Ne bih mu ni zamjerio da za dva – tri sata vožnje automobilom nije udaljen od BiH granice, a i ne zamjeram mu ni ovako kad baš koga briga za naš narod doli, a pogotovo ne one koje bi ista briga trebala moriti. Kao običan čovjek već sada u mladim danima sit sam politike za dva života. Volim samo promatrati iako bih rado djelovao, ali slobodno i da moj nastup nije prethodno režiran od nekoga i uvjetovan nečim, pa to isto i činim ponekad kad mi za oko ili uho „zapne“ pokoja dogodovština iz svakodnevnog života poput ove. Napišem koji redak, te uredniku pošaljem „onako sirov“ da ne izgubi okus i miris u lektoriranju.
I tako Hrvatska se sprema u EU bez BiH Hrvata koji su već duže vrijeme u drugom ili desetom planu. Pratim medije ne bi li nešto načuo, ali po narodski što se kaže ni A ni Be. Utihnulo sve, ali moj narod dolje živi, kako – tako, snalazi se kako umije i zna. Nažalost život naših ljudi jest sve samo ne život, nego UMJETNOST PREŽIVLJAVANJA! I sjetim se nekih kriznih i neveselih dana poput onog nesretnog rata kada je u narodu živjela solidarnost, rijetko kada viđena na našim prostorima.
Zašto rijetko? Pa, zato što se puno ljudi nažalost uvijek vodilo logikom: „Bolje da susjedu crkne krava, nego da se moja oteli!“ Sjetim se vremena kad je pomaganje i gledanje na drugog bilo uobičajena pojava za razliku od danas. I sad povratak u neveselu svakodnevnicu, vidim da se opet pomalo rađa ta ista solidarnost i to opet u kriznim vremenima i moram priznati to me još jedino veseli.
Ljudi žive u nadi, a nada je kao što to netko mudar reče san budnih! Opet je vidljiva ona dobrota koja se negdje sakrila, a sada tu i tamo iskoči na svijetlo dana i što češće iskače to daje tom danu još pokoji komad vedrine. Evo korizma je i prigoda ne samo za pokoru i post, nego i za koje dobro djelo, za koju ako ništa toplu riječ, poziv na kavu ili bar stisak ruke u znak poštovanja.
Vrijeme koje trebamo iskoristiti ne samo za sebe, jer naše jedino pravo vrijeme je vrijeme koje nesebično dajemo drugima. Ne vrijeme „izdržavanja“ drugih tipa one ponovno u narodu već ustaljene: „Ajmo ići na spavanje, gosti će krenut kući!“
Vrijeme korizme je i vrijeme vjere i nade, nade u Uskrsnuće koje oslobađa i koje čovjeku otvara novu dimenziju pogleda na život, vjere koja treba jačati u Onoga koji je uskrsnuo i koji oslobađa čovječanstvo. Da nije bilo Uskrsnuća kršćanstvo teško da bi bilo religija i vjerojatno bi bilo zabilježeno kao sekta koja se pojavila na povijesnoj pozornici tamo nekada davno u Palestini prije 2000 godina.
Stoga okrenimo se Dobru i okrenimo se prema Uskrsnuću, prema Uskrslom koji nam daje razlog da ovdje i sada svjedočimo za svoju vjeru i da je ujedno aktivno živimo u sve dane ovozemaljskoga života. Dajmo priliku sebi i drugima da se ostvarimo kao ljudi i kao vjernici u ovo korizmeno vrijeme i da s radošću dočekamo Uskrs. Budimo solidarni, budimo ljudi!
Ovakav kraj kolumne zacijelo niste očekivali!
Dražen Stojanović
