Od opanka do kopačke, od Turbeta i Perkovca do Švedske mogao bi se nazvati životni put kojim je pošao Pero Kapčević. Jedan je od onih talenata Rame koji se skrivaju u svojoj svakodnevnici i tiho i lagano idu naprijed. Nadarenost, upornost, trud i rad su se isplatili. Za njega nije bilo „prepreka“ koje stoje ispred većine nadarenih, hrabro gazi prema svome cilju.
U razgovoru otkriva nam g. Pero: „Rođen sam u Prozoru 1978., oženjen, supruga Mirjana i sin Jure. Djetinjstvo sam proveo u Rumbocima i Rami gdje i završavam osnovnu školu. Srednju elektrotehničku školu sam završio u Bjelovaru, studirao na Pravnom fakultetu u Mostaru (do 3 godine fakulteta), a trenersku školu za Uefa B licencu na akademiji Švedskog Nogometnog saveza 2010. Školu za trenera s Uefa A-licencom sam završio na Edukacijskom centru u Sarajevu 2012.“
No školovanju tu kraj nije. Nastavlja naš sugovornik: „U zadnje 3 godine sam studirao za UEFA PRO trenera, odslušao sve semestre, položio sve ispite, odradio u studenom i prosincu prošle godine stažiranje kod gospodina Nike Kovača u EINTRACHT FRANKFURT, a trenutno pišem diplomski rad na temu Analiza rada menadžmenta, organizacije, stručnog rada u timu i omladinskom pogonu njemačkog nogometnog kluba Eintracht Frankfurt.“
Ovo stažiranje mu je omogućio Jure Burić i braća Kovač. Stoga koristi i ovu priliku da im zahvali na odličnom gostoprimstvu tijekom stažiranja.
Prisjeća se Pero i svog djetinjstva u Rumbocima gdje je napravio prve nogometne korake: „Naravno, osim škole, bilo je i puno igre u djetinjstvu. Najviše se igrao nogomet na raznim igralištima, na Turbetu, u Trojacama, Perkovcu, Urjima, Jelešcu, Ševaru. Znali smo ostati do u kasne ljetne sate igrajući sve dok roditelji ne bi počeli zvati kući.“ Njegova ljubav prema nogometu tako traje od najranijeg djetinjstva: „Lopta je meni i braci bila najdraža igračka.“
Rođen je u brojnoj obitelji u kojoj su svi voljeli igrati nogomet. Ističe Pero kako je: „Osim nogometa s bracom, rođacima, susjedima i prijateljima sam igrao i tenis, košarku, stolni tenis, plivao puno preko ljeta i skijao preko zime.“
Prelijepo djetinjstvo je prekinuo nesretni rat, igru su zamijenili zvukovi sirena, granata, pucnjeva iz svih oružja, ranjavanja i mnogobrojne sahrane. „Vjerujem da je to znatno utjecalo na moj životni put“-priča nam Pero.
O tome gdje je sve igrao i koja je bila prva mu odigrana utakmica nastavlja: „Igrao sam nogomet na svim igralištima duž Ramskog jezera, svoju prvu i jedinu utakmicu na stadionu u Prozoru sam odigrao u jesen 1990. za omladince Rumboka protiv Neretve iz Metkovića. Rumbocima je nedostajalo par igrača i dobio sam priliku zaigrati iako sam bio premlad i došao samo gledati nogomet.“
Do prve sljedeće utakmice morao je čekati pune 4 godine. Upisao je srednju elektrotehničku školu u Bjelovaru i igrao nogomet za NK Dinamo Predavac.
U srednjoškolskim danima je igrao za seniore Dinama Predavac i za juniore u NK Bjelovar.
Nakon završene srednje škole, upisuje fakultet i igra u NK Široki Brijeg, zatim u NK Redarstvenik, HSK Zrinjski Mostar, HNK Grude, opet u HSK Zrinjski Mostar, i zadnji klub u BiH je bila Iskra iz Bugojna u kojoj je odigrao samo jesen 2003.
U Švedsku je otišao u siječnju 2004. godine prije 13 godina, točnije u grad Örnsköldsvik.
„U tom gradu živim i danas sa svojom obitelji, a u njemu su prije mene živjeli moja strina Ana, njeni sinovi Ivica i Dragan. Stariji bratić Ivica je bio na odmoru za Božić 2003. godine. Ja sam igrao za NK Iskru Bugojno i kada se rođak u siječnju vraćao nazad u Švedsku, ja sam spakovao stvari i kopačke te krenuo na probu u švedski nogometni klub Friska Viljor FC iz Örnsköldsvik-a koji se tada natjecao u drugoj ligi Švedske. Taj klub je imao već tri registrirana stranca tako da nisam dobio priliku za probu u njemu već u Anundsjö IF“- priča nam Pero.
