Ima nešto mistično u vodi i dok gledam u zamućenu Petrinjčicu u meni se budi sjećanje na Duboki potok koji iz planina teče kroz selo iz moga djetinjstva Greviće. Kroz glavu prolazi sjećanje na jedno sparno ljeto i polarnu zimu poslije njega koju sam proveo na selu kod djeda. Ljeto su obilježile izbjeglice iz Foče, bila je 1992. i kolone ljudi, starci i djeca prolazili su kroz selo dok su ljudi iz kuća davali im hranu domaći sir, mlijeko i sušeno meso da im se nađe na putu za Bog zna gdje. Čuđenje u mojim dječjim očima bilo je ogromno dok sam gledao ta beznadna lica i onda u sjećanju nastaje ogromna rupa, poput one kada čovjek pretjera s alkoholom i izgubi dio sjećanja, ali osjeća se poprilično dobro.
Jeseni se i ne sjećam, sjećam se samo te ratne zime kada sam kao šestogodišnji dječak imao drvenu pušku i kopao rov ispod djedove kuće za koji sam smatrao da će biti dovoljan da nas sve u kući može zaštititi ako nas četnici napadnu, jer čuo sam od starijih da je rat počeo. Djed me je iz toga svijeta otrgnuo jednog jutra rekavši da idem s njim na Došćicu kako bi pomogli pri kolinju svinja i baka nas je ranom zorom obojicu spremila za put. Naše selo je bilo pod visokom planinom Bokševicom koja je bila pod snijegom i djed mi je savjetovao da hodam do Došćice prtinom iza njega. Pomoći se mora rodbini i susjedima, pa makar susjedno selo bilo udaljeno i po petnaestak kilometra, takvi su naši običaji i tome nas vjera uči. Naše putovanje ne bi bilo ni po čemu zanimljivo da djedove priče i šale nisu put činile nečim čega se sada poslije dvadeset godina još sjećam i sjećati ću se dok sam živ.
Kraj Dubokog potoka već smo zastali, iako je potok blizu sela, tomu je pridonijela moja opčaranost vodom i djedova priča o mlinu koji je hranio čitavu obitelj, a nalazio se negdje nizvodno duboko u hrastovoj šumi. Po potoku sam prelazio u nekim gumenim čizmama koje su se odavno prestale proizvoditi, a tamo gdje je potok bio dublji budući da nije bilo mosta djed Stipo bi me stavio na svoja široka ramena. Djed je imao onda velika ramena i čvrste ruke koje su iskovale tisuće metalnih predmeta u raznim kovačkim radionicama diljem Austrije. Hodali smo dugo šumom dok je sitan snijeg padao po nama, a hladan vjetar sa sjevera puhao po našim obrazima. Djed je sa sobom nosio i kišobran koji ljudi u našim krajevima zovu „ambrela„ kako bismo se što bolje zaštitili od snijega. Naizgled običan predmet ponekad zna obilježiti dan, a nekima od nas i spasiti život. Do sela Kućana smo išli starim putem i nismo se zaustavljali na Bjelanu selu koje se sastojalo od tri kuće i bilo na proplanku usred šume.
Na putu za Došćicu prošli smo kraj stećaka odnosno „mašeta“ kako ih je djed zvao. Djed je govorio da je često ljude znao pratiti kada bih odlazili iz sela do tih „mašeta“, jer su se ljudi bojali tih nijemih nadgrobnih spomenika naše prošlosti koji samo znakovljem i raznim simbolima govore o životima i odnosu prema smrti bosanskih bogumila. Od tada sve do danas stećci u meni bude svako strahopoštovanje i postaju dio moga zanimanja. Djed je pričao i o Grcima koji su živjeli u našem selu, tek sam nakon desetak godina u školi naučio da su to vjerojatno bili Iliri koji su prije dvije tisuće godina živjeli na našim prostorima i imali svoje gradove i sela, a kasnije ih je pod svoju vlast podjarmio rimski imperij. Priče o stećcima i „Grcima“ tada nisam tumačio ovako kako ih danas tumačim iako sam ih pozorno slušao, a svaka od njih je bila potaknuta nekim od mojih pitanja koja su zvučala otprilike djede zašto ovo ili djede zašto ono? Gazili smo tako nas dvojica preko brda i dolina, ne samo kao djed i unuk, nego i kao dva najbolja prijatelja. Djed me je često na putu držao za ruku, nosio, pjevao mi i veselio se sa mnom. Sjećam se i njegove pjesme išla je nekako ovako: „Tamburice niz ulice, nebil čule sve curice!“ - kraj pjesme je obično završio njegovim osmjehom.
Kao djetetu to je bio moj raj na zemlji u kojem sam bio zaštićen od svega zla za koje nisam ni znao koliko je dok nisam odrastao i već kao dvadesetogodišnjak prošao „sito i rešeto“ od života i dok ovo pišem pitam se što me još sve ne čeka, ali ne bojim se isto kao i tad u zimu 92. kada sam s djedom i ujedno svojim najboljim prijateljem u životu gazio po starom šumskom putu. Nakon prolaska pored Bjelana, pred nama se na horizontu pojavilo Kućansko brdo ispod kojeg se nalazi selo Kućani, a u daljini se nalazila Klečka stijena koja mi i danas raspiruje maštu kao i svakom Ramljaku koji ju je izbliza ili daleka vidio. Došli smo do Kućana i zaobišli ih i djed je smjelim korakom krenuo prema Kleku, a preko Kleka rekao je da ćemo doći na Došćicu. Snijeg se negdje oko podne počeo miješati sa kišom i djed je svoju „ambrelu“ iskoristio da bih zaštitio me od te bljuzgavice koja je počela padati s neba. Kada smo došli u selo Klek snijeg i kiša su prestali i djed je sklopio svoj kišobran držeći ga i dalje u rukama, dok mu je na leđima bio nekakav ruksak u kojem su se nalazili noževi za kolinje, komad pogače pečene ispod sača, slanina i češnjak, mala boca rakije i za mene dvije jabuke i dvije kruške.
