Ovaj kraj o kojem pišem je natopljen krvlju nevinih te stoga zaslužuje posebnu pažnju i poštovanje svih nas.
To su ljudi i kraj u kojem tinja tiha radost, nada i vjera za bolje sutra. To je Uzdol i naši Uzdoljani.
Prolazim asfaltiranom cestom prema središtu tog kraja. Pogled mi mame brda i ravnice, pašnjaci i stado ovaca, zasađene plantaže bijelog luka, jabuka i šljiva, dok sunce miluje kuće razbacane po okolnim uzvisinama. Gledam vijugavu cestu, i poneku kuću pored puta.
Misli mi lete na rujan 1993. U grudima se neka bol osjeća; ovo je sveto tlo natopljeno krvlju mučenika, ovaj kraj i ovi ljudi zaslužuju poštovanje, i orden za životnu borbu i hrabrost što drže vatru upaljenu na ognjištu.
Iako neki misle da ih tamo više nema- to nije istina. Oni se ne predaju i sa svojim župnikom održavaju taj kraj na životu.
Tu je lijepo uređena crkva Sv. Ivana Krstitelja kao i uređeni perivoj crkve. Odaje to marljive i brižne ruke župnika i župljana; posebno ističem trud i zalaganje onih najmlađih, ujedno učenika Osnovne škole Veselka Tenžere. Oni će vam reći da se i danas u njihovim obiteljima moli večernja obiteljska molitva. Mnogi od njih su čitači i ministranti.
Na Uzdolu djeluje veliki župni zbor „Stjepan Barišić“, a odnedavno i mali zbor koji čine djeca iz osnovne škole. Uzdoljani se mogu pohvaliti i svojim Hrvatskim umjetničkim kulturnim društvom koje njeguje i otkida zaboravu stare običaje, napjeve i igre. Godišnje imaju nekoliko nastupa s folklornom skupinom u koju su uključeni i mladi i stari. Bez obzira na razliku u godina svi se dobro slažu.
Uzdol diše svaki dan, ali puno više i jače ljeti i za vrijeme blagdana kada Uzdoljani, koji žive u tuđini, dolaze svome domu. Kada prođe godišnji ili blagdani, opet se sve vraća u svakodnevnicu; zavlada mir i tišina, a i mnoge kuće ostaju opet prazne do idućih blagdana i godišnjih odmora.
Nekoliko metara dalje od crkve nalazi se škola u kojoj je nekad bilo oko 700 učenika kršćanske i muslimanske vjeroispovijesti.
No, danas je stanje znatno drugačije. U funkciji je samo jedan dio škole; a u njemu nastavu na hrvatskom jeziku pohađa 45 učenika. Radi se u kombiniranim razredima. Već prvi susret s učenicima odat će Vam skromnost i strpljivost.
S ponosom će Vam govoriti o svome Uzdolu, njegovim znamenitostima; Memorijalnom centru, stećcima, nekropolama; a s osjećajem tuge prisjetit će se pokolja 1993. U srcima ne osjećaju mržnju; opraštaju, ali ne zaboravljaju.
Od samog početka školovanja učenici su zakinuti zbog kombiniranih odjela. No, i nastavnici i djeca se bore izvući maksimum u ograničenim uvjetima rada.
Svi se trude da školska svakodnevnica ove djece bude što ljepša. Nadležni se trude zadovoljiti potrebe za nabavljanje nastavnih pomagala i sredstava. No, kako je na području Rame više škola, onda je razumljivo da ne mogu zadovoljiti sva potraživanja. (Kraj prvog dijela)
Nekoliko metara dalje od crkve nalazi se škola u kojoj je nekad bilo oko 700 učenika kršćanske i muslimanske vjeroispovijesti.
No, danas je stanje znatno drugačije. U funkciji je samo jedan dio škole; a u njemu nastavu na hrvatskom jeziku pohađa 45 učenika. Radi se u kombiniranim razredima. Već prvi susret s učenicima odat će Vam skromnost i strpljivost.
S ponosom će Vam govoriti o svome Uzdolu, njegovim znamenitostima; Memorijalnom centru, stećcima, nekropolama; a s osjećajem tuge prisjetit će se pokolja 1993. U srcima ne osjećaju mržnju; opraštaju, ali ne zaboravljaju.
Od samog početka školovanja učenici su zakinuti zbog kombiniranih odjela. No, i nastavnici i djeca se bore izvući maksimum u ograničenim uvjetima rada.
Svi se trude da školska svakodnevnica ove djece bude što ljepša. Nadležni se trude zadovoljiti potrebe za nabavljanje nastavnih pomagala i sredstava. No, kako je na području Rame više škola, onda je razumljivo da ne mogu zadovoljiti sva potraživanja. (Kraj prvog dijela)
Božana Ostojić
