Još četiri poziva, svaki s pažljivo biranim riječima, bolnim tišinama.
14 sati je na odjelu intenzivne njege bolnice La Timone u Marseilleu, a dr. Julien Carvelli telefonira obiteljima pogođenih drugim valom koronavirusa s vijestima o njihovoj djeci, muževima i suprugama, piše Associated Press. S odjelima za intenzivnu njegu koji su u Francuskoj već 10 dana popunjeni preko 95 posto, Carvelli svakoga dana obavi najmanje osam ovako teških poziva.
U Marseilleu je drugi val epidemije dopremio u Jedinicu intenzivnog liječenja još više ljudi nego prvi val na proljeće, a mnogi su pacijenti u težem stanju. Carvelli upozorava jednog oca da će njegovog sina možda trebati staviti u induciranu komu.
'Trenutno se drži. Ali istina je da je - ne znam što su vam već rekli - njegovo respiratorno stanje zabrinjavajuće', priznaje Carvelli. Na drugom kraju je duga stanka.
'Slušajte, napravite sve što možete', napokon dolazi uznemireni odgovor.
Francuska je već dva tjedna zatvorena zbog drugog vala koronavirusa. Novinari Associated Pressa proveli su 24 sata s timom za intenzivnu njegu u La Timoneu, najvećoj bolnici na jugu Francuske, dok su se liječnici borili da barem jedan krevet ostane dostupan za priljev novih pacijenata.
Liječnici i medicinske sestre hrabre sami sebi i jedni druge govoreći da moraju izdržati još malo. Vladini podaci pokazuju da su infekcije možda dosegle svoj vrhunac, a broj novih hospitalizacija je prošlog vikenda prvi put od rujna počeo padati.
Ali medicinski radnici također su frustrirani što se Francuska nije bolje pripremila u mjesecima nakon prvog vala. I dok su liječnici i medicinske sestre tada bili smatrani herojima, ovaj put je drugačije.
'Prije su pljeskali svake večeri. Sad nam kažu da samo radimo svoj posao', kaže Chloe Gascon, 23-godišnja medicinska sestra koja je polovicu svoje 18-mjesečne karijere provela pod sjenom koronavirusa. U njezinom glasu osjeća se gorčina.
Marseille je od rujna preplavljen novim slučajevima koronavirusa. Lučki grad, na francuskoj mediteranskoj obali, bio je na proljeće gotovo pošteđen virusa, da bi mu se to osvetilo kako je ljeto odmicalo. Barovi i restorani zatvoreni su 27. rujna, više od mjesec dana prije nego što su zatvoreni u cijeloj zemlji. No to nije bilo dovoljno.
Desetljeće smanjivanja proračuna ostavilo je ove godine Francusku s upola manjim brojem kreveta na intenzivnoj njezi, baš sada kada su joj najpotrebniji. Kad je 11. svibnja završilo prvo zatvaranje, u Francuskoj je umrlo više od 26.000 ljudi. Vlada se obvezala iskoristiti očekivano ljetno zatišje za osiguravanje dodatnih kreveta i osposobljavanje novih liječnika.
To je bilo vrijeme za djelovanje, kada su nove infekcije bile na niskoj razini, kaže Stephen Griffin, virolog sa Sveučilišta u Leedsu. 'Ali epidemija je tinjala ispod površine.'
No, tek početkom jeseni započeli su radovi na prenamjeni krila za akutnu njegu u La Timoneu, koje je otvoreno prije manje od dva tjedna, a još uvijek ima otvorene žice i pregrade od fiberglasa zalijepljene selotejpom. Obećana pojačanja također sporo stižu, a obuke i dalje traju, pa Pauline Reynier uči u hodu tijekom svog prvog tjedna kao medicinske sestre na JIL-u.
U usporedbi s hitnom službom, JIL je relativno mirno mjesto s trenucima hitnosti kada pacijentu treba više kisika ili neka druga intervencija. Tišina je isprekidana stalnim zvucima strojeva koji pište. Ovdje nema dobrih vijesti; najbolja vijest je da je pacijent dovoljno stabilan da ga se može premjestiti negdje drugdje.
