Zaustavljanje tenkova JNA u Pologu Hrvati iz Širokog Brijega i susjednih općina organizirali su 7. svibnja 1991.
Tada su zaustavili prepriječenim kamionima na dužini od nekoliko kilometara i nenaouružanim ljudstvom tenkovsku kolonu Jugoslavenske Narodne Armije u mjestu Polog koje se nalazi između Mostara i Širokog Brijega. Za hrvatski narod bila je to prekretnica koja je pokazala da se samoorganiziranjem osigurava vlastiti opstanak.
Širokobriježani su tada spriječili u Pologu blokadom ceste kolonu od preko 100 tenkova i oklopnih vozila koja je krenula iz mostarske vojarne upućena zauzeti položaje u zapadnoj Hercegovini i dijelu južne Hrvatske.
JNA je tada tvrdila da se radi o “redovnoj vojnoj vježbi i manevru” no Hrvati ovoga kraja su shvatili da je postrojba bila pripravna za oružanu borbu.
Zahtjev hrvatskih prosvjednika bio je povratak u vojarnu iz koje su došli.
Pregovore sa zapovjednikom mostarskog garnizona JNA pokovnikom Milojkom Pantelićem započeli su tada predsjednik općine Široki Brijeg Anđelko Mikulić, Širokobriješki gvardijan fra Mladen i Jure Skoko.
Prosvjednicima na barikadi s vremenom se solidariziralo i pridruživalo sve i više Hrvata iz Mostara, Gruda, Posušja, Ljubuškog, Imotskog… i dr. lokalnim čelnicima i fratrima je uspjelo održati disciplinu među prosvjednicima.
Vojno zapovjedništvo iz Beograda u više navrata je naredilo prolazak kolone.
JNA je pokušala dostaviti jedinici bojne otrove i zaštitne maske za proboj barikade u konvoju koji je trebao dovesti hranu. Međutim taj pokušaj je propao.
Širokobriješke su žene pripremile hranu i napitke za vojnike JNA, koji su tada bili uglavnom ročnici iz raznih bivših republika tadašnje SFRJ.
Desantne jedinice JNA iz Niša i druge specijalne jedinice zauzele su položaje na području oko Pologa. Trećeg dana na barikadi u Pologu našlo se političko vodstvo BiH (bez srpskih predstavnika). Nakon apela hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, obraćanjem prosvjednicima od strane političkog vodstva BiH i Anđelka Mikulića i dr. prosvjednici su lagano odlazili s barikade, a vozači micali svoja vozila s ceste. Nakon tri dana kolona JNA je krenula.
Trodnevna blokada 10. motorizirane brigade JNA dovela je do zastoja priprema jugoslavenske vojske za dovođenje na zadane pravce (Split, Sinj, Kupres ili Tomislavgrad). Zastoj je koristio za pripremu obrane.
Neosporna je činjenica kako je u to vrijeme Jugoslavenska narodna armija koristila prostore Bosne i Hercegovine za izvođenje vojnih operacija prema Republici Hrvatskoj, znajući kako, tek uspostavljena, nova demokratska vlast u Sarajevu nije u mogućnosti spriječiti da se njezin prostor koristi za provođenje plana „RAM”. Plan velikosrpskog agresora bilo je blokiranje zapadne i južne Hercegovine, odsijecanje Dalmacije, stvaranje preduvjeta za uvođenje snaga JNA iz pravca Banja Luka – Donji Vakuf – Kupres – Mrkonjić Grad – Drvar – Livno i produžiti s daljnjim borbenim djelovanjima u cilju presijecanja Dalmacije na tri djela.
U jutarnjim satima, 7. svibnja 1991., kolona tenkova i oklopnih vozila bivše JNA nenajavljeno je iz Sjevernog logora u Mostaru krenula prema Širokom Brijegu u cilju pokretanja realizacije tzv. plana „RAM”.
Kreatori velikosrpske politike, Slobodan Milošević, Dobrica Ćosić i General-štab Jugoslavenske narodne armije, svjesni svoje vojne nadmoći, u potpunosti su zanemarili važnu činjenicu – kako u zapadnoj Hercegovini živi nacionalno svjestan hrvatski narod, koji je spreman i goloruk stati pred neprijateljske tenkove.
Dana 7. svibnja 1991. to se i dogodilo. Zaustavljanje tenkovske kolone bivše JNA prepriječenim kamionima i nenaoružanim ljudstvom u Pologu, za hrvatski narod Širokog Brijega, Mostara, Gruda, Posušja, Čitluka, Ljubuškog i Čapljine, bila je prekretnica koja je pokazala kako se samoorganiziranjem osigurava vlastiti opstanak.
Godinu dana nakon zaustavljanja tenkova u Pologu, Jugoslavenska narodna armija je upravo na prostorima Hercegovine, u vojnoj operaciji „Lipanjske zore” doživjela svoj neslavni kraj, poražena od Hrvatskog vijeća obrane koje je proizašlo iz naroda koji je 7. svibnja 1991. goloruk stao u obranu svojih stoljetnih ognjišta.
