Božić je posebno svečan i važan u malome njemačkom gradu Lauschi u saveznoj državi Tiringiji, gdje se tradicija puhanja stakla prenosi s generacije na generaciju još od početka 19. stoljeća, prenosi Hina.
Ondje je još 1597. postojala mala tvornica stakla u kojoj su se proizvodile čaše i staklene zdjele, no već 1755. u njoj su počeli proizvoditi šuplje staklene perle koje su se koristile kao nakit ili igračke.
Stakleni ukrasi
Nakon uvođenja mijeha, 1820. godine staklopuhači su mogli 'napuhati' i veće staklene predmete, a nešto kasnije, 1847. nekolicina obrtnika iz toga njemačkog mjesta počela je proizvoditi staklene ukrase (Glasschmuck) u obliku voća i orašastih plodova.
Do danas ovo mjesto uspijeva održati kvalitetu i stoljetnu tradiciju te se smatra jednim od prvih koji su počeli s izradom ukrasa za božićna drvca na veliko.
No malo tko zna da su ukrasi za božićno drvce navodno nastali iz nužde, upravo u mjestu Lauschi.
Navodno je, početkom devetnaestog stoljeća jedan nezaposleni puhač stakla iz Lausche, u nedostatku novca kojim bi kupio jabuke, orahe i ostale slatkiše koji su se tada vješali o grane, svojoj djeci u staklu ispuhao staklene mjehuriće kojima su okitili jelku.
Prekretnica
"Božićna kuglica izmišljena je upravo ovdje, u našem mjestu", s ponosom kaže Gerhard Greiner-Baer koji istražuje povijest tradicije, osoba koja je zaslužna za to što je staklopuhačko umijeće iz Lausche u ožujku 2021. UNESCO prepoznao kao nematerijalnu kulturnu baštinu.
Za staklopuhače iz Lauscha godina 1880. bila je prekretnica. Naime, američka maloprodajna tvrtka Woolworth sklopila je s jednom njemačkom tvornicom posao izrade božićnih ukrasa, naručivši odande golemu količinu krhkih staklenih predmeta.
I danas u Lauschu ukrase za božićna drvca proizvode manje obiteljske tvrtke, premda im konkuriraju jeftini ukrasi iz masovne kineske proizvodnje.
Greiner-Baer kaže da je danas u Lauschu još uvijek oko 15 do 20 obiteljskih tvrtki koje proizvode jedinstvene božićne ukrase. Dodaje da to više i nisu klasične kuglice, već nostalgični ukrasi i neobični predmeti.
Nadahnuće traži u knjigama za djecu ili na internetskim stranicama, no još uvijek koristi stare djedove keramičke kalupe koji stoje na polici u njegovoj radionici uz ostale ručno izrađene šablone.
Ondje je još 1597. postojala mala tvornica stakla u kojoj su se proizvodile čaše i staklene zdjele, no već 1755. u njoj su počeli proizvoditi šuplje staklene perle koje su se koristile kao nakit ili igračke.
Stakleni ukrasi
Nakon uvođenja mijeha, 1820. godine staklopuhači su mogli 'napuhati' i veće staklene predmete, a nešto kasnije, 1847. nekolicina obrtnika iz toga njemačkog mjesta počela je proizvoditi staklene ukrase (Glasschmuck) u obliku voća i orašastih plodova.
Do danas ovo mjesto uspijeva održati kvalitetu i stoljetnu tradiciju te se smatra jednim od prvih koji su počeli s izradom ukrasa za božićna drvca na veliko.
No malo tko zna da su ukrasi za božićno drvce navodno nastali iz nužde, upravo u mjestu Lauschi.
Navodno je, početkom devetnaestog stoljeća jedan nezaposleni puhač stakla iz Lausche, u nedostatku novca kojim bi kupio jabuke, orahe i ostale slatkiše koji su se tada vješali o grane, svojoj djeci u staklu ispuhao staklene mjehuriće kojima su okitili jelku.
Prekretnica
"Božićna kuglica izmišljena je upravo ovdje, u našem mjestu", s ponosom kaže Gerhard Greiner-Baer koji istražuje povijest tradicije, osoba koja je zaslužna za to što je staklopuhačko umijeće iz Lausche u ožujku 2021. UNESCO prepoznao kao nematerijalnu kulturnu baštinu.
Za staklopuhače iz Lauscha godina 1880. bila je prekretnica. Naime, američka maloprodajna tvrtka Woolworth sklopila je s jednom njemačkom tvornicom posao izrade božićnih ukrasa, naručivši odande golemu količinu krhkih staklenih predmeta.
I danas u Lauschu ukrase za božićna drvca proizvode manje obiteljske tvrtke, premda im konkuriraju jeftini ukrasi iz masovne kineske proizvodnje.
Greiner-Baer kaže da je danas u Lauschu još uvijek oko 15 do 20 obiteljskih tvrtki koje proizvode jedinstvene božićne ukrase. Dodaje da to više i nisu klasične kuglice, već nostalgični ukrasi i neobični predmeti.
Nadahnuće traži u knjigama za djecu ili na internetskim stranicama, no još uvijek koristi stare djedove keramičke kalupe koji stoje na polici u njegovoj radionici uz ostale ručno izrađene šablone.
