Medijske portale često pune priče o odlasku izvan BiH. Nekako smo prihvatili da svi žele otići. Iznenadi nas jedna djevojka koja ne želi otići iz Rame i kaže da je ovdje najbolje. Svjesni smo da je jedna od rijetkih, a koliko nas boli to što je jedna od rijetkih, toliko nas i veseli da ima još barem netko tko vidi budućnost u ovom kraju.
To je naša Delfina Tadić. Nismo je zaboravili! Sjećamo se njezinih uspjeha u karateu. Zapitali smo se gdje je nestala i čime se sad bavi. Bio je to razlog i za naš susret i razgovor s njom.
Nasmijala se na ovo pitanje, i u šali kroz smijeh odgovara:
"Nisam nestala. Ja tek sad nastupam."
U razgovoru smo dotaknuli njezina natjecanja na karateu, prisjetili se koliko je medalja osvojila. Tako njezinu sobu krasi preko 140 medalja. Nabraja nam Delfina koja je sve prvenstva osvojila. Tako je osam puta bila državna prvakinja, dva puta prvakinja Balkana. Bila je treća na europskom prvenstvu, a peto mjesto zauzela je čak na svjetskom prvenstvu. O zemljama u koje je putovala mi možemo samo maštati; Indonezija, Malezija, Cipar, Portugal, Azerbejdžan, Tursku, Švicarsku.
Mogli bismo je nazvati nezaboravljeno karate čudo iz Rame.
Prisjećamo se odmah razgovora iz 2011. kada je rekla da ne želi iz Rame.
I dalje ostaje pri tom stavu, iako je imala više mogućnosti za odlazak. Kaže:
"Kuća je kuća, ostajem u Rami. Ovdje imam neke temelje, znaju me svi. Ubrzo nakon studija dobila sam priliku radit u školi na Gračacu i u veslačkom klubu. Iako se nikad nisam vidjela u školi, oduševljena sam radom u prosvjeti i radom s učenicima, a još više kad čujem da se učenici ljute kad nema tjelesnog. Poslije sam krenula s fitnesom jer su žene tražile da krenem i s tim. Ne žalim što sam ostala. Nikad ne znaš što život nosi, nikad ne reci nikad, ali tu sam."
Danas radi, dakle, i u veslačkom klubu na Šćitu kao sportski trener. Navodi nam kako klub broji oko 30 aktivnih članova od 10 do 18 godina.
S fitnesom je počela u studenom 2020. godine. Kaže: "Žene me motivirale govoreći mi Ajde, ajde, pokreni nešto i za nas."
"Malo sam se dvoumila jer to iziskuje puno odgovornosti i financijskih ulaganja. Nisam znala koliko su žene motivirane, koliko će dugo trenirati. No, uvijek sam sanjala da imam svoj prostor za trening. Na početku se javilo oko 70-80 žena. Morala sam napraviti četiri termina. Broj je sad spao na 30-40 žena."
Osim grupnih ima i individualne treninge. Uglavnom su to osobe koje imaju neki zdravstveni problem. Treninge održava u Rumbocima u tvornici. Dvoranu je sama opremila.
Posjetili smo jedan trening i ugodno se iznenadili oduševljenošću žena.
"Lijepo je što postojiš", jedna je od čestih rečenica upućenih trenerici Delfini. Grupni treninzi su ponedjeljkom, srijedom i petkom od 18 do 22 sata, a utorkom i četvrtkom je termin za individualne treninge.
"Ne morate trenirati tri puta, dovoljno je i jednom za svoje zdravlje to učiniti. Sjedilački način života i rada natjerao je žene na ove treninge. Cijena je prihvatljiva, ne mislim se bogatit na ovome. Razmišljala sam i o onima koje ne rade te cijenu i njima prilagodila. Vikend odvojim za sebe. Rekreativno provodim vikend i punim baterije, biciklizam, planinarenje, skijanje."
