Milosrđe nije razumljivo samo po sebi. Mi možda ne osjećamo potrebu zahvaliti Bogu što nas je dozvao iz ništavila, što postojimo, što smo obdareni tolikim darovima. A trebali bismo. Sve što imamo, pa i mi sami, čista je milost. Bez Božjeg milosrđa na mjestu gdje se nalazimo stajalo bi ništavilo.
Evanđelje nadalje saopćava da je sve prisutne obuzeo strah pred onim što su vidjeli i doživjeli. Ovaj strah, međutim, nije nikakva fobija, nikakva panika, nikakvo bolesno, neurotično stanje, nego prirodni osjećaj čovjeka koji se nalazi pred nečim velikim. Ljude je obuzelo strahopoštovanje pred misterijem kojega su najednom osjetili u rođenju ovog djeteta. Ljudi također slute kamo vodi ovaj misterij. Onaj koji je iskazao milosrđe siromašnim starcima – Elizabeti i Zahariji – planira nešto posebno s ovim djetetom...
Strahopoštovanje je temeljni osjećaj jednog vjernika pred licem Božje stvarnosti. A Božja stvarnost je posvuda oko nas. U svakom događaju u kojemu nešto nastaje, krije se Bog i Božji plan. U rođenju svakog čovjeka krije se posebni Božji zahvat i posebni Božji plan. No, naše vrijeme obilježeno je banaliziranjem svega i obezvređivanjem svakog, pa i najsvetijeg misterija. U ljudima našeg naraštaja više nema strahopoštovanja. Mi ovaj osjećaj moramo nanovo otkriti... Djetetu koje se rodilo otac Zaharije daje ime Ivan.
Bog je s ovim djetetom zaista planirao velike stvari. Kada je Ivan odrastao i dozreo za javno djelovanje, predstavio se kao "Glas koji viče u pustinji". Na temelju uloge koju je odigrao mi ga danas nazivamo "Preteča Isusov" ili jednostavno Ivan Krstitelj. Gospodin Isus ga je predstavio kao "proroka, i više nego proroka", kao "najvećeg" od svih koji su "rođeni od žene". Ivan Krstitelj jest posljednji i najveći prorok SZ-a, vrhunac SZ-a – prag nakon kojega se otvaraju vrata NZ-a.
Rođendan sv. Ivana Krstitelja službeno se slavi od V. st. Od početka to je svetkovina prve klase. U prvo vrijeme slavio se gotovo jednako svečano kao Božić. Dan uoči postilo se, a liturgijski ga se obilježavalo kroz punih osam dana. Dan 24. lipnja (točno šest mjeseci prije Božića) nije odabran slučajno. Rođendan "Najvećeg od žene rođenog u SZ-u" pada upravo na najdulji dan u godini. S danima koji slijede on će se, prema vlastitim riječima, sve više "umanjivati", dok ne dođe "Onaj koji ima doći i koji treba rasti".
Isusov rođendan pada na najkraći dan u godini, a dani koji postaju sve dulji simbolički označavaju njegov rast. Tako, prema kršćanskom kalendaru, Ivan i Isus obilježavaju vrijeme: Ivan vrijeme Starog eona; Isus Novog. Ivan i Isus obilježavaju i svaku godinu: terminima njihovih začeća i rođenja godina je podijeljena na točeno četiri jednaka dijela, a svaki od njih obuhvaća tri mjeseca. Ovaj detalj opet hoće nam poručiti da je sve vrijeme obilježeno znakom Troosobnog Boga koji u njemu dominira i ostvaruje svoj program... Ovaj program utisnut je i u naše vrijeme. Ivan ga je navješćivao: "Kraljevstvo Božje je blizu... Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta... Isus treba rasti (u meni), a ja se trebam umanjivati..."
rv