Kada je u sedam ujutro počela 12-satna smjena, svih 16 kreveta bilo je popunjeno pacijentima s COVID-19, a samo njih pet je pri svijesti. Onima u induciranoj komi treba oko sat vremena i najmanje dvoje ljudi da ih se opere, a zatim pažljivo okrene svakoga u njegovom krevetu, održavajući žice i plastične cijevi na mjestu.
Ovo je Paulinin prvi zadatak.
Tijekom prvog vala pomagala je na redovnom odjelu za koronavirus i tijekom ljeta ponudili su joj prekvalifikaciju za intenzivnu njegu. No umjesto toga, 26-godišnjakinja je poslana natrag na kardiologiju, koja se punila pacijentima kojima su odgođene operacije srca. Tek je tjedan dana nakon drugog zatvaranja stigao poziv da se javi na JIL. To je bilo 11. studenog, što je državni praznik pa je manjkalo osoblja.
To je tek druga Paulinina smjena otkako je stigla na JIL kao pojačanje. Njezine nove kolege jedva znaju kako se zove i imaju malo vremena za podučavanje. Kći je medicinske sestre koja također radi u La Timoneu, pa ona uglavnom uči gledajući.
Potrebni su mjeseci obuke za medicinsku sestru na Odjelu za intenzivnu njegu, a godine da bi se steklo iskustvo u iscrpljujućoj specijalnosti zadržavanja smrti.
Ovaj je virus još zahtjevniji od uobičajenih hitnih izazova. Njegovatelji riskiraju gotovo jednako kao i pacijenti i oblače se u skladu s tim svaki put kad uđu u sobu. Tako odlazak do kreveta znači planiranje više zadataka odjednom: pranje, četkanje zuba, provjera vitalnih vrijednosti, promjena kapi i, na kraju, okretanje pacijenta kako bi se poboljšalo disanje.
Reynier navlači opravu s dugim rukavima preko odjeće i trakom ju pričvršćuje oko vrata. Zatim par rukavica. Probuši rupu kroz dno rukava kako bi učvrstila rukavice, a zatim navuče drugi par rukavica. Pokrivalo za glavu, naočale i, na kraju, druga pregača od plastike. Rendgenski tehničari nose i treći komplet rukavica za rukovanje pločama. Liječnici koji obavljaju intubaciju ili neki drugi sličan postupak nose i dodatnu zaštitu preko naočala.
Za svaku osobu koja se nalazi u prostoriji, stoji još jedna s vanjske strane kako bi ovoj dodala sve potrebno i pomogla da se na kraju skine i odbaci zaštitna oprema. Svaki pokret silno je važan.
Sredinom jutra čovjek u sobi 6 dovoljno se oporavio da ode na akutnu njegu. Istodobno, liječnici shvaćaju da soba 11 na improviziranom odjelu nije opremljena aparatom za dijalizu koja jednom onesviještenom pacijentu sada hitno treba. Mora ga se prebaciti preko hodnika do glavne Jedinice intenzivne njege.
Liječnici i medicinske sestre iz kolica izvlače pregače, rukavice i zaštitne naočale kako bi se zaštitili.
Taj je prostor udaljen oko 25 metara - brzo lijevo, kroz dva para dvostrukih vrata, pored sobe za odmor i radne stanice. Za premještanje 60-godišnjaka naposljetku je potrebno 14 medicinskih radnika i 45 minuta pripreme - uključujući i priključivanje na prijenosni generator kisika koji se kasnije mora dezinficirati.
Krevet počinju pomicati u 10:40 ujutro. Potrebno je 15 minuta da ga manevriraju na mjestu u sobi 6. Stražnji dio Paulinine zaštitne odjeće natopljen je znojem.
Ekipa za čišćenje zatim ulazi u sobu 12, ispunjavajući je mirisom izbjeljivača: Jedan krevet je sada slobodan.
Sada je 13:30, a mnoge su sestre sada u sobi za odmor bez prozora. Liječnici su se sastali u sobi 9. 54-godišnjak je ujutro bio pri svijesti, ali razina kisika mu pada i vrijeme je da ga se uspava i intubira.
