Jedna od njih je i priča obitelji Zelenika. Bilo ih je 14 u obitelji; otac, majka i 12 djece. Jedna kćerka je stradala u pokolju. No, vrijeme liječi rane. Trebate doći i osjetiti toplinu i zajedništvo te mnogobrojne obitelji. Dok se danas mladi bračni parovi misle hoće li jedno ili nijedno dijete, Kazo i Mara su svoj život predali u Božje ruke i Njegovu providnost. I On proviđa. Ugodno ih iznenade dobri ljudi, poznanici ili oni koji su usput za njih čuli pa im pruže prigodnu pomoć. Dirljivo je bilo vidjeti suze u očima i radosni drhtaj majke dok priča kako je u kući rodila 11 djece uz pomoć svekrve.
Vozeći se svakodnevno do Uzdola, zaustavim se pored pješaka, najčešće baka, želeći im olakšati put do crkve ili nazad do kuće. Naiđem na baku, jedno od 20-ero djece u obitelji. Koja zanimljivost! Ugodan razgovor i bliskost neka, baku kao da poznajem dugo godina. Priča baka o svojoj unučadi, današnjoj mladeži; a onda krenu prebirati sanduke i tkati niti iz prošlosti. Prisjeća se ona svoje mladosti i svog djetinjstava. Veli: „Ja sam jedno od dvadesetero djece u obitelji. Svi su pomrli, samo ja još živa.“ Stigli mi na odredište, zaustavila auto kako bi baka izašla, ali ona i dalje priča. Osjećam da želi detaljno podijeliti svoju životnu priču sa mnom-no, meni se žuri pa je prekidam i kažem: „Bako, dolazim ti drugi dan na silo“. Vrlo rado odvojim dio svoje svakodnevnice i jedno popodne se zaputim do bake Ruže.
Željela je baka i svima vama ispričati priču o svojoj obitelji, o 20 braće i sestara.
Ugodno se smjestivši u hladu ispred kuće, ispredala je baka niti svoga djetinjstva, pretakala ih sa suzama u oku u priču o ranim danima svoga života. Vratila nas u vrijeme kad je živjela njezina majka prateći pažljivo da sve bude zapisano.
Kako kaže majka joj je bila glavna ko opis, dok je živjela; svega je bilo. Sirotinji je pomagala i livom i desnom, kao što pričaju za onu Majku Tereziju. Znala je ona gdje je god koji prosjak i zato su je i zvali „siromaška majka“.
Rodila je 13 djece; od toga 11 ih umrlo, ostali su samo baka Ruža i njezin brat. Prema pamćenju bake Ruže, majka joj je umrla od ida, od verema za djecom, nije mogla otplakat, nije mogla preboljet smrt svoje 11 djece. Djeca su umirala s jednu, dvije, tri ili četiri godine. Podatci o njihovom rođenju su zabilježeni u Knjizi rođenih, kao i smrt u Knjizi umrlih u Matičnom uredu na Uzdolu. Sestra Mara je rođena 1926., a umrla 1927., Nikola rođen 8. 3. 1928., a umro 7. 7. 1928. Mijo rođen 1925., umro 1929. Govori baka Ruža sve datume i za ostalu umrlu braću i sestre. Od 1923. godine do 1941. umrlo je njih 11, a u jednoj godini čak dvoje.
Čovjek ne može vjerovati da se ovo dogodilo. Kako li je bila velika bol majke dok bi gledala umiranje djece. Doktora nije bilo, ne zna se točno od čega su umirali. Od gladi nisu jer je hrane bilo, iako ne majčina mlijeka.
Sjeća se Ruža djetinjstva i tadašnje priče odraslih. Majka bi naslutila kad će koje dijete umrijeti, zvala bi jetrve i govorila jednoj od njih: „Moja nevo, to će moje dite umrt sutra“. Tako bi govorila za svako. Kad ih je svih 11 pomrlo, nestalo bi majke uvečer. Ružin ćaća bi je tražio, kad ona na obližnjem brdu ispred kuće kleči moleći i gledajući prema groblju. Zvao bi je da ide u kuću, a ona odgovori: „Moj Jozo, moj, što me pometaš? Vidiš li ti tamo one naše dice. Svi kleče jedno do drugoga i pred njima svića gori.“ Majka je bolovala 3 dana i četvrti umre. Pred samu smrt zovne majka mene, i kaže da se zavjetovala otići u Travnik; „Otiđi ti kad narasteš“. To sam i uradila kad sam mogla.
Umrla je s 42 godine, baka Ruža je imala 7, a brat koji je preživio bio je još u bešici. Prisjeća se baka sprovoda i žalosti za majkom, siromaškom majkom, koju su i drugi žalili.
Ćaća se oženi drugi put, i s tetkom-maćehom je imao još 7 djece, a tetka-maćeha bila dobra ko dobar dan. Jedna polusestra je stradala nesretnim slučajem-utapanjem u stubi-čabaru vode. Čak je i komisija dolazila provjeriti tu smrt. Sumnjali su da nije Ruža kriva za smrt polusestre. Na kraju su utvrdili kako je i bilo; igrajući se sestra je pala u vodu i utopila se.
Danas od njih 20 djece, živi sedmero. Za jedno se ne zna ni u Knjizi rođenih.