Na makadamskom putu u sred sela neki je čovjek potkivao konja koji mu se otimao dok ga je gospodar pokušavao smiriti i svezati za „šiljke“ tj. drvenu ogradu. Konj se otimao, hrzao, prednjim i zadnjim nogama odbacivao od čovjeka. Uzde koje je čovjek imao u ruci ispalo je i konj je u galopu krenuo prema djedu i meni. Čovjek je zavikao na konja: „Eha Cvjetko!“, a konj je stao i propeo se na prednje noge ispred mene. U tom trenutku djed me je uhvatio za ruku i odbacio u stranu i stao između konja i mene a „ambrela“ je bila poput mača u djedovim rukama kojim je poput nekog viteza stajao pred zmajem, a ne konjem i branio mene od njegovog bijesa. Djed se nije bojao, a čovjek i ujedno gospodar kona hvatao se za glavu misleći kako će djeda konj satrti. Djed je udario po brnjici konja i latio uzde dok je konj nakon toga zabacivao zadnjim nogama i pjenio se.
„Ljudino svaka ti čast! Ovoga tersa niko u selu ne može smirit, divi je!“ – rekao je prišavši čovjek djedu drsko preuzimajući uzicu iz djedovih ruku. Djed ga je samo mrko pogledao i rekao polutiho: „Bježi tamo, mali je mogao poginuti!“ U meni tada nije bilo nikakvog straha i gledao sam djeda mirno, a izraz njegovog lica na kojem je postojala ljutnja povezana s bijesom upamtio sam sve do danas. Poslije tog događaja krenuli smo dalje makadamom i blatnom cestom kroz selo. Negdje oko podneva smo stigli na Došćicu, a kolinje sam jedva dočekao zbog ražnjića. Uvečer smo noćili, a s jutrom krenuli istim putovima kao i prethodnog dana. Ovaj put bez iznenadnih događaja. Djed je i na povratku pjevao mi pjesme i poučavao me kako skratiti put kući, a ponegdje smo se uz cestu i odmorili budući da svaka rječica, potok ili izvor su me preokupirali i kraj njih bih znao zastajati. Djedu nije bilo jasno što to vidim u vodi i bojao se da ne budem čitav mokar na povratku kući. Snijeg i kiša nas na povratku nisu pratili, nego samo neko neobično nebesko sivilo koje je zatamnjivalo dan. Na ulazu u selo sam počeo trčati prema kući, a po ulasku u kući dočekala nas je baka Anđa.
Znam da sam za ručak plakao, jer sam mislio da nam je baka za ručak spremila zmije! „Neću jesti zmije s kompirima“ – derao sam i skakao po kuhinji. Nisam se ni smirivao dok djed nije prvi uzeo iz velike tepsije komad zmije i počeo je jesti. Gledajući u njega uzeo sam i ja! Htio sam mu biti u svemu sličan, pa čak i u jelu. „Uzmi Dražene!“ – rekao mi je, a ja sam se prihvatio tih zmija i shvatio da imaju dobar okus. Sa smiješkom na licu pojeo sam jednu čitavu. Djed je rekao: Ma vidi Anđe stvorenja ti što mali jede, a prije pet minuta se derao!“ Danas kada se sjećam toga ručka shvaćam da to nisu bile zmije, nego jegulje koje je tetka donijela baki iz delte Neretve! Poslije napada konja i zmija – jegulja u mojim dječjim očima djed je posto moj doživotni heroj. Čovjek nadljudske hrabrosti i moći, onome kojem mogu vjerovati i koji me nikada neće ostaviti! Djed i ja imamo toliko sličnosti, jer obojica smo otišli iz Rame trbuhom za kruhom, jer kad nevolja natjera moraš! Drugo vrijeme ista sudbina – rekao bi Marko Perković. Iako je od škole djed ima samo dva ili tri razreda od njega sam naučio dosta toga o hrabrosti i čovještvu.
I danas kad se sretnemo pomalo me poučava, iako nitko od ukućana ne voli naše razgovore, jer traju i po nekoliko sati, a meni se svaki put učini premalo. Djed na početku razgovora nalije čašicu šljivovice na stol se donese „meza“ i prije nego što prvu čašicu nagne zagleda se u daljinu i kaže:“Znaš Dražene kad sam ja bio...“ -ostatak priče je Hercegovina gdje je išao po duhan i švercao ga po Bosni, Austrija, Njemačka ili neka druga zemlja. I tada se kroz njegove priče čujem od ljudima koje nikad nisam vidio i vjerojatno nikada neću ih vidjeti, a svaki taj čovjek kroz djedovu priču oživi i postaje dionik moje mašte. Sezona pričanja priča mog djeda je uvijek zimi, vjerojatno zato što tada po običaju ništa se ne radi. Dok mi priča o svemu pomalo na izboranu mu licu mijenjaju se emocije nekom čudnom brzinom, ni presporo ni prebrzo što svakoj priči daje poseban sjaj. Kroz te iste priče shvaćam što je vrijeme i sjećanje, shvaćam da i kad čovjek nije tu njegova djela ostaju zapamćena bila ona časna ili nečasna. Zanimljivo koliko čovjek kroz priču može naučiti od sasvim običnih i priprostih ljudi koji o istima priče pričaju. Ah, dok djeda gledam čini mi se da ću i sam postati pripovjedač, ali nikada dovoljno dobar kao moj djed...
