Mada je to u stvari bilo tek kap u moru ali je bilo sve što je se uradilo u tom kraju u zadnjih pedeset godina.
To su htjeli obilježiti tako gromoglasno i medijski prenapuhano da su lokalni drugovi petnaestak dana radili pripreme da se ne bi nešto izmaklo kontroli.
Danima prije su obilazili i uvježbavali lokalno stanovništvo koje je trebalo dati izjave prepune hvale za urađeni projekt i «izvođača» radova!
I zbilja su sve doveli do savršenstva.
Svi su napamet znali svoje uloge i tekstove.
Odvijalo se to u sred ljeta kad je lokalno stanovništvo u udarnoj špici svojih poslova.
Uspjeli su ih drugovi uvjeriti da zapostave svoje redovite aktivnosti i da se maksimalno posvete novim ulogama koje su dobili.
Dan uoči «velikog» događaja sve je bilo na svom mjestu i «predstava» mogla početi.
Osvanu je, napokon, i taj dugo «očekivani» i pripremani dan.
Osvanuo je tako lijep kao da su i njega drugovi dogonili po svom scenariju.
Prekrasan ljetni dan, maksimalno osunčan, sa blagim planinskim povjetarcem, tek toliko da drugovima u odjelima i kravatama ne bude prevruće.
Drugovi su, najprije došli na mjesto održavanja svečanosti, popili ohlađenu domaću šljivovicu, malo za mezili domaćeg pršuta čuvanog baš za ovakvih prigoda.
Dobili su potvrdu od domaćih dužnosnika da je sve pod «kontrolom» i da mogu krenuti u predviđeni obilazak mjesta i obaviti isplanirane razgovore.
Ekipa zadužena za pripremu, janjaca, pita i pogača je užurbano privodila radove kraju.
Uz mnogobrojne goste došlo je i nekoliko novinarskih ekipa od kojih je jedna bila televizijska ekipa.
Među tim novinarima bio je i jedan novinar koji je radio za jedne novine, a ustvari bio je više kao slobodni novinar.
Kao takav je imao i solidnu opremu sa kojom je radio, pa je tako jedini imao diktafon.
Cijela ova priča je i bazirana na tim njegovim snimcima.
Sve je se odvijalo točno po planiranom scenariju, predviđeni «glumci» su savršeno odigrali svoje uloge, odgovor na unaprijed postavljena pitanja su izgovarali u dahu, kao» oče naš»!
Drugovi su se naslušali i na snimali pohvala na svoj račun tako da su zadovoljni mogli pristupiti blagovanju već pripremljenih plodova ovog podneblja i rada ruku ovih ljudi.
A pošto je konfiguracija ovoga terena takva da su skupine kuća- zaseoci- tako razbacani da su jedni od drugih udaljeni i po nekoliko stotina metara ova misija se oduljila i probila predviđani termin za ovu ceremoniju.
Što zbog navedenih razloga što zbog nevičnosti dužnosnika na neravan teren i duga pješačenja na pripremljeni objed je se kasnilo više od sat vremena.
Dok je delegacija bila u povratku vidno zadovoljna zbog dobro obavljena posla, u isto vrijeme nervozna zbog vrućine neprestano brišući znoj sa oznojenih lica desio se jedan ne predviđen događaj koji je izmijenio dalji tijek ceremonije.
Na povratku je delegacija srela jednu stariju baku koja nije bila predviđena protokolom ali je unijela neviđenu pometnju u redove i delegacije i domaćina.
Naime, baka je bila na povratku kući od svoje kćerke koja je udata u susjedni zaselak.
Kako je susret bio neizbježan a baka vidno iznenađena povećom skupinom lijepo obučenih muškaraca za koje ona očito nije znala( jer ona je bila majka čija su dva sina «nestala» na KRIŽNOM PUTU) u trenutku susreta ona je zastala pokraj puta ispravivši svoje pogureno tijelo vođena ženskom radoznalošću.