Ponovno stižu liječnici i medicinske sestre, troje ljudi unutar i troje izvan prostorije 9. Donose cijevi, škare i zavoje. Liječnici zamjenjuju iglu u desnoj ruci muškarca i nježno prekrivaju njegov trup plahtom kad završe, otprilike sat vremena kasnije. Sada su svi, osim četvero od 16 pacijenata s koronavirusom, u umjetnoj komi.
'Moramo im samo pomoći da izdrže dok njihova tijela ne zacijele', kaže Carvelli. 'Ali intenzivna njega je sama po sebi užasna stvar. Ne može to svatko preživjeti.'
No to nije ono što će reći obiteljima oboljelih, a svaki dan provede barem pola sata obavljajući te pozive. Svaki je poziv gotov za nekoliko minuta.
'Moramo djelovati umirujuće i istodobno govoriti istinu. To je ravnoteža koju je ponekad teško pronaći', tiho kaže Carvelli.
U drugom valu epidemije liječnici znaju dovoljno o bolesti da mogu prepoznati kad će pacijent bez sumnje umrijeti pa mogu pozvati obitelji na JIL. To se događa u La Timoneu svakog tjedna.
Tijekom svakodnevnih poziva, obitelji pitaju o najnovijem testu na koronavirus - pacijenti se testiraju tri puta tjedno - te razini kisika i sedativima.
'Znate, čak i ako je negativan na testu, ne znači da će se brže oporaviti', Carvelli nježno govori kćeri muškarca koji ja na JIL-u već četiri dana. 'Ali ako on nema COVID, to je jedna stvar manje', odgovara ona.
Muškarac je još uvijek pozitivan, ali Carvelli joj kaže da je pri svijesti.
'Možete li mu reći da smo ovdje i da mislimo na njega?' pita žena.
'Naravno.'
Glas joj se lomi dok se oprašta.
Bolest uzima danak i na osoblju. Iako je u bolnici zaraženo tek nekoliko članova medicinskog tima, svi su iscrpljeni.
U 16:30 dolaze dva upravitelja bolnice, dijelom da vide kako se ekipa osjeća. Marie-Laure Satta je s 37 godina jedna od starijih medicinskih sestara, a Paulina joj izgleda pomalo izgubljeno. Mlađa žena tek je saznala da će ostati na JIL-u barem još sljedećih nekoliko tjedana, zbog čega joj je laknulo, ali je i zabrinuta.
Pojačanjima su potrebni kontrolni popisi, pisane upute, nešto opipljivo što će ih voditi, tako da budu od pomoći redovnom osoblju, a ne da im budu na teret, kaže Satta, dok joj čitavo tijelo preplavljuju osjećaji.
'Govorim o dobronamjernim ljudima koji su ovdje kako bi pomogli, ali koji trebaju samo mali podsjetnik', kaže ona. 'Svi trebamo malo odmora.'
Uprava bolnice to razumije, ali ne znaju kako to sve kontrolirati. Razgovor završava srdačno i oni izlaze iz JIL-a.
'Sretno i vama, jer niste u ništa boljem položaju od nas', kaže Satta.
Kao i svi njegovatelji u La Timoneu, Satta je u potpunosti posvećena poslu tijekom najveće medicinske krize svoje generacije. Ali ona čezne za nečim manje stresnim kad sve ovo završi. Možda će pomagati u organiziranju transplantacije organa.
Njezin suprug radi u noćnoj smjeni na JIL-u i imaju dvoje djece predškolske dobi. Susjedi pomažu u brizi za djecu, a obećanjima vlade da će pomoći i u tom segmentu, više ne vjeruje.
'Obilaze bolnice, ali prave pomoći nema ni za pacijente ni za njegovatelje', kaže Satta. 'Uz sve kapacitete Francuske, sav novac Francuske .... Razgovaraju s nama o štednji - kamo odlazi sav taj novac?'
Marseille je nekoć bio jedan od najbogatijih gradova na svijetu, njegova prirodna luka je međunarodno središte koje datira iz 600. godine prije nove ere. Grad je smješten u zaljevu i okružen vapnenačkim stijenama, a bolnica La Timone nalazi se u samom središtu.
