Sve je tako puno mistične tišine koja po tko zna koji put bdije nad malim selom smještenim ispod planine Pisvir. Jablaničko jezero kraj sela u tom trenu počinje izgledati kao zelena dolina, mirna, ravna i mirisna. Mnoge legende i mitovi su ispričani o selu Slatini, starom i najjužnijem dijelu Rame koje sada pripada općini Jablanica.
Vjerojatno je nekad bilo mjesto za odmor dubrovačkim trgovcima koji su kraj rijeke Rame prolazili i kretali se dublje u Bosnu za vrijeme Bosanskog kraljevstva i Osmanskoga carstva. Kada čovjek prošeće selom ugledat će i stećke koji su čvrst dokaz da je selo bilo od davnina napučeno.
O tragovima Ilira u selu bar za sada ne postoje dokazi, ali zemlja kao i uvijek krije mnoge tajne. I nebo i zemlja i voda u ovom selu kriju svoje tajne. Još kao dječak sam čitao dosta o povijesti svoga kraja tijekom ljeta, ponešto bih iz knjiga i zapamtio iako ne sve, pa bi pročitano kombinirao s onim što sam čuo od starijih i puštao mašti da me vodi kroz oaze snova.
U knjizi pod nazivom Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu od blagopokojnog fra Jeronima Vladića koji je bio poznat fratar iz naše župe Gračac pod koju spada i selo Slatina, pročitao sam da se selo nekad davno zvalo i Zlatina. Nije dugo mi trebalo da stotine misli prođu kroz moju glavu. Što? Zlato! Gdje? Negdje u selu. Od uzbuđenja nisam ni pročitao što je fra Jeronim točno napisao, ali čini me se da je pisalo kako je zlato od nekog bega sakriveno u selu, samo je jedino moje pitanje tada bilo gdje?
Možda i potok koji teče kroz selo i ljeti i zimi u svom koritu ili izvoru krije tajnu? Ako je blago u potoku, možda se iz potoka izvlačilo zlato? Ako se izvlačilo ili skrivalo zlato iz kojeg je to potoka moglo biti da li od onoga kraj ceste koji se ulijeva u jezero ili kod onoga maloga koji teče kroz sredinu sela i isto se uljeva u jezero, ali je nepristupačan i obrastao žbunjem? Čekaj, pa prije toliko godina ispod sela je tekla samo hladna rijeka Rama, a onda se vodu akumulirali u umjetno Jablaničko jezero što ako se iz rijeke vadilo zlato?
Čuo sam da je preko rijeke prije izgradnje jezera i brane bio most, ali kakav most i iz kojeg vremena nisam čuo. Misli su skakutale uznemirene činjenicom da je zlato tu negdje. Pitao sam se, a što ako ga nađem i kakvo će biti, hoće li biti poluge ili novčići iz starih vremena? Sumnjao sam na svaku potok, njivu, šumu pa čak i jezero da kriju tajnu zlata u selu. Od koga je zlato sakriveno još nisam znao, ali me u jednom trenutku nije ni zanimalo, ma samo da ga je naći, pa se proslaviti.
Prvo je naravno moje misli obuzela pohlepa, pa je za njom došla i oholost, jer kad bih našao zlato sve bi bilo moje, a onda bi poput nekoga važnog tragača bio tata - mata u selu i teško bi sa mnom mogli pričati. Te osjećaje tek sada vidim kako su me obuzimali. Čekao sam tih dana svaku priliku da odem na selo i da oko „bacim“ na svaku potok i njivu po selu, a oca sam pitao zna li on išta o starinama u selu. Rekao mi je da je u našem selu bila na jednoj njivi crkva, da se još vide ostatci, ali vlasnik ne da ni blizu, jer zemlja na kojoj je bila crkva je sveta. Mislio sam da bi i tu moglo biti zlata barem na liturgijskim predmetima.
Mašta može od čovjeka u tren stvoriti sanjara i tragača i od mene ga je stvarala u tim trenutcima. To ljeto sam dolazio na selo čim bih imao priliku, važno je sve proći i ispitati svaku njivu, kako se zove i čija je, te ima li kakva starina na njoj za koju do tada nisam znao. U grobove neću dirati to sam sebi čvrsto obećao, jer prema mrtvima imam samo strahopoštovanje. Ma neću dirati ni u što, jer zakon mi ne da! Osim toga u sebi sam imao i zakon šutnje, koji je moj inače brzoplet jezik držao za zubima. Nitko ne smije saznati za ono što ja znam ili bar mislim da znam. Prije njiva moram proći potoke i na čuđenje nekih ljudi iz sela hodao sam oko potoka, dok sam to radio stariji su mi govorili: „ Ej mali, čuvaj se zmija!“
Ma kakve zmije mislio sam, za ono što selo negdje pod zemljom skriva isplati se izložiti bilo kakvom strahu i otrovnom gmazu. Hodao sam uz potoke i niz potoke na zlato nisam naišao, ali sam naišao na hrpe smeća koje su nesavjesni suseljani bacali, valjda pod krilaticom: „ Odnijet će voda.“ Potoci su me izmorili i nakon dva dana hodanja i gledanja u manje – više bistru vodu odlučio sam preći na livade, sad su najljepše i najmirisnije, koševina je i miris pokošenog sijena je u zraku. Odlučio sam ostaviti svoje ekspedicije na livade u večernjim satima, a prije livada malo ću i u šumu iako ne smijem daleko, jer ima mina i što ako ne daj Bože naletim i dogodi se ono najgore. Šume sam stavio na zadnje mjesto prioriteta svoga istraživanja i danju bi se iskrao da oko njih prošećem, zavirim i sklonim se od „zvizdana“ koji je vani pekao nemilo.
Njive sam kao što sam rekao obilazio predvečer gledajući u njih i ne otkrivajući ništa posebno osim njihove ljepote koju ni primijetio nisam zaslijepljen potragom za zlatom . Nakon tri dana sam odustao, a i svi u kući su primijetili da se ne ponašam kao i obično i da nikad nisam tu kada treba nešto pomoći ili uraditi oko kuće. Umoran od potrage i od lude želje da se na brzinu obogatim četvrti dan i noć sam odmarao gledajući sa uzvisine iznad kuće mjesta koja sam tih dana obilazio. Osjetio sam neku čudnu povezanost sa svime što selo krasi svojom ljepotom. Ne znam ima li u selu skrivenoga zlata i moram priznati da me i danas kad se svega ovom sjećam pomalo zagolica ta mogućnost, ali jedno znam da bilo u selu skrivena zlata ili ne bilo u mom srcu moje selo Slatina je Zlatno selo!
Dražen Stojanović
Tekst nije lektoriran!
