Veselko Tenžera, kritičar, esejist i feljtonist – pisac iz novina i hrvatskog književnog vrha, umro je u Zagrebu prije 35 godina, 20. veljače 1985.
Za života (rođen 10. veljače 1942. u Prozoru) objavio je dvije knjige feljtona i tri likovne monografije, a kao suradnik mnogih listova i časopisa (Vjesnik, Start, Slobodna Dalmacija, Studio i Danas) ispunio je nekoliko tisuća novinskih stupaca vrhunskog teksta.
Veliko ime domaće publicistike
Kao što kritičari ističu, Tenžerine novinske kritike i feljtoni svojom su lucidnošću, imaginacijom i intelektualnom britkošću usporedive s Matoševim, Šenoinim, Ujevićevim i Šoljanovim, što ga bez sumnje čini jednim od najvećih imena domaće publicistike.
Književni kritičar Zdravko Zima, vjerojatno najbolji poznavatelj Tenžerina opusa, ističe da je Tenžera sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća za mnoge u Hrvatskoj bio "glasnik slobode".
"Njegova veličina sadržana je u sposobnosti da pišući o malim stvarima zahvati problem cjeline svijeta. Bio je homo ludens. Ako je pisao o nogometu, pisao je o laži, moralu, korupciji, o nemogućnosti da se suočimo s porazom. Književnu je scenu pretvarao u fascinatnu pozornicu", kaže Zima.
Književnik Josip Pavičić, koji je uredio i pogovorima opremio neke Tenžerine knjige tekstova, naglasio je da se zbog svog podrijetla, političkih nazora i intelektualne nepotkupljivosti "novinski trkač" Veselko Tenžera često znao naći na dnu novinske stranice i u slogu tako sitnom da se mogao čitati samo s pomoću povećala.
No, koliko god bio skrivan, nastavlja Pavičić, čitatelji su ga pronalazili, čitali i vjerovali mu više nego bilo kojem raskošno prezentiranom novinskom autoru.
"Tenžera je kao pisac živio u nonparelu (sitnom novinskom pismu), ali s odjekom o kojem su autori tiskani krupnim pismom mogli samo sanjati. Otkad je otišao, on je i dalje čitan i cijenjen - a oslobodio se i nonparela – dok mnogi od onih iz prvoga plana ubrzo nakon smrti nestadoše iz književnog života", navodi Pavičić.
Ljubav prema Zagrebu i Dinamu
Tenžera bio omiljen dok je bio živ, dodaje Pavičić, a kad je umro ljubav između njega – njegova štiva i publike pretvorila se u trajnu vezu koja prelazi s generacije na generaciju.
Iako je Tenžera bio književni i likovni kritičar, ostao je poznat po svojoj velikoj ljubavi prema Zagrebu u kojem je studirao komparativnu književnost i povijest umjetnosti, ali i prema Dinamu o kojem je napisao neke od najnadahnutijih tekstova.
Za prave navijače Dinama, ali i za sve Zagrepčane, ostat će trajno zapisana rečenica iz antologijskog Tenžerina teksta "Dinamo kao filozofija utjehe".
"Dinamo je važan i psihološki i kulturološki fenomen ovog grada, ne ide li vam u životu onako kako ste zamisliti, imate se s kime identificirati; ide li vam, pak, u životu iznad očekivanja, Dinamo vam je dobra mjera koja pokazuje što ste sve izbjegli".
Veselko Tenžera volio je Zagreb, ali kako se moglo iščitati u kultnoj knjizi njegovih feljtona "Zašto volim Zagreb", od grada su ga više zanimali ljudi. Bio je, kako mnogi smatraju, vjerojatno zadnji istinski zagrebački gradski kroničar.
S druge strane, Tenžeri ni poslije smrti novinarski živalj nije dao mira. Naime, četiri godine nakon njegove smrti 1989. uredništvo Danasa pokrenulo je inicijativu za dodjeljivanje nagrade "Veselko Tenžera" za najbolji novinarski tekst na području bivše Jugoslavije.