Mnogi povjesničari vjeruju da je prvi val crne kuge u Europi krenuo upravo iz marsejske luke. Posljednja velika epidemija kuge na kontinentu, 1720. godine, usmrtila je polovicu gradskog stanovništva. Lokalni školarci posjećuju arhipelag Frioul, udaljen četiri kilometara od obale, i Hôpital Caroline, koja je brinula o pomorcima zaraženima kugom.
'Ovo kroz što sada prolazimo, poučavat će se u školama, jer je nevjerojatno', kaže Reynier svojim novim kolegama.
Dnevna smjena je pri kraju. Krevet u sobi 12 i dalje je slobodan, a liječnik koji nadzire noćnu smjenu nada se da će ga uspjeti zadržati u rezervi i da će to značiti nalo odmora preopterećenom zdravstvenom sustavu.
'Želim zadržati taj jedan metak u komori', kaže dr. Fouad Bouzana za Associated Press, između telefonskih poziva drugih bolnica koji se raspituju o slobodnim krevetima. Hitna služba La Timonea zove, tražeći mjesta za muškarca, COVID je pozitivan. Bouzana ih moli da naprave još testova i ponovno nazovu.
JIL ne prihvaća svakoga; liječnici su u prvom valu naučili da pacijenti s koronavirusom trebaju određenu osnovnu razinu snage i zdravlja da bi se oporavili.
Te noći Bouzana odbija dvoje pacijenata s koronavirusom, smatrajući ih prestarima i nemoćnima da bi se mogli podvrgnuti intenzivnoj njezi. Oni će ostati na susjednom odjelu za akutnu njegu u nadi da će se njihovo stanje popraviti, a on će odluku preispitati s dnevnim liječnicima kasnije. Ali pomalo je sumnjičav.
'O tome zajedno raspravljamo. Ako jedan od nas želi uzeti pacijenta, a drugi ne, uvijek ga ipak uzmemo', kaže. 'No obično se slažimo.'
U dva sata ujutro muškarac s hitne pomoći dopremljen je u posljednji slobodni krevet.
Bolnica La Timone je opet puna.
14 sati je na odjelu intenzivne njege bolnice La Timone u Marseilleu, a dr. Julien Carvelli telefonira obiteljima pogođenih drugim valom koronavirusa s vijestima o njihovoj djeci, muževima i suprugama, piše Associated Press. S odjelima za intenzivnu njegu koji su u Francuskoj već 10 dana popunjeni preko 95 posto, Carvelli svakoga dana obavi najmanje osam ovako teških poziva.
U Marseilleu je drugi val epidemije dopremio u Jedinicu intenzivnog liječenja još više ljudi nego prvi val na proljeće, a mnogi su pacijenti u težem stanju. Carvelli upozorava jednog oca da će njegovog sina možda trebati staviti u induciranu komu.
'Trenutno se drži. Ali istina je da je - ne znam što su vam već rekli - njegovo respiratorno stanje zabrinjavajuće', priznaje Carvelli. Na drugom kraju je duga stanka.
'Slušajte, napravite sve što možete', napokon dolazi uznemireni odgovor.
Francuska je već dva tjedna zatvorena zbog drugog vala koronavirusa. Novinari Associated Pressa proveli su 24 sata s timom za intenzivnu njegu u La Timoneu, najvećoj bolnici na jugu Francuske, dok su se liječnici borili da barem jedan krevet ostane dostupan za priljev novih pacijenata.
Liječnici i medicinske sestre hrabre sami sebi i jedni druge govoreći da moraju izdržati još malo. Vladini podaci pokazuju da su infekcije možda dosegle svoj vrhunac, a broj novih hospitalizacija je prošlog vikenda prvi put od rujna počeo padati.
Ali medicinski radnici također su frustrirani što se Francuska nije bolje pripremila u mjesecima nakon prvog vala. I dok su liječnici i medicinske sestre tada bili smatrani herojima, ovaj put je drugačije.
'Prije su pljeskali svake večeri. Sad nam kažu da samo radimo svoj posao', kaže Chloe Gascon, 23-godišnja medicinska sestra koja je polovicu svoje 18-mjesečne karijere provela pod sjenom koronavirusa. U njezinom glasu osjeća se gorčina.