U roku od samo četiri godine, Hrvatsko vijeće obrane i Policija Herceg-Bosne su od velikosrpskih osvajača oslobodili sve prostore u Bosni i Hercegovini koje je obuhvaćao plan „RAM”, čime je trajno dokinut san o Velikoj Srbiji sa zapadnim granicama Karlovac – Virovitica – Karlobag.
Po ovom događaju snimljen je i dokumentarni film TRI DANA:
Povodom 26. obljetnice zaustavljanja tenkova u Pologu priopćenjem su se obratile Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata HR-HB, te udruga Organizatora otpora HVO BiH.
Dan 7. svibnja 1991. godine, mi, hrvatski domoljubi, slavimo kao dan početka organiziranog otpora velikosrpskoj agresiji, dan kada se hrvatski narod, goloruk i nenaoružan, suprotstavio mnogobrojnijem i nadmoćnijem velikosrpskom agresoru koji je imao u planu blokirati zapadnu i južnu Hercegovinu te stvoriti preduvjete za uvođenje snaga JNA iz pravca Banja Luka – Donji Vakuf – Kupres – Mrkonjić Grad – Drvar – Livno u cilju nastavka daljnjih borbenih djelovanja, presijecanja Dalmacije na tri dijela te pokretanja realizacije tzv. plana „RAM”.
Nakon „krvavog Uskrsa” na Plitvicama, 7. svibnja 1991. skinuo je sve maske bratstva i jedinstva i AVNOJ-evske Jugoslavije i svakome je postalo jasno kako je JNA u funkciji velikosrpskih nacionalnih interesa koja područje Bosne i Hercegovine planira iskoristiti kao prostor preko kojeg će se izvoditi borbene i logističke aktivnosti za vojnu okupaciju Republike Hrvatske, ali i okupaciju prostora na kojima stoljećima žive Hrvati Bosne i Hercegovine.
Svi Hrvati iz Hercegovine koji su 7. svibnja 1991. stali pred JNA tenkove pokazali su izuzetnu nacionalnu svijest, hrabrost i spremnost na žrtvu u obrani svojih stoljetnih ognjišta i svih drugih hrvatskih nacionalnih interesa, pokazujući jasno kako su svjesni da se bez žrtve i oružane borbe neće moći obraniti od velikosrpske agresije, što se i obistinilo u godinama koje su nastupile nakon toga.
Tada su zaustavili prepriječenim kamionima na dužini od nekoliko kilometara i nenaouružanim ljudstvom tenkovsku kolonu Jugoslavenske Narodne Armije u mjestu Polog koje se nalazi između Mostara i Širokog Brijega. Za hrvatski narod bila je to prekretnica koja je pokazala da se samoorganiziranjem osigurava vlastiti opstanak.
Širokobriježani su tada spriječili u Pologu blokadom ceste kolonu od preko 100 tenkova i oklopnih vozila koja je krenula iz mostarske vojarne upućena zauzeti položaje u zapadnoj Hercegovini i dijelu južne Hrvatske.
JNA je tada tvrdila da se radi o “redovnoj vojnoj vježbi i manevru” no Hrvati ovoga kraja su shvatili da je postrojba bila pripravna za oružanu borbu.
Zahtjev hrvatskih prosvjednika bio je povratak u vojarnu iz koje su došli.
Pregovore sa zapovjednikom mostarskog garnizona JNA pokovnikom Milojkom Pantelićem započeli su tada predsjednik općine Široki Brijeg Anđelko Mikulić, Širokobriješki gvardijan fra Mladen i Jure Skoko.
Prosvjednicima na barikadi s vremenom se solidariziralo i pridruživalo sve i više Hrvata iz Mostara, Gruda, Posušja, Ljubuškog, Imotskog… i dr. lokalnim čelnicima i fratrima je uspjelo održati disciplinu među prosvjednicima.
Vojno zapovjedništvo iz Beograda u više navrata je naredilo prolazak kolone.
JNA je pokušala dostaviti jedinici bojne otrove i zaštitne maske za proboj barikade u konvoju koji je trebao dovesti hranu. Međutim taj pokušaj je propao.
Širokobriješke su žene pripremile hranu i napitke za vojnike JNA, koji su tada bili uglavnom ročnici iz raznih bivših republika tadašnje SFRJ.
Desantne jedinice JNA iz Niša i druge specijalne jedinice zauzele su položaje na području oko Pologa. Trećeg dana na barikadi u Pologu našlo se političko vodstvo BiH (bez srpskih predstavnika). Nakon apela hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, obraćanjem prosvjednicima od strane političkog vodstva BiH i Anđelka Mikulića i dr. prosvjednici su lagano odlazili s barikade, a vozači micali svoja vozila s ceste. Nakon tri dana kolona JNA je krenula.