U trenutku prolaska delegacije pored bake jedan od drugova je osjetio potrebu da pozdravi baku i onako reda radi upita je za zdravlje.
Dok je on započinjao razgovor sa bakom zastala cijela ekspedicija, valjda iz pristojnosti.
A onaj novinar sa diktafonom je čim je započeo razgovor uključio diktafon.
A razgovor je tekao ovako:
Dobar dan, bako.
Dao Bog dobro, sinko.
Kako ste bako, jeste li se umorili, jeli vam vruće?
Jesam, sinko, davno sam se umorila, a odmorit ću se kad umrem, a vrućina mi ne smeta, dobro mi doje da razgrijem ove svoje stare kosti.
Kako vas zdravlje služi, bako?
Fala Bogu dragom dobro je koje su mi godine, ja mu se ne mogu nazafaljivat.
A koliko imate godina, bako?
Priko osamdeset.
Koga imate bako, s kim živite, imate li penziju?
Imam sinko ćer vamo udatu, evo sad iđem od nje, a živim sama otkad mi je čovik umro, a penziju, ma ko će mi je dati.
U to je «glavni» drug pogledom dao znak drugu što je vodio dijalog sa bakom da završi razgovor što je ovaj i učinio završnom rečenicom.
Dobro, bako, čuvaj te se i pazite se i poživite nam još dugo, doviđenja bako.
E moj sinko moj, to je u Božijim rukama..
Pružio je sugovornik baki ruku, a baka ju je prihvatila te ga upitala onako držeći ga za ruku?
Reci mi sinko, 'ko ste vi i šta radite u ovoj našoj vukojebini, otkad znam za sebe nikad ovd'e nije bilo toliko lipo obučeni ljudi, i ko vam je onaj kršni čovik?
Mi smo vam, bako, narodna vojska, a onaj kršni je naš vođa,( htio je to drug baki slikovito objasniti), vidite što imamo dobrog vođu, htio se drug malo dodvoriti.
Baka pusti ruku sugovorniku, priđe vođi i uhvati ga za kaput vidno uzbuđena uskliknu, moj Stipica dobro ti se držiš, živ si, a ja čula da su te oni đavli ubili, neka dragom Bogu fala, znala sam da će te vi doći, znaš li išta o mojim sinovim, čula sam da su došli do nekog Zidanog mosta gori u Sloveniji, daleko je to , doć'e oni, jaštaće, kad ste vi došli i oni će…
Nastao je opći kaos među drugovima, padale su teške riječi, pljuštale uvrede, prijetnje, a jedan domaći dužnosnik je baku uhvatio za ruku i doslovno je odvukao s mjesta događaja.
Došli su do auta posjedali i krenuli, a na molbu jednog od domaćina da ostanu da ručaju, pa neće nas valjda jedna luda baba rastjerati, uslijedio je žestok odgovor glavnoga kako će ih ovo skupo koštati, a neka janjce ostave za Gegana!!!
I koštalo je, nikad više u našem kraju nije bilo akcija i nisu dolazili drugovi.
A domaći ljudi su dugo pamtili ovaj dan jer kažu da se nikada nisu tako počastili, jelo se i pilo do kasno u noć jer što drugo kad je sve pripremljeno, a drugovi otišli, šteta je baciti, a i onako su oni sve to i pripremili.
Jedan od domaćih što je bio sa Geganom, kad je malo popio na glas je rekao, moj zapovjedniče i mrtav mi pomažeš!
Nemam saznanja jeli odgovarao za tu izjavu.
Ali znam da je on na odlasku uzeo janjeću plećku i odnio je babi koja je zaslužna što su se oni ovako počastili.
Kad je davao babi plećku upitala ga je ; di mi je Stipica?
Otiš'o je kući…
Tebi je ovo spremio da večeraš.
Fala mu di čuo i ne čuo, Bog mu zdravlje dao.