Ta se nagrada dodjeljivala do 1992. - godinu prije nego što se taj politički tjednik ugasio. Sredinom devedesetih, Hrvatsko novinarsko društvo (HND) je, kako se kasnije ispostavilo, neovlašteno koristilo njegovo ime za nagradu za unapređenje novinarskog stila "Veselko Tenžera".
Nakon više godina osporavanja, Tenžerinoj obitelji uspjelo je izboriti pobjedu i HND je 2004. udovoljio njihovom zahtjevu da ta godišnja nagrada više ne nosi njegovo ime.
Obitelj Tenžere i supruga Ivana, kako su mediji isticali, tome su se protivili budući da Tenžera nikada nije bio član HND-a i jer su mu se "gadile nagrade i kriteriji po kojima se one dodjeljuju ".
Nosio je križ masmedijske kulture
Iako nije bio član HND-a, Tenžera je u hrvatskoj publicistici i novinarstvu ostavio divovski trag.
"Veselko Tenžera nosio je križ masmedijske kulture u Hrvatskoj, a sa žaljenjem mogu konstatirati da je njegovo pismo u hrvatskoj kulturi i dalje ostaje nepoznato", ocjenjuje književnik, novinar i nekadašnji glavni urednik Vjesnika Igor Mandić.
Iako se o Tenžeri u zadnjih petnaestak godina rijetko piše i ne objavljuju se nova izdanja njegovih feljtona, vrijedno je podsjetiti na dosad objavljene zbirke njegovih tekstova "Miting" (feljtoni, 1978.), "En passant" (feljtoni, 1978.), "Zašto volim Zagreb" (feljtoni, 1987.), "Sportski život" (feljtoni, 1987.), "Makar se i posvađali" (književni portreti, 1988.), "Zašto volim TV" (feljtoni, 1988.), "Želja za dobrim kupanjem" (književne kritike, 1992.), "Likovne teme" (feljtoni, eseji, kritike, 1993.), "Pisma Ivani" (pisma, 1995.), "Preživljuje dobro pisanje" (književne kritike, 1995.), "Šok običnosti" (književne kritike, 1997.) i "Sloboda u rezervatu" (tekstovi objavljeni u Vjesniku i Startu od 1972. do 1975., 2012.).
Hina
Za života (rođen 10. veljače 1942. u Prozoru) objavio je dvije knjige feljtona i tri likovne monografije, a kao suradnik mnogih listova i časopisa (Vjesnik, Start, Slobodna Dalmacija, Studio i Danas) ispunio je nekoliko tisuća novinskih stupaca vrhunskog teksta.
Veliko ime domaće publicistike
Kao što kritičari ističu, Tenžerine novinske kritike i feljtoni svojom su lucidnošću, imaginacijom i intelektualnom britkošću usporedive s Matoševim, Šenoinim, Ujevićevim i Šoljanovim, što ga bez sumnje čini jednim od najvećih imena domaće publicistike.
Književni kritičar Zdravko Zima, vjerojatno najbolji poznavatelj Tenžerina opusa, ističe da je Tenžera sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća za mnoge u Hrvatskoj bio "glasnik slobode".
"Njegova veličina sadržana je u sposobnosti da pišući o malim stvarima zahvati problem cjeline svijeta. Bio je homo ludens. Ako je pisao o nogometu, pisao je o laži, moralu, korupciji, o nemogućnosti da se suočimo s porazom. Književnu je scenu pretvarao u fascinatnu pozornicu", kaže Zima.
Književnik Josip Pavičić, koji je uredio i pogovorima opremio neke Tenžerine knjige tekstova, naglasio je da se zbog svog podrijetla, političkih nazora i intelektualne nepotkupljivosti "novinski trkač" Veselko Tenžera često znao naći na dnu novinske stranice i u slogu tako sitnom da se mogao čitati samo s pomoću povećala.
No, koliko god bio skrivan, nastavlja Pavičić, čitatelji su ga pronalazili, čitali i vjerovali mu više nego bilo kojem raskošno prezentiranom novinskom autoru.