A onda se dotaknu današnjice: u jednu ruku bolje, u drugu ne valja. Prije je narod radio, bio veseliji, zadovoljan, jela bi se kukuruza, igralo se i pjevalo u vlačiljama, preljama, za Ivandan i Petrov; igralo bi se kolo.
Ispredala tako baka priču detaljno, dok joj pokoja suza oči kvasila, dirljivu priču završi riječima: „Sve je tako bilo, ništa nisam slagala“.
Vozeći se svakodnevno do Uzdola, zaustavim se pored pješaka, najčešće baka, želeći im olakšati put do crkve ili nazad do kuće. Naiđem na baku, jedno od 20-ero djece u obitelji. Koja zanimljivost! Ugodan razgovor i bliskost neka, baku kao da poznajem dugo godina. Priča baka o svojoj unučadi, današnjoj mladeži; a onda krenu prebirati sanduke i tkati niti iz prošlosti. Prisjeća se ona svoje mladosti i svog djetinjstava. Veli: „Ja sam jedno od dvadesetero djece u obitelji. Svi su pomrli, samo ja još živa.“ Stigli mi na odredište, zaustavila auto kako bi baka izašla, ali ona i dalje priča. Osjećam da želi detaljno podijeliti svoju životnu priču sa mnom-no, meni se žuri pa je prekidam i kažem: „Bako, dolazim ti drugi dan na silo“. Vrlo rado odvojim dio svoje svakodnevnice i jedno popodne se zaputim do bake Ruže.
Željela je baka i svima vama ispričati priču o svojoj obitelji, o 20 braće i sestara.
Ugodno se smjestivši u hladu ispred kuće, ispredala je baka niti svoga djetinjstva, pretakala ih sa suzama u oku u priču o ranim danima svoga života. Vratila nas u vrijeme kad je živjela njezina majka prateći pažljivo da sve bude zapisano.
Kako kaže majka joj je bila glavna ko opis, dok je živjela; svega je bilo. Sirotinji je pomagala i livom i desnom, kao što pričaju za onu Majku Tereziju. Znala je ona gdje je god koji prosjak i zato su je i zvali „siromaška majka“.
Rodila je 13 djece; od toga 11 ih umrlo, ostali su samo baka Ruža i njezin brat. Prema pamćenju bake Ruže, majka joj je umrla od ida, od verema za djecom, nije mogla otplakat, nije mogla preboljet smrt svoje 11 djece. Djeca su umirala s jednu, dvije, tri ili četiri godine. Podatci o njihovom rođenju su zabilježeni u Knjizi rođenih, kao i smrt u Knjizi umrlih u Matičnom uredu na Uzdolu. Sestra Mara je rođena 1926., a umrla 1927., Nikola rođen 8. 3. 1928., a umro 7. 7. 1928. Mijo rođen 1925., umro 1929. Govori baka Ruža sve datume i za ostalu umrlu braću i sestre. Od 1923. godine do 1941. umrlo je njih 11, a u jednoj godini čak dvoje.
Čovjek ne može vjerovati da se ovo dogodilo. Kako li je bila velika bol majke dok bi gledala umiranje djece. Doktora nije bilo, ne zna se točno od čega su umirali. Od gladi nisu jer je hrane bilo, iako ne majčina mlijeka.
Sjeća se Ruža djetinjstva i tadašnje priče odraslih. Majka bi naslutila kad će koje dijete umrijeti, zvala bi jetrve i govorila jednoj od njih: „Moja nevo, to će moje dite umrt sutra“. Tako bi govorila za svako. Kad ih je svih 11 pomrlo, nestalo bi majke uvečer. Ružin ćaća bi je tražio, kad ona na obližnjem brdu ispred kuće kleči moleći i gledajući prema groblju. Zvao bi je da ide u kuću, a ona odgovori: „Moj Jozo, moj, što me pometaš? Vidiš li ti tamo one naše dice. Svi kleče jedno do drugoga i pred njima svića gori.“ Majka je bolovala 3 dana i četvrti umre. Pred samu smrt zovne majka mene, i kaže da se zavjetovala otići u Travnik; „Otiđi ti kad narasteš“. To sam i uradila kad sam mogla.
Umrla je s 42 godine, baka Ruža je imala 7, a brat koji je preživio bio je još u bešici. Prisjeća se baka sprovoda i žalosti za majkom, siromaškom majkom, koju su i drugi žalili.
Ćaća se oženi drugi put, i s tetkom-maćehom je imao još 7 djece, a tetka-maćeha bila dobra ko dobar dan. Jedna polusestra je stradala nesretnim slučajem-utapanjem u stubi-čabaru vode. Čak je i komisija dolazila provjeriti tu smrt. Sumnjali su da nije Ruža kriva za smrt polusestre. Na kraju su utvrdili kako je i bilo; igrajući se sestra je pala u vodu i utopila se.
Danas od njih 20 djece, živi sedmero. Za jedno se ne zna ni u Knjizi rođenih.
A onda se dotaknu današnjice: u jednu ruku bolje, u drugu ne valja. Prije je narod radio, bio veseliji, zadovoljan, jela bi se kukuruza, igralo se i pjevalo u vlačiljama, preljama, za Ivandan i Petrov; igralo bi se kolo.
Ispredala tako baka priču detaljno, dok joj pokoja suza oči kvasila, dirljivu priču završi riječima: „Sve je tako bilo, ništa nisam slagala“.
Pripremila: Božana Ostojić, prof.