Marseille je od rujna preplavljen novim slučajevima koronavirusa. Lučki grad, na francuskoj mediteranskoj obali, bio je na proljeće gotovo pošteđen virusa, da bi mu se to osvetilo kako je ljeto odmicalo. Barovi i restorani zatvoreni su 27. rujna, više od mjesec dana prije nego što su zatvoreni u cijeloj zemlji. No to nije bilo dovoljno.
Desetljeće smanjivanja proračuna ostavilo je ove godine Francusku s upola manjim brojem kreveta na intenzivnoj njezi, baš sada kada su joj najpotrebniji. Kad je 11. svibnja završilo prvo zatvaranje, u Francuskoj je umrlo više od 26.000 ljudi. Vlada se obvezala iskoristiti očekivano ljetno zatišje za osiguravanje dodatnih kreveta i osposobljavanje novih liječnika.
To je bilo vrijeme za djelovanje, kada su nove infekcije bile na niskoj razini, kaže Stephen Griffin, virolog sa Sveučilišta u Leedsu. 'Ali epidemija je tinjala ispod površine.'
No, tek početkom jeseni započeli su radovi na prenamjeni krila za akutnu njegu u La Timoneu, koje je otvoreno prije manje od dva tjedna, a još uvijek ima otvorene žice i pregrade od fiberglasa zalijepljene selotejpom. Obećana pojačanja također sporo stižu, a obuke i dalje traju, pa Pauline Reynier uči u hodu tijekom svog prvog tjedna kao medicinske sestre na JIL-u.
U usporedbi s hitnom službom, JIL je relativno mirno mjesto s trenucima hitnosti kada pacijentu treba više kisika ili neka druga intervencija. Tišina je isprekidana stalnim zvucima strojeva koji pište. Ovdje nema dobrih vijesti; najbolja vijest je da je pacijent dovoljno stabilan da ga se može premjestiti negdje drugdje.
Kada je u sedam ujutro počela 12-satna smjena, svih 16 kreveta bilo je popunjeno pacijentima s COVID-19, a samo njih pet je pri svijesti. Onima u induciranoj komi treba oko sat vremena i najmanje dvoje ljudi da ih se opere, a zatim pažljivo okrene svakoga u njegovom krevetu, održavajući žice i plastične cijevi na mjestu.
Ovo je Paulinin prvi zadatak.
Tijekom prvog vala pomagala je na redovnom odjelu za koronavirus i tijekom ljeta ponudili su joj prekvalifikaciju za intenzivnu njegu. No umjesto toga, 26-godišnjakinja je poslana natrag na kardiologiju, koja se punila pacijentima kojima su odgođene operacije srca. Tek je tjedan dana nakon drugog zatvaranja stigao poziv da se javi na JIL. To je bilo 11. studenog, što je državni praznik pa je manjkalo osoblja.
To je tek druga Paulinina smjena otkako je stigla na JIL kao pojačanje. Njezine nove kolege jedva znaju kako se zove i imaju malo vremena za podučavanje. Kći je medicinske sestre koja također radi u La Timoneu, pa ona uglavnom uči gledajući.
Potrebni su mjeseci obuke za medicinsku sestru na Odjelu za intenzivnu njegu, a godine da bi se steklo iskustvo u iscrpljujućoj specijalnosti zadržavanja smrti.
Ovaj je virus još zahtjevniji od uobičajenih hitnih izazova. Njegovatelji riskiraju gotovo jednako kao i pacijenti i oblače se u skladu s tim svaki put kad uđu u sobu. Tako odlazak do kreveta znači planiranje više zadataka odjednom: pranje, četkanje zuba, provjera vitalnih vrijednosti, promjena kapi i, na kraju, okretanje pacijenta kako bi se poboljšalo disanje.