"Tenžera je kao pisac živio u nonparelu (sitnom novinskom pismu), ali s odjekom o kojem su autori tiskani krupnim pismom mogli samo sanjati. Otkad je otišao, on je i dalje čitan i cijenjen - a oslobodio se i nonparela – dok mnogi od onih iz prvoga plana ubrzo nakon smrti nestadoše iz književnog života", navodi Pavičić.
Ljubav prema Zagrebu i Dinamu
Tenžera bio omiljen dok je bio živ, dodaje Pavičić, a kad je umro ljubav između njega – njegova štiva i publike pretvorila se u trajnu vezu koja prelazi s generacije na generaciju.
Iako je Tenžera bio književni i likovni kritičar, ostao je poznat po svojoj velikoj ljubavi prema Zagrebu u kojem je studirao komparativnu književnost i povijest umjetnosti, ali i prema Dinamu o kojem je napisao neke od najnadahnutijih tekstova.
Za prave navijače Dinama, ali i za sve Zagrepčane, ostat će trajno zapisana rečenica iz antologijskog Tenžerina teksta "Dinamo kao filozofija utjehe".
"Dinamo je važan i psihološki i kulturološki fenomen ovog grada, ne ide li vam u životu onako kako ste zamisliti, imate se s kime identificirati; ide li vam, pak, u životu iznad očekivanja, Dinamo vam je dobra mjera koja pokazuje što ste sve izbjegli".
Veselko Tenžera volio je Zagreb, ali kako se moglo iščitati u kultnoj knjizi njegovih feljtona "Zašto volim Zagreb", od grada su ga više zanimali ljudi. Bio je, kako mnogi smatraju, vjerojatno zadnji istinski zagrebački gradski kroničar.
S druge strane, Tenžeri ni poslije smrti novinarski živalj nije dao mira. Naime, četiri godine nakon njegove smrti 1989. uredništvo Danasa pokrenulo je inicijativu za dodjeljivanje nagrade "Veselko Tenžera" za najbolji novinarski tekst na području bivše Jugoslavije.
Ta se nagrada dodjeljivala do 1992. - godinu prije nego što se taj politički tjednik ugasio. Sredinom devedesetih, Hrvatsko novinarsko društvo (HND) je, kako se kasnije ispostavilo, neovlašteno koristilo njegovo ime za nagradu za unapređenje novinarskog stila "Veselko Tenžera".
Nakon više godina osporavanja, Tenžerinoj obitelji uspjelo je izboriti pobjedu i HND je 2004. udovoljio njihovom zahtjevu da ta godišnja nagrada više ne nosi njegovo ime.
Obitelj Tenžere i supruga Ivana, kako su mediji isticali, tome su se protivili budući da Tenžera nikada nije bio član HND-a i jer su mu se "gadile nagrade i kriteriji po kojima se one dodjeljuju ".
Nosio je križ masmedijske kulture
Iako nije bio član HND-a, Tenžera je u hrvatskoj publicistici i novinarstvu ostavio divovski trag.
"Veselko Tenžera nosio je križ masmedijske kulture u Hrvatskoj, a sa žaljenjem mogu konstatirati da je njegovo pismo u hrvatskoj kulturi i dalje ostaje nepoznato", ocjenjuje književnik, novinar i nekadašnji glavni urednik Vjesnika Igor Mandić.
Iako se o Tenžeri u zadnjih petnaestak godina rijetko piše i ne objavljuju se nova izdanja njegovih feljtona, vrijedno je podsjetiti na dosad objavljene zbirke njegovih tekstova "Miting" (feljtoni, 1978.), "En passant" (feljtoni, 1978.), "Zašto volim Zagreb" (feljtoni, 1987.), "Sportski život" (feljtoni, 1987.), "Makar se i posvađali" (književni portreti, 1988.), "Zašto volim TV" (feljtoni, 1988.), "Želja za dobrim kupanjem" (književne kritike, 1992.), "Likovne teme" (feljtoni, eseji, kritike, 1993.), "Pisma Ivani" (pisma, 1995.), "Preživljuje dobro pisanje" (književne kritike, 1995.), "Šok običnosti" (književne kritike, 1997.) i "Sloboda u rezervatu" (tekstovi objavljeni u Vjesniku i Startu od 1972. do 1975., 2012.).
Hina
