I dok smo čitali službene dopise i očitovanja, vidjeli smo da se traži krivac. Ovisi iz kojeg kuta se gleda i koje očitovanje se čita, krivac je jasan.
Krivica je, možda, na svima nama.
Krivi smo za mnoge propuste i pogreške, ali naš je najveći zločin zapostavljanje djece, negiranje temelja života. Mnoge stvari mogu čekati, ali djeca ne mogu.
A kad se dogodi da u 21. stoljeću roditelji ne šalju djecu u školu, i da nije omogućena nastava iz nekih predmeta, onda je to vrlo zabrinjavajuće.
Bio je to motiv za susret s gospodinom Franjom Bošnjakom iz Šlimca čija djeca već treći mjesec ne idu u školu. Susret je bio u školi u Lapsunju u koju bi trebalo ići njegove dvoje djece zajedno s još osam učenika koji bi nastavu pohađali po hrvatskom planu i programu.
Franjo je ostao bez bubrega; devet godina je izdržao s bubregom koji mu je darovala sestra, a sada se nalazi na listi čekanja u bolnici u Dubravi za transplantaciju. Tri puta tjedno ide na dijalizu u Mostar, a žena mu je na inzulinu. Od novčanih primanja ima mirovinu u iznosu od 300 KM. Kaže da je u boljoj financijskoj situaciji možda bi i on odselio iz Rame, a ovako mu preostaje opet da se bori na ovaj način za budućnost svoje djece u rodnom kraju.
O cijeloj problematici područne škole u Lapsunju Franjo govori:
„Ovo je postalo nacionalno pitanje. Ne želim slati svoju djecu u školu u Prozor, jer ako to učinim ova će se škola ugasiti. Ne mogu shvatiti niti razumjeti naše ljude koji tjeraju svoj princip, pa zbog njihovog zategnutog odnosa ispaštaju djeca. Svi znamo da je ukidanje škole ravno kulturnom zločinu, ubijanju budućnosti jednog kraja.“
Ogorčen cijelom situacijom priča kako je svjestan da čini kažnjivo djelo ne šaljući djecu u školu.
Navodimo kako se nerješavanjem ove problematike krši Konvencija o pravima djeteta u kojoj se govori, prije svega, o obvezama odraslih u odnosu prema djetetu kao i o obvezama brojnih društvenih čimbenika glede zaštite djeteta. Prema navedenoj Konvenciji djeca ne smiju trpjeti diskriminaciju; zajamčeno im je pravo na obrazovanje, pravo na igru, pravo na slobodno vrijeme, pravo na kulturne aktivnosti, pravo na informiranje, pravo na slobodu misli i izražavanja (vjere).
Opstanak i održavanje škole u Lapsunju, kaže Franjo, isplati se zbog i jednog djeteta. U daljnjem razgovoru navodi:
„Zašto bih slao djecu 6 km kad im je škola 500 metara ispred kuće. I neću ih slati jer ako ih i ja pošaljem, nikad više ovdje neće biti škole. Ionako nas iseljavaju! Držim do svog stava i riječi i neću popustiti. Bio sam i u socijalnoj službi. Neće oni ništa poduzeti. Morali bi mene kazniti, a onda i ravnatelja i načelnika. Da sam ja sam davno bi me kaznili, a ovako se i ovi veći vuku za mnom. I oni nemoćni.“
Franjinog mišljenja bili su svi roditelji djece koja su pohađala navedenu školu; dogovorili su da neće slati djecu u školu u Prozor. No, ipak su popustili i promijenili svoje mišljenje. Prema Franjinim riječima:
„Na prvom se sastanku svi složili da djecu ne šalju u školu u Prozor. A onda su, kad sam ja bio u Zagrebu, vjerojatno na nagovor općinskog vijećnika iz Šlimca svi poslali djecu u grad u školu. On svoju djecu dovozi i odvozi autom; iako radi. Ne znam kakvo je to radno vrijeme i kakav je to posao da može izlaziti i voziti djecu u 11h nazad kući. Nemam ništa protiv tog čovjeka. Možda bih i ja to uradio da su mi dali kakav dobar posao. Možda bih i ja šutio. Ostala djeca čekaju autobus.“
Na pitanje o tome kako djeca podnose i kako reagiraju neodlazak u školu odgovara:
„Svjesni su da ne idu u školu; nedostaje im. Gledaju drugu djecu koja idu u školu s tugom u očima. Kada vide školski autobus, govore: -Eno našeg busa!-.
Odgovor na pitanje tko je kriv ovakvom stanju Franjo odgovara:
„Nemam ni protiv koga ništa, a opet imam protiv svih. Svi su krivi; i načelnik, i ravnatelj, i vijećnici jer tjeraju svoj princip, jer zbog njihovih zategnutih odnosa ispaštaju moja djeca, ispašta i ovaj kraj i ova škola.“
Mjesna zajednica i društvo oko njega reagira na problem šutnjom i gorčinom; kaže da su se ljudi okrenuli protiv svih. Dosta im političkog prepucavanja, žao im što se gasi jedna hrvatska škola.
Rješenje problema ovaj otac vidi u dogovoru, odnosno popuštanju.
„Trebaju svi popustiti. Ovi neće da potvrde članove Roditeljskog vijeća; a neće da potvrde jer svi pripadaju nevladajućoj stranci. Najbolje bi bilo da izaberu neutralne politički nepodobne ljude samo da djeca krenu u školu. Pobjednik je tko popusti, a najveći pobjednik će biti djeca.“
Nastavlja Franjo kako je bilo pokušaja dogovora; jedno od ponuđenih rješenja, prema Franjinim riječima, bilo je uzeti učiteljicu da je općina plaća, jer troškovi prijevoza djece pokrili bi trošak za plaću, a opet to bi bilo –na crno-.