Reynier navlači opravu s dugim rukavima preko odjeće i trakom ju pričvršćuje oko vrata. Zatim par rukavica. Probuši rupu kroz dno rukava kako bi učvrstila rukavice, a zatim navuče drugi par rukavica. Pokrivalo za glavu, naočale i, na kraju, druga pregača od plastike. Rendgenski tehničari nose i treći komplet rukavica za rukovanje pločama. Liječnici koji obavljaju intubaciju ili neki drugi sličan postupak nose i dodatnu zaštitu preko naočala.
Za svaku osobu koja se nalazi u prostoriji, stoji još jedna s vanjske strane kako bi ovoj dodala sve potrebno i pomogla da se na kraju skine i odbaci zaštitna oprema. Svaki pokret silno je važan.
Sredinom jutra čovjek u sobi 6 dovoljno se oporavio da ode na akutnu njegu. Istodobno, liječnici shvaćaju da soba 11 na improviziranom odjelu nije opremljena aparatom za dijalizu koja jednom onesviještenom pacijentu sada hitno treba. Mora ga se prebaciti preko hodnika do glavne Jedinice intenzivne njege.
Liječnici i medicinske sestre iz kolica izvlače pregače, rukavice i zaštitne naočale kako bi se zaštitili.
Taj je prostor udaljen oko 25 metara - brzo lijevo, kroz dva para dvostrukih vrata, pored sobe za odmor i radne stanice. Za premještanje 60-godišnjaka naposljetku je potrebno 14 medicinskih radnika i 45 minuta pripreme - uključujući i priključivanje na prijenosni generator kisika koji se kasnije mora dezinficirati.
Krevet počinju pomicati u 10:40 ujutro. Potrebno je 15 minuta da ga manevriraju na mjestu u sobi 6. Stražnji dio Paulinine zaštitne odjeće natopljen je znojem.
Ekipa za čišćenje zatim ulazi u sobu 12, ispunjavajući je mirisom izbjeljivača: Jedan krevet je sada slobodan.
Sada je 13:30, a mnoge su sestre sada u sobi za odmor bez prozora. Liječnici su se sastali u sobi 9. 54-godišnjak je ujutro bio pri svijesti, ali razina kisika mu pada i vrijeme je da ga se uspava i intubira.
Ponovno stižu liječnici i medicinske sestre, troje ljudi unutar i troje izvan prostorije 9. Donose cijevi, škare i zavoje. Liječnici zamjenjuju iglu u desnoj ruci muškarca i nježno prekrivaju njegov trup plahtom kad završe, otprilike sat vremena kasnije. Sada su svi, osim četvero od 16 pacijenata s koronavirusom, u umjetnoj komi.
'Moramo im samo pomoći da izdrže dok njihova tijela ne zacijele', kaže Carvelli. 'Ali intenzivna njega je sama po sebi užasna stvar. Ne može to svatko preživjeti.'
No to nije ono što će reći obiteljima oboljelih, a svaki dan provede barem pola sata obavljajući te pozive. Svaki je poziv gotov za nekoliko minuta.
'Moramo djelovati umirujuće i istodobno govoriti istinu. To je ravnoteža koju je ponekad teško pronaći', tiho kaže Carvelli.
U drugom valu epidemije liječnici znaju dovoljno o bolesti da mogu prepoznati kad će pacijent bez sumnje umrijeti pa mogu pozvati obitelji na JIL. To se događa u La Timoneu svakog tjedna.
Tijekom svakodnevnih poziva, obitelji pitaju o najnovijem testu na koronavirus - pacijenti se testiraju tri puta tjedno - te razini kisika i sedativima.
'Znate, čak i ako je negativan na testu, ne znači da će se brže oporaviti', Carvelli nježno govori kćeri muškarca koji ja na JIL-u već četiri dana. 'Ali ako on nema COVID, to je jedna stvar manje', odgovara ona.
Muškarac je još uvijek pozitivan, ali Carvelli joj kaže da je pri svijesti.
'Možete li mu reći da smo ovdje i da mislimo na njega?' pita žena.
'Naravno.'
Glas joj se lomi dok se oprašta.
Bolest uzima danak i na osoblju. Iako je u bolnici zaraženo tek nekoliko članova medicinskog tima, svi su iscrpljeni.
