Vjerojatno zbog toga događaja na Brdu nisu ubili nikoga. Onaj četnik je rekao kako moraju nešto zapaliti pa su zapalili dvije najlošije pojate Ane i Ilije Bošnjaka.
U subotu, 10. listopada preostali ljudi su na saonama i volovima vozili pokojnike na groblje u Maglicama te ih pokopali u zajedničke grobove, rodbinski jedan do drugoga, bez sanduka i pokopnih obreda, uz pojedinačnu i grupnu molitvu i s puno suza.
Na Odornici su ubijeni:
Franjo Beljo, moj otac,
Nikola Beljo, sin Franjin
Stipo Beljo, brat Franjin
Andrija (Andrica) Beljo, Ivin, stričević Franjin i Stipin
Ivče Pedić, iz Kovačeva Polja, preko ljeta na Maglicama
Nikica Grbeš, Ponikve, stričević Petrov i Božin
Petar Grbeš, Jurin
Božo Grbeš, Petrov brat
Mile Mišura, Ponikve
Miško Mišura. Ponikve
Tadija Bošnjak, Bošnjaci
Božo Bošnjak, sin Tadijin
Jozo Jurić, Krivonjić, Poljana
Nikola Jurić, brat Jozin
Andrija Penava, Poljana
Stipo Bošnjak, Brdo
Stipo Grbeš, Smojnik
Ante Grbeš, brat Stipin.
Ovaj pokolj preživjeli su:
Stipo Čuljak, pušten i pobjegao
Franjo Penava, preživio ranjen
Jure Beljo, pušten.
Petar i Božo Grbeš imali su još dva brata Ivče i Jurišu. Otac im je bio Jure Grbeš koji je oženio Martu Jeličić Meter zvanu Meteruša, kći Božinu i sestru Jurinu, koji je 9. kolovoza 1917. pao kao austrougarski vojnik. Jure Grbeš je imao brata Božu, koji je imao dva sina Jozu(Jošče) i Nikolu (Nikica). Jošče se oženio iz Podbora Meterušom (još nešto!) Stipo Bošnjak s Brda (Maglice) imao je još tri brata koja su ubijena isti dan od četnika. Jure i Ivo ubijeni su u Grudama iznad Ponikava, gdje su imali ljetne staje, dok je Šimun ubijen iznad sela čuvajući ovce.
Jakov Beljo Ćubanov ubijen je na Jerkuši (iznad Beljinih kuća) i Pračić Meho i Gorančić Avdo, koji je ukopan kod Plave lokve. Na Gvozdu je ubijen i Mumin Pračić, punac Omera Gorančića.
Na Smojniku je ubijen Jure Grbeš, moj ujak.
Nakon što su četnici u listopadu 1942. godine spalili ramska sela i pobili veliki broj muškaraca u najboljoj životnoj dobi, narod je ostao bez svojih hranitelja i branitelja, bez hrane za ljude i stoku. Gotovo da nije bilo obitelji koja nekoga nije oplakivala. Majke su od žalosti dizale ruke prema nebu, žene su padale u nesvijest od tuge za izgubljenim muževima, dok su djeca gladna i bosa buljila u izgubljenu majku i oplakivala oca koji ih je vodio po proplancima i šumama tako poznatih a sada opustjelih ramskih krajeva.
Moj did Matan u 71. godini života ostao je bez sinova Franje i Stipe i unuka Nikole. Sjećam se kako je bio jako žalostan i kako bi potišten išao u štalu i takav se vraćao u opustjelu i tugom obavijenu kuću. Nedugo iza četničkog pokolja počeo je pobolijevati i umro je 1944. godine. Moja majka je neprekidno plakala sa strinama, koje su ujedno bile i moje tetke, jer su njih tri bile rođene sestre i udale za tri brata. Mama je stalno u plaču spominjala svoga Franju i sina Nikolu koje četnici pobiše, ali isto tako bi plakala nad sudbinom ostale djece kojima je prijetila glad i svaka druga nedaća.
Zavijanje gladnih vukova
Bilo je obitelji koje su bile prisiljene prezimiti u samo jednoj sobici, ili u pojati ili u nekakvoj pustari koja nije bila zapaljena ili potpuno izgorjela. Sjećam se da je obitelj Miška Bošnjaka iz Lisa prezimila u nekakvoj pustari na Gvozdu, jer mu je sve bilo zapaljeno i uništeno. Jedna udovica s petero djece prezimila je tako da je na zidine izgorjele kuće nabacala jelove grane. U takvim « prostorijama « ostavljala bi djecu, katkada i preko noći, dok bi u drugim selima tražila šaku brašna ili komad kruha. Djeca su slušala jezivo zavijanje gladnih vukova po snijegom zatrpanih šumaraka i dolova, dok bi se jedno uz drugo prilijepilo i nekako zaspivalo. Žena je išla pješke do Bugojna samo da bi našla nešto brašna i tako djeci mogla skuhati (svariti) lonac bilokakve kaše.
Često bi se našlo samo mekinje koje su gladna djeca jela kao najbolju hranu. Tada su hrvatske vlasti vodile djecu na prehranu u Hrvatsku da bi ih sačuvali od gotovo sigurne smrti. Neka djeca su se kasnije vratila rodbini (majci) u Ramu, a neka su ostala zauvijek dalako od Rame. Sjećam se kako je jedne nedjelje negdje pedesetih godina dvadesetog stoljeća neki već momak iza mise na Šćitu tražio nekog od rodbine ili poznanika koji bi ga poznao. Pričao je da se samo sjeća nekog drveta ispred kuće i da mu je sve drugo ostalo u potpunoj tami. Nije mi poznato da ga je itko prepoznao. Vratio se u Hrvatsku odakle je i došao.
(Tekstovi iz još neobjavljene knjige Ante Jeličića)