„Ma nek se i tako uradi samo da djeca krenu u školu. Jer u ovoj državi ne postoji zakon. Postoji samo priča o zakonu. Da ima zakona ne bi došlo do ovoga.“
Poziva sve koji su odgovorni da popuste i da se dogovore kako bi njegova djeca krenula napokon u školu i kako bi škola u Lapsunju ponovno krenula s radom.
Prema objavljenim tekstovima u medijima vidjeli smo da stižu dopisi u kojim nadležne institucije kao što su Ministarstvo prosvjete, znanosti, kulture i športa HNŽ-a, prosvjetna i upravna inspekcija, Ombdusmen za ljudska prava i OSC kao krivca ističu općinsko vijeće i osnivača, a s druge strane općina kao osnivač prebacuje krivicu na ravnatelja i neke pojedince u školi tako da se ovaj otac nalazi između dvije vatre.
Kaže da se osjeća kao lopta koju šutaju s jedne na drugu stranu.
Budući da je Sindikat učitelja sazvao sastanak svih odgovornih, vjerujemo kako će ova problematika uskoro biti riješena.
Nadamo se da će svi odgovorni napokon postaviti sebi jednostavno pitanje prilikom donošenja odluke: „Je li ovo što činim najbolje za djecu i budućnost?“
Franjinog mišljenja bili su svi roditelji djece koja su pohađala navedenu školu; dogovorili su da neće slati djecu u školu u Prozor. No, ipak su popustili i promijenili svoje mišljenje. Prema Franjinim riječima:
„Na prvom se sastanku svi složili da djecu ne šalju u školu u Prozor. A onda su, kad sam ja bio u Zagrebu, vjerojatno na nagovor općinskog vijećnika iz Šlimca svi poslali djecu u grad u školu. On svoju djecu dovozi i odvozi autom; iako radi. Ne znam kakvo je to radno vrijeme i kakav je to posao da može izlaziti i voziti djecu u 11h nazad kući. Nemam ništa protiv tog čovjeka. Možda bih i ja to uradio da su mi dali kakav dobar posao. Možda bih i ja šutio. Ostala djeca čekaju autobus.“
Na pitanje o tome kako djeca podnose i kako reagiraju neodlazak u školu odgovara:
„Svjesni su da ne idu u školu; nedostaje im. Gledaju drugu djecu koja idu u školu s tugom u očima. Kada vide školski autobus, govore: -Eno našeg busa!-.
Odgovor na pitanje tko je kriv ovakvom stanju Franjo odgovara:
„Nemam ni protiv koga ništa, a opet imam protiv svih. Svi su krivi; i načelnik, i ravnatelj, i vijećnici jer tjeraju svoj princip, jer zbog njihovih zategnutih odnosa ispaštaju moja djeca, ispašta i ovaj kraj i ova škola.“
Mjesna zajednica i društvo oko njega reagira na problem šutnjom i gorčinom; kaže da su se ljudi okrenuli protiv svih. Dosta im političkog prepucavanja, žao im što se gasi jedna hrvatska škola.
Rješenje problema ovaj otac vidi u dogovoru, odnosno popuštanju.
„Trebaju svi popustiti. Ovi neće da potvrde članove Roditeljskog vijeća; a neće da potvrde jer svi pripadaju nevladajućoj stranci. Najbolje bi bilo da izaberu neutralne politički nepodobne ljude samo da djeca krenu u školu. Pobjednik je tko popusti, a najveći pobjednik će biti djeca.“
Nastavlja Franjo kako je bilo pokušaja dogovora; jedno od ponuđenih rješenja, prema Franjinim riječima, bilo je uzeti učiteljicu da je općina plaća, jer troškovi prijevoza djece pokrili bi trošak za plaću, a opet to bi bilo –na crno-.
„Ma nek se i tako uradi samo da djeca krenu u školu. Jer u ovoj državi ne postoji zakon. Postoji samo priča o zakonu. Da ima zakona ne bi došlo do ovoga.“
Poziva sve koji su odgovorni da popuste i da se dogovore kako bi njegova djeca krenula napokon u školu i kako bi škola u Lapsunju ponovno krenula s radom.
Prema objavljenim tekstovima u medijima vidjeli smo da stižu dopisi u kojim nadležne institucije kao što su Ministarstvo prosvjete, znanosti, kulture i športa HNŽ-a, prosvjetna i upravna inspekcija, Ombdusmen za ljudska prava i OSC kao krivca ističu općinsko vijeće i osnivača, a s druge strane općina kao osnivač prebacuje krivicu na ravnatelja i neke pojedince u školi tako da se ovaj otac nalazi između dvije vatre.
Kaže da se osjeća kao lopta koju šutaju s jedne na drugu stranu.
Tko je onda kriv?
Franjo je samo simbol malog čovjeka u BiH koji ispašta zbog zakona i političkih prepucavanja. Svi odgovorni ne bi smjeli zaboraviti da su u službi čovjeka. Svjestan kršenja dječjih prava Franjo navodi: „Optužite mene, zatvorite me, samo nek moja djeca idu u školu“.
Budući da je Sindikat učitelja sazvao sastanak svih odgovornih, vjerujemo kako će ova problematika uskoro biti riješena.
Nadamo se da će svi odgovorni napokon postaviti sebi jednostavno pitanje prilikom donošenja odluke: „Je li ovo što činim najbolje za djecu i budućnost?“
Tekst i foto: Božana Nikolić / Rama-Prozor.info