No, zadovoljio je na probi i u Anundsjö IF te tu ostao igrati 5 godina. U taj klub je došao i njegov mlađi brat Dragan dvije godine poslije.
„Dvije sezone sam odigrao u Sidensjö IK, a karijeru sam završio u Friska Viljor FC 2012. godine kao igrač i pomoćni trener. Danas sam glavni trener prvog tima Friska Viljor FC. U sezoni 2012-2013. bio sam glavni trener u Husum IK.“
O životu u Rami i Švedskoj govori: „Teško je usporediti život ovdje i u Rami. Ljudi su ovdje više fokusirani na posao, na školovanje i napredovanje u svojoj struci. O politici se raspravlja samo sam par dana u vrijeme izbora. U Rami, nažalost, nije tako.“
Ovisno o obavezama Ramu posjeti najmanje 2-3 puta godišnje.
Vrijeme u Rami provodi sa svojom obitelji, rodbinom i prijateljima, i svaki put mu bude prelijepo. O životu u Rami, kaže, da je bolje pitati ljude koji tu žive. A onda nastavlja:
„Koliko ja znam, djeca u školama u Rami nemaju besplatni doručak i ručak. To prvo treba promijeniti zbog odgajanja boljih učenika i stvaranja boljih uvjeta za bavljenje sportom. Sva djeca koja idu u školu ovdje u Švedskoj imaju besplatne obroke i to je najnormalnija stvar. Također vjerujem da treba poboljšati uvjete za igranje nogometa u Rami i Prozoru. Bilo je puno raznoraznih ulaganja u različite projekte u Rami i Prozoru, ali uvjeti za igranje ozbiljnog nogometa se nisu nimalo promijenili od vremena kad sam ja bio dijete. Čak su i lošiji sada.Jedan teren s umjetnom travom u Prozoru, travnati tereni na Jelešcu, Ševaru, Podboru i Gračacu, te umjetna trava na betonskim stadionima u Varvari, Rumbocima, Orašcu bi znatno pridonijeli razvoju nogometa u našoj općini. Naravno da je potreban i stručan kadar te puno rada i odricanja. Al prvi korak je kvalitetna infrastruktura. Takva ulaganja u djecu i budućnost se višestruko isplate i općini i obiteljima u Rami“ - ističe Pero.
I tako, dok su u djetinjstvu po zelenoj travi, noge trčale za loptom u opancima, pa se omakne i da opanak poleti, prepreke za uspjeh nije bilo kad je tu upornost, rad i volja.
Peri želimo još mnogo uspjeha sa željom da se kući vrati i postane trener novih naraštaja u Rami.
U razgovoru otkriva nam g. Pero: „Rođen sam u Prozoru 1978., oženjen, supruga Mirjana i sin Jure. Djetinjstvo sam proveo u Rumbocima i Rami gdje i završavam osnovnu školu. Srednju elektrotehničku školu sam završio u Bjelovaru, studirao na Pravnom fakultetu u Mostaru (do 3 godine fakulteta), a trenersku školu za Uefa B licencu na akademiji Švedskog Nogometnog saveza 2010. Školu za trenera s Uefa A-licencom sam završio na Edukacijskom centru u Sarajevu 2012.“
No školovanju tu kraj nije. Nastavlja naš sugovornik: „U zadnje 3 godine sam studirao za UEFA PRO trenera, odslušao sve semestre, položio sve ispite, odradio u studenom i prosincu prošle godine stažiranje kod gospodina Nike Kovača u EINTRACHT FRANKFURT, a trenutno pišem diplomski rad na temu Analiza rada menadžmenta, organizacije, stručnog rada u timu i omladinskom pogonu njemačkog nogometnog kluba Eintracht Frankfurt.“
Ovo stažiranje mu je omogućio Jure Burić i braća Kovač. Stoga koristi i ovu priliku da im zahvali na odličnom gostoprimstvu tijekom stažiranja.
Prisjeća se Pero i svog djetinjstva u Rumbocima gdje je napravio prve nogometne korake: „Naravno, osim škole, bilo je i puno igre u djetinjstvu. Najviše se igrao nogomet na raznim igralištima, na Turbetu, u Trojacama, Perkovcu, Urjima, Jelešcu, Ševaru. Znali smo ostati do u kasne ljetne sate igrajući sve dok roditelji ne bi počeli zvati kući.“ Njegova ljubav prema nogometu tako traje od najranijeg djetinjstva: „Lopta je meni i braci bila najdraža igračka.“
Rođen je u brojnoj obitelji u kojoj su svi voljeli igrati nogomet. Ističe Pero kako je: „Osim nogometa s bracom, rođacima, susjedima i prijateljima sam igrao i tenis, košarku, stolni tenis, plivao puno preko ljeta i skijao preko zime.“
Prelijepo djetinjstvo je prekinuo nesretni rat, igru su zamijenili zvukovi sirena, granata, pucnjeva iz svih oružja, ranjavanja i mnogobrojne sahrane. „Vjerujem da je to znatno utjecalo na moj životni put“-priča nam Pero.
