Slično Iliji i židovski narod Isusova vremena osjećao se teško pritisnut siromaštvom, moćnom rimskom šapom, osjećajem ostavljenosti i polagane propasti. Susreće Isusa i grne za njim u masama. Premda gladan, žedan i umoran slijedi Isusa pun očekivanja sve do pustog mjesta na kojemu je prijetila opasnost da potpuno skapa od iscrpljenosti. Onda je doživio čudesno umnažanje kruha i bio toliko oduševljen da je tog Isusa htio odmah proglasiti kraljem. No, njega je najednom Kao što je nekad u gradu Kafarnaumu izišao pred Židove i uputio im sudbonosne riječi, tako Gospodin i danas izlazi pred nas te nam govori: "Ja sam kruh živi koji je s neba sišao.
Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke." Nitko se od nas danas ne sablažnjava na ove riječi, ali nam one ipak znače vrlo malo, osobito kada u sebi nosimo osjećaj poniženosti, ostavljenosti, straha, beznađa. Zašto je to tako? Možda zato što poput Židova ne želimo putovati prema svetom Brdu, kao Ilija, nego se želimo utvrditi na zemlji. Ne želimo i ne trebamo nebeskog kruha, nego zemaljskog. Usprkos svemu, Isusove riječi postale su stvarnost, stvarnost koju neprestano oživljavamo lomljenjem euharistijskog kruha, koju čuvamo u zlatnim ciborijima i monstrancama, zaključanu u tabernakulu, označenu svjetlom koje se nikada ne gasi. Ova stvarnost darovana nam je zato da od nje živimo.
Ilija je shvatio da je na putu. Shvatio je da su pustinja, Izabela, protjerivanje, glad, žeđ, nemoć samo prolazne epizode, možda čak puki privid, a prava stvarnost jesu hrana i piće koje mu nudi Bog, i Susret na kraju puta... Svatko od nas zato trebao bi se ugledati na Iliju. Osobito kada se nalazimo u pustinji, kada se osjećamo sami, bespomoćni, ustrašeni, obeshrabreni, gladni, žedni i umorni. Božanski Kruh je tu pred nama. Dat će nam snage za daljnje putovanje, dat će nam odvažnosti za Susret na kraju puta.
rv
