i državu, stoga nastavnički posao treba raditi odgovorno kako bi i učenici usvojili model ponašanja i usvajanja znanja s kojim će kasnije uspjeti.
Nedjelja.ba