O tome gdje je sve igrao i koja je bila prva mu odigrana utakmica nastavlja: „Igrao sam nogomet na svim igralištima duž Ramskog jezera, svoju prvu i jedinu utakmicu na stadionu u Prozoru sam odigrao u jesen 1990. za omladince Rumboka protiv Neretve iz Metkovića. Rumbocima je nedostajalo par igrača i dobio sam priliku zaigrati iako sam bio premlad i došao samo gledati nogomet.“
Do prve sljedeće utakmice morao je čekati pune 4 godine. Upisao je srednju elektrotehničku školu u Bjelovaru i igrao nogomet za NK Dinamo Predavac.
U srednjoškolskim danima je igrao za seniore Dinama Predavac i za juniore u NK Bjelovar.
Nakon završene srednje škole, upisuje fakultet i igra u NK Široki Brijeg, zatim u NK Redarstvenik, HSK Zrinjski Mostar, HNK Grude, opet u HSK Zrinjski Mostar, i zadnji klub u BiH je bila Iskra iz Bugojna u kojoj je odigrao samo jesen 2003.
U Švedsku je otišao u siječnju 2004. godine prije 13 godina, točnije u grad Örnsköldsvik.
„U tom gradu živim i danas sa svojom obitelji, a u njemu su prije mene živjeli moja strina Ana, njeni sinovi Ivica i Dragan. Stariji bratić Ivica je bio na odmoru za Božić 2003. godine. Ja sam igrao za NK Iskru Bugojno i kada se rođak u siječnju vraćao nazad u Švedsku, ja sam spakovao stvari i kopačke te krenuo na probu u švedski nogometni klub Friska Viljor FC iz Örnsköldsvik-a koji se tada natjecao u drugoj ligi Švedske. Taj klub je imao već tri registrirana stranca tako da nisam dobio priliku za probu u njemu već u Anundsjö IF“- priča nam Pero.
No, zadovoljio je na probi i u Anundsjö IF te tu ostao igrati 5 godina. U taj klub je došao i njegov mlađi brat Dragan dvije godine poslije.
„Dvije sezone sam odigrao u Sidensjö IK, a karijeru sam završio u Friska Viljor FC 2012. godine kao igrač i pomoćni trener. Danas sam glavni trener prvog tima Friska Viljor FC. U sezoni 2012-2013. bio sam glavni trener u Husum IK.“
O životu u Rami i Švedskoj govori: „Teško je usporediti život ovdje i u Rami. Ljudi su ovdje više fokusirani na posao, na školovanje i napredovanje u svojoj struci. O politici se raspravlja samo sam par dana u vrijeme izbora. U Rami, nažalost, nije tako.“
Ovisno o obavezama Ramu posjeti najmanje 2-3 puta godišnje.
Vrijeme u Rami provodi sa svojom obitelji, rodbinom i prijateljima, i svaki put mu bude prelijepo. O životu u Rami, kaže, da je bolje pitati ljude koji tu žive. A onda nastavlja:
„Koliko ja znam, djeca u školama u Rami nemaju besplatni doručak i ručak. To prvo treba promijeniti zbog odgajanja boljih učenika i stvaranja boljih uvjeta za bavljenje sportom. Sva djeca koja idu u školu ovdje u Švedskoj imaju besplatne obroke i to je najnormalnija stvar. Također vjerujem da treba poboljšati uvjete za igranje nogometa u Rami i Prozoru. Bilo je puno raznoraznih ulaganja u različite projekte u Rami i Prozoru, ali uvjeti za igranje ozbiljnog nogometa se nisu nimalo promijenili od vremena kad sam ja bio dijete. Čak su i lošiji sada.Jedan teren s umjetnom travom u Prozoru, travnati tereni na Jelešcu, Ševaru, Podboru i Gračacu, te umjetna trava na betonskim stadionima u Varvari, Rumbocima, Orašcu bi znatno pridonijeli razvoju nogometa u našoj općini. Naravno da je potreban i stručan kadar te puno rada i odricanja. Al prvi korak je kvalitetna infrastruktura. Takva ulaganja u djecu i budućnost se višestruko isplate i općini i obiteljima u Rami“ - ističe Pero.
I tako, dok su u djetinjstvu po zelenoj travi, noge trčale za loptom u opancima, pa se omakne i da opanak poleti, prepreke za uspjeh nije bilo kad je tu upornost, rad i volja.
Peri želimo još mnogo uspjeha sa željom da se kući vrati i postane trener novih naraštaja u Rami.
Božana Nikolić