U 16:30 dolaze dva upravitelja bolnice, dijelom da vide kako se ekipa osjeća. Marie-Laure Satta je s 37 godina jedna od starijih medicinskih sestara, a Paulina joj izgleda pomalo izgubljeno. Mlađa žena tek je saznala da će ostati na JIL-u barem još sljedećih nekoliko tjedana, zbog čega joj je laknulo, ali je i zabrinuta.
Pojačanjima su potrebni kontrolni popisi, pisane upute, nešto opipljivo što će ih voditi, tako da budu od pomoći redovnom osoblju, a ne da im budu na teret, kaže Satta, dok joj čitavo tijelo preplavljuju osjećaji.
'Govorim o dobronamjernim ljudima koji su ovdje kako bi pomogli, ali koji trebaju samo mali podsjetnik', kaže ona. 'Svi trebamo malo odmora.'
Uprava bolnice to razumije, ali ne znaju kako to sve kontrolirati. Razgovor završava srdačno i oni izlaze iz JIL-a.
'Sretno i vama, jer niste u ništa boljem položaju od nas', kaže Satta.
Kao i svi njegovatelji u La Timoneu, Satta je u potpunosti posvećena poslu tijekom najveće medicinske krize svoje generacije. Ali ona čezne za nečim manje stresnim kad sve ovo završi. Možda će pomagati u organiziranju transplantacije organa.
Njezin suprug radi u noćnoj smjeni na JIL-u i imaju dvoje djece predškolske dobi. Susjedi pomažu u brizi za djecu, a obećanjima vlade da će pomoći i u tom segmentu, više ne vjeruje.
'Obilaze bolnice, ali prave pomoći nema ni za pacijente ni za njegovatelje', kaže Satta. 'Uz sve kapacitete Francuske, sav novac Francuske .... Razgovaraju s nama o štednji - kamo odlazi sav taj novac?'
Marseille je nekoć bio jedan od najbogatijih gradova na svijetu, njegova prirodna luka je međunarodno središte koje datira iz 600. godine prije nove ere. Grad je smješten u zaljevu i okružen vapnenačkim stijenama, a bolnica La Timone nalazi se u samom središtu.
Mnogi povjesničari vjeruju da je prvi val crne kuge u Europi krenuo upravo iz marsejske luke. Posljednja velika epidemija kuge na kontinentu, 1720. godine, usmrtila je polovicu gradskog stanovništva. Lokalni školarci posjećuju arhipelag Frioul, udaljen četiri kilometara od obale, i Hôpital Caroline, koja je brinula o pomorcima zaraženima kugom.
'Ovo kroz što sada prolazimo, poučavat će se u školama, jer je nevjerojatno', kaže Reynier svojim novim kolegama.
Dnevna smjena je pri kraju. Krevet u sobi 12 i dalje je slobodan, a liječnik koji nadzire noćnu smjenu nada se da će ga uspjeti zadržati u rezervi i da će to značiti nalo odmora preopterećenom zdravstvenom sustavu.
'Želim zadržati taj jedan metak u komori', kaže dr. Fouad Bouzana za Associated Press, između telefonskih poziva drugih bolnica koji se raspituju o slobodnim krevetima. Hitna služba La Timonea zove, tražeći mjesta za muškarca, COVID je pozitivan. Bouzana ih moli da naprave još testova i ponovno nazovu.
JIL ne prihvaća svakoga; liječnici su u prvom valu naučili da pacijenti s koronavirusom trebaju određenu osnovnu razinu snage i zdravlja da bi se oporavili.
Te noći Bouzana odbija dvoje pacijenata s koronavirusom, smatrajući ih prestarima i nemoćnima da bi se mogli podvrgnuti intenzivnoj njezi. Oni će ostati na susjednom odjelu za akutnu njegu u nadi da će se njihovo stanje popraviti, a on će odluku preispitati s dnevnim liječnicima kasnije. Ali pomalo je sumnjičav.
'O tome zajedno raspravljamo. Ako jedan od nas želi uzeti pacijenta, a drugi ne, uvijek ga ipak uzmemo', kaže. 'No obično se slažimo.'
U dva sata ujutro muškarac s hitne pomoći dopremljen je u posljednji slobodni krevet.
Bolnica La Timone je opet puna.
