Ponekada bi se zaustavio neki istraživač nad ovim zanimljivostima, osvrnuo se i produžio dalje kao da ga se ništa ne tiče. No, tragovi tako neobične povijesti, osebujnog krajolika traže da ih se prepozna, stane nad njima i pročita te davne, uvijek prisutne, tragove.
Ćutljivost prirode, davnog života i mirnoću duh naći ćemo u dolini podno Komina pa sve do Banja Lučice. Od davnina ovaj predio se naziva Staro selo. Zanimljiv naziv, a naselja nije bilo sve dok obitelji Škarica nisu naselili ovu zemlju spustivši se iz starosjedilačkog naselja Šćipe i Liska. Prema onome što je mr. Pavao Crnjac istraživao, riječ je zasigurno o Gornjoj Vasti. Naime, prema staroslavenskoj riječi Vas znači selo. Budući da do danas imamo sačuvan naziv za skupinu sela uz kanjon Volijak Donja Vast, sa sigurnošću zaključujemo da je postojala i Gornja Vast, a to je sigurno današnje Staro selo.
Središnji dio Starog sela je uređeni izvor vode zvan Didovača. Mr.sc. don Pavao Crnjac, o Dididovači zabilježio je još 1972. godine slijedeće:
U Starom Selo poznat je izvor vode s koritom „Didovača“. Nalazi se u šumi, a oko njega su stoljetna stabla bukava. Izvor vode s koritom stalno je u sjeni, u debeloj hladovini. Pokraj njega prolazi put koji s jedne strane vodi prema nekropoli stećaka i dalje prema Koritima, a s druge strane prema naselju Škarice i prema Kutama. Svaki prolaznik koji se napije hladne vode, zastane nad koritom i pročita na ploči godinu 1236. i simbole vage i mjeseca pokraj nje te tako uđe u daleku prošlost. Godina 1236. mogla bi se odnositi na pismo pape Grgura IX, koje je pisao banu Sebislavu, sinu bana Nikole odnosno unuku Kulin bana. U pismu se ističe vjernost katoličkoj vjeri i naziva ga da je ljiljan, nasuprot trnju. I zato ga grli i njega sa zemljom Bosnom uzimlje po obranu sv. Petra. (Usp. Farlati Danijel, Iliyricum sacrum, svezak 4,1751).
Priča se da je u Starom Selu bilo nekad veliko naselje, veliko selo. To je bilo najvjerojatnije u 13. i 14. stoljeću, prije dolaska osmanlijske vojske. U njemu se stanovali stanovnici humskih krstjana koji su bili kršćani unutar Crkve ali su ispovijedali posebnu svoju vjeru dualizma, vjeru u dva božanstva dobra i zla. Zajednica krstjana, imala je svog poglavara imenom djeda, u ikavici dida. On je bio najviši poglavar i predstavljao je bogumilsku crkvu u vjerskom i društvenom pogledu. Ispod njega su bile službe t zv. strojnici, a to su bili gost i starac i obični krstjani. Did je biran iz naroda i nosio je narodno ime kao Didodrag, Radoje, Radovan i sl.. Iz toga izlazi da je najvjerojatnije po didu, poglavaru zajednice, biskupu zajednice, izvor vode u Starom Selu nosi ime „Didovača“. Na izvoru vode sagrađeno je korito i ploča s natpisom koje je u usmenoj predaju poznato kao Voda Didovača.
Nažalost, ne postoje neki drugi pisani dokumenti o ovome, no, godina uklesana u kamen koji je ugrađen u korito izvora vode jasno govori o postojanju naselja još iz 13. stoljeća. Potvrda ovome je nekropola stećaka udaljena oko 500 metara s više od 70 ploča, sanduka i sljemenjaka. Uza sve to, u blizini je put koji vodi preko Banja Lučice prema Neretvici, rudnik željezne rude i talionica o čemu ćemo pisati kasnije.
Središnji dio Starog sela je uređeni izvor vode zvan Didovača. Mr.sc. don Pavao Crnjac, o Dididovači zabilježio je još 1972. godine slijedeće:
U Starom Selo poznat je izvor vode s koritom „Didovača“. Nalazi se u šumi, a oko njega su stoljetna stabla bukava. Izvor vode s koritom stalno je u sjeni, u debeloj hladovini. Pokraj njega prolazi put koji s jedne strane vodi prema nekropoli stećaka i dalje prema Koritima, a s druge strane prema naselju Škarice i prema Kutama. Svaki prolaznik koji se napije hladne vode, zastane nad koritom i pročita na ploči godinu 1236. i simbole vage i mjeseca pokraj nje te tako uđe u daleku prošlost. Godina 1236. mogla bi se odnositi na pismo pape Grgura IX, koje je pisao banu Sebislavu, sinu bana Nikole odnosno unuku Kulin bana. U pismu se ističe vjernost katoličkoj vjeri i naziva ga da je ljiljan, nasuprot trnju. I zato ga grli i njega sa zemljom Bosnom uzimlje po obranu sv. Petra. (Usp. Farlati Danijel, Iliyricum sacrum, svezak 4,1751).
Priča se da je u Starom Selu bilo nekad veliko naselje, veliko selo. To je bilo najvjerojatnije u 13. i 14. stoljeću, prije dolaska osmanlijske vojske. U njemu se stanovali stanovnici humskih krstjana koji su bili kršćani unutar Crkve ali su ispovijedali posebnu svoju vjeru dualizma, vjeru u dva božanstva dobra i zla. Zajednica krstjana, imala je svog poglavara imenom djeda, u ikavici dida. On je bio najviši poglavar i predstavljao je bogumilsku crkvu u vjerskom i društvenom pogledu. Ispod njega su bile službe t zv. strojnici, a to su bili gost i starac i obični krstjani. Did je biran iz naroda i nosio je narodno ime kao Didodrag, Radoje, Radovan i sl.. Iz toga izlazi da je najvjerojatnije po didu, poglavaru zajednice, biskupu zajednice, izvor vode u Starom Selu nosi ime „Didovača“. Na izvoru vode sagrađeno je korito i ploča s natpisom koje je u usmenoj predaju poznato kao Voda Didovača.
Nažalost, ne postoje neki drugi pisani dokumenti o ovome, no, godina uklesana u kamen koji je ugrađen u korito izvora vode jasno govori o postojanju naselja još iz 13. stoljeća. Potvrda ovome je nekropola stećaka udaljena oko 500 metara s više od 70 ploča, sanduka i sljemenjaka. Uza sve to, u blizini je put koji vodi preko Banja Lučice prema Neretvici, rudnik željezne rude i talionica o čemu ćemo pisati kasnije.
Tekst i foto: Zoran Stojanović, prof.