Trodnevna blokada 10. motorizirane brigade JNA dovela je do zastoja priprema jugoslavenske vojske za dovođenje na zadane pravce (Split, Sinj, Kupres ili Tomislavgrad). Zastoj je koristio za pripremu obrane.
Neosporna je činjenica kako je u to vrijeme Jugoslavenska narodna armija koristila prostore Bosne i Hercegovine za izvođenje vojnih operacija prema Republici Hrvatskoj, znajući kako, tek uspostavljena, nova demokratska vlast u Sarajevu nije u mogućnosti spriječiti da se njezin prostor koristi za provođenje plana „RAM”. Plan velikosrpskog agresora bilo je blokiranje zapadne i južne Hercegovine, odsijecanje Dalmacije, stvaranje preduvjeta za uvođenje snaga JNA iz pravca Banja Luka – Donji Vakuf – Kupres – Mrkonjić Grad – Drvar – Livno i produžiti s daljnjim borbenim djelovanjima u cilju presijecanja Dalmacije na tri djela.
U jutarnjim satima, 7. svibnja 1991., kolona tenkova i oklopnih vozila bivše JNA nenajavljeno je iz Sjevernog logora u Mostaru krenula prema Širokom Brijegu u cilju pokretanja realizacije tzv. plana „RAM”.
Kreatori velikosrpske politike, Slobodan Milošević, Dobrica Ćosić i General-štab Jugoslavenske narodne armije, svjesni svoje vojne nadmoći, u potpunosti su zanemarili važnu činjenicu – kako u zapadnoj Hercegovini živi nacionalno svjestan hrvatski narod, koji je spreman i goloruk stati pred neprijateljske tenkove.
Dana 7. svibnja 1991. to se i dogodilo. Zaustavljanje tenkovske kolone bivše JNA prepriječenim kamionima i nenaoružanim ljudstvom u Pologu, za hrvatski narod Širokog Brijega, Mostara, Gruda, Posušja, Čitluka, Ljubuškog i Čapljine, bila je prekretnica koja je pokazala kako se samoorganiziranjem osigurava vlastiti opstanak.
Godinu dana nakon zaustavljanja tenkova u Pologu, Jugoslavenska narodna armija je upravo na prostorima Hercegovine, u vojnoj operaciji „Lipanjske zore” doživjela svoj neslavni kraj, poražena od Hrvatskog vijeća obrane koje je proizašlo iz naroda koji je 7. svibnja 1991. goloruk stao u obranu svojih stoljetnih ognjišta.
U roku od samo četiri godine, Hrvatsko vijeće obrane i Policija Herceg-Bosne su od velikosrpskih osvajača oslobodili sve prostore u Bosni i Hercegovini koje je obuhvaćao plan „RAM”, čime je trajno dokinut san o Velikoj Srbiji sa zapadnim granicama Karlovac – Virovitica – Karlobag.
Po ovom događaju snimljen je i dokumentarni film TRI DANA:
Povodom 26. obljetnice zaustavljanja tenkova u Pologu priopćenjem su se obratile Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata HR-HB, te udruga Organizatora otpora HVO BiH.
Dan 7. svibnja 1991. godine, mi, hrvatski domoljubi, slavimo kao dan početka organiziranog otpora velikosrpskoj agresiji, dan kada se hrvatski narod, goloruk i nenaoružan, suprotstavio mnogobrojnijem i nadmoćnijem velikosrpskom agresoru koji je imao u planu blokirati zapadnu i južnu Hercegovinu te stvoriti preduvjete za uvođenje snaga JNA iz pravca Banja Luka – Donji Vakuf – Kupres – Mrkonjić Grad – Drvar – Livno u cilju nastavka daljnjih borbenih djelovanja, presijecanja Dalmacije na tri dijela te pokretanja realizacije tzv. plana „RAM”.
Nakon „krvavog Uskrsa” na Plitvicama, 7. svibnja 1991. skinuo je sve maske bratstva i jedinstva i AVNOJ-evske Jugoslavije i svakome je postalo jasno kako je JNA u funkciji velikosrpskih nacionalnih interesa koja područje Bosne i Hercegovine planira iskoristiti kao prostor preko kojeg će se izvoditi borbene i logističke aktivnosti za vojnu okupaciju Republike Hrvatske, ali i okupaciju prostora na kojima stoljećima žive Hrvati Bosne i Hercegovine.
Svi Hrvati iz Hercegovine koji su 7. svibnja 1991. stali pred JNA tenkove pokazali su izuzetnu nacionalnu svijest, hrabrost i spremnost na žrtvu u obrani svojih stoljetnih ognjišta i svih drugih hrvatskih nacionalnih interesa, pokazujući jasno kako su svjesni da se bez žrtve i oružane borbe neće moći obraniti od velikosrpske agresije, što se i obistinilo u godinama koje su nastupile nakon toga.
