Ako vas zanima gdje nastaju sve one lažne robne marke koje možete kupiti po puno jeftinijim cijenama – to nisu nimalo lijepa mjestaKupci diljem svijeta su vidjeli, ako ne i kupili, lažnu brendiranu odjeću.Iako većina tek brine o kvaliteti te odjeće, ono što bi nas trebalo puno više zabrinuti jest prava cijena ove odjeće, točnije na koji način ona utječe na radnike koji je izrađuju.
I, za slučaj da niste pratili što se zbiva, znajte da smo daleko odmakli od toga da se sve proizvodi u Kini. Proizvodnja lažne odjeće, obuće i dodataka predstavlja industriju vrijedu milijarde dolara koja doživljava pravi procvat, a unutar koje se ističu kineske tvornice u Africi.
Od 2003. godine, Kina je uložila najmanje 70 posto svojih stranih ulaganja direktno u afričke države. Iako joj svi čestitaju što je poboljšala ekonomsku situaciju i “izvukla” 500 milijuna ljudi iz siromaštva, te je Afriku opskrbila s cestama, školama i poslovima u proizvodnji, nije sve tako ružičasto.
U kolovozu ove godine, Kina je s Tanzanijom potpisala sporazum nazvan ‘Kinesko-afrički razvojni fond’. Sporazumom je dopušteno više od 100 kineskih investitora da ulažu direktno u tanzanijsku proizvodnu industriju, stvaraju poslove i smanjuju stopu siromaštva. Premda su mnogi sretni što će se poboljšati ekonomska situacija u državi, kinesko iskorištavanje radne snage izazvalo je mnogo zabrinutosti.
Novinarka Refinery 29. Abena Agyeman-Fisher, otputovala je u Tanzaniju, u jednu kinesku tvornicu kako bi vidjela kakva je situacija na licu mjesta.
U tvornici su muškarci i žene proizvodili Adidas i Nike tenisice, sandale i haljine za djevojčice. Nitko od zaposlenika nije nosio maske za lice, iako su zrak zagađivala isparavanja, a mladići koji su izrađivali logotipe nisu imali nikakvu zaštitu.Radnici su Abeni otkrili da redovito rade više od osam sati, s tim da im prekovremeni nisu plaćeni. Neki od radnika su djelovali puno mlađe od 18 godina, što je zakonska dob kad smiju početi raditi.
Sedam radnika koje je Abena intervjuirala otkrilo je da rade 12 sati dnevno, sedam dana u tjednu, a zarađuju 1.75 dolara dnevno (žene), tj. 2.25 dolara (muškarci). Prema zakonu, ne bi smjeli raditi više od šest dana tjedno, te bi oba spola ravnopravno trebala zarađivati minimalno 2.12 dolara dnevno.
Kao i u Kini, i ovdje je veliki problem dječji rad, te je jedan 17-godišnjak čak priznao novinarki, bez puno nagovaranja, koliko je zaista star. Ljudi pristaju na ovaj posao jer, nažalost, nemaju drugih opcija.
I Nike i Adidas su izjavili da ne proizvode ništa u Tanzaniji. Ali budući da kineski radnici u domovini zahtijevaju sve veće plaće, postoji realna šansa da će i originalni proizvođači početi tražiti jeftiniju radnu snagu u Africi.
I, za slučaj da niste pratili što se zbiva, znajte da smo daleko odmakli od toga da se sve proizvodi u Kini. Proizvodnja lažne odjeće, obuće i dodataka predstavlja industriju vrijedu milijarde dolara koja doživljava pravi procvat, a unutar koje se ističu kineske tvornice u Africi.
Od 2003. godine, Kina je uložila najmanje 70 posto svojih stranih ulaganja direktno u afričke države. Iako joj svi čestitaju što je poboljšala ekonomsku situaciju i “izvukla” 500 milijuna ljudi iz siromaštva, te je Afriku opskrbila s cestama, školama i poslovima u proizvodnji, nije sve tako ružičasto.
U kolovozu ove godine, Kina je s Tanzanijom potpisala sporazum nazvan ‘Kinesko-afrički razvojni fond’. Sporazumom je dopušteno više od 100 kineskih investitora da ulažu direktno u tanzanijsku proizvodnu industriju, stvaraju poslove i smanjuju stopu siromaštva. Premda su mnogi sretni što će se poboljšati ekonomska situacija u državi, kinesko iskorištavanje radne snage izazvalo je mnogo zabrinutosti.
Novinarka Refinery 29. Abena Agyeman-Fisher, otputovala je u Tanzaniju, u jednu kinesku tvornicu kako bi vidjela kakva je situacija na licu mjesta.
U tvornici su muškarci i žene proizvodili Adidas i Nike tenisice, sandale i haljine za djevojčice. Nitko od zaposlenika nije nosio maske za lice, iako su zrak zagađivala isparavanja, a mladići koji su izrađivali logotipe nisu imali nikakvu zaštitu.Radnici su Abeni otkrili da redovito rade više od osam sati, s tim da im prekovremeni nisu plaćeni. Neki od radnika su djelovali puno mlađe od 18 godina, što je zakonska dob kad smiju početi raditi.
Sedam radnika koje je Abena intervjuirala otkrilo je da rade 12 sati dnevno, sedam dana u tjednu, a zarađuju 1.75 dolara dnevno (žene), tj. 2.25 dolara (muškarci). Prema zakonu, ne bi smjeli raditi više od šest dana tjedno, te bi oba spola ravnopravno trebala zarađivati minimalno 2.12 dolara dnevno.
Kao i u Kini, i ovdje je veliki problem dječji rad, te je jedan 17-godišnjak čak priznao novinarki, bez puno nagovaranja, koliko je zaista star. Ljudi pristaju na ovaj posao jer, nažalost, nemaju drugih opcija.
I Nike i Adidas su izjavili da ne proizvode ništa u Tanzaniji. Ali budući da kineski radnici u domovini zahtijevaju sve veće plaće, postoji realna šansa da će i originalni proizvođači početi tražiti jeftiniju radnu snagu u Africi.