Još jedna aktivnost naše Delfine je i suđenje. Ponosni smo na našu Delfinu, prvu Ramkinju, sutkinju u karateu.
Priča nam kako je uopće krenula u te vode:
"Sa suđenjem sam krenula poslije mnogih operacija koljena. Nisam više mogla biti na tatamiju, i na nagovor suca Mate Odaka, pristala sam biti sudac u karateu. Polagala sam najprije za kantonalnog pomoćnog suca pa za glavnog. Potom je slijedilo polaganje za federalnog pomoćnog suca. Još imam položiti za glavnog federalnog suca."
Razgovarali smo o razlozima prestanka natjecanja na karateu. Donosi nam dirljivu priču, ali priču koja nadahnjuje i potiče nas da sami o sebi razmislimo.
"2018. godine postajem državna prvakinja unatoč dvjema operacijama koljena i dokazujem sebi da unatoč svim preprekama mogu uspjeti. Borila sam se sama sa sobom. Nisam tu gledala na protivnicu, ja sam sama sebi bila protivnica. U svakom trenutku sam mislila na koljeno koje je moglo svaki tren puknuti. U Samoboru uzimam prvo mjesto, turnir koji je najjači poslije europskog na ovim područjima, i broji 30 zemalja. To mi je najdraže prvenstvo. Dokazujem sama sebi da sam borac. Bez obzira na prepreku, dokazala sam da mogu i to me je naučilo da u životu nema prepreka."
"Odluku je bilo teško donijeti" - priča Delfina. Iako je imala veliku želju nastaviti natjecanja, razum je govorio nemoj. I dok danas sudi sa strane, gori u njoj želja da uleti na tatami-borilište i da se natječe..
Ovako bogat i ispunjen život ne bi odao neispunjeni san, no Delfina navodi kako je uvijek sanjala da će biti svjetska prvakinja. Pitamo je kako gleda na današnje mlade, jer ovakav žar i entuzijazam ne susrećemo često. Priča nam:
"Mladi nisu zainteresirani za uspjeh, nekako su bezvoljni, nemotivirani. Zašto je to tako, ne znam. Nisam vidjela da žele pobjedu, ne grizu. Rijetko će netko ustati u 7 sati i odraditi trening. Djeca nemaju neka očekivanja, nemaju neke ambicije. Ja sam živjela za karate što je doprinijelo mome razvoju i slobodi, usmjerilo me na pravi put. Bilo je svega, muke i patnje. Dok su drugi izlazili, ja s 18 godina prolazim tri operacije i borim se sama sa sobom. Izgradilo me sve to kao borca. I dan danas se borim za sve. Ne volim kad mi netko kaže ne mogu ja to. Daj se bori. Moraš biti borac."
Ističe Delfina i zasluge svojih roditelja koji su bili cijelo vrijeme uz nju. Ne manjka njoj ideja za rad, niti energije. Njezinoj svestranosti i radišnosti nema kraja. Još uvijek zna sjest za traktor i vozit, za tatinu kosilicu pa kositi.
Bravo, Delfina! Sve pohvale i hvala što svijetliš svojom upornošću i pozitivnom energijom. Želimo ti jednog dana da sudiš na svjetskom prvenstu.
Božana Nikolić / www.rama-prozor.info
To je naša Delfina Tadić. Nismo je zaboravili! Sjećamo se njezinih uspjeha u karateu. Zapitali smo se gdje je nestala i čime se sad bavi. Bio je to razlog i za naš susret i razgovor s njom.
Nasmijala se na ovo pitanje, i u šali kroz smijeh odgovara:
"Nisam nestala. Ja tek sad nastupam."
U razgovoru smo dotaknuli njezina natjecanja na karateu, prisjetili se koliko je medalja osvojila. Tako njezinu sobu krasi preko 140 medalja. Nabraja nam Delfina koja je sve prvenstva osvojila. Tako je osam puta bila državna prvakinja, dva puta prvakinja Balkana. Bila je treća na europskom prvenstvu, a peto mjesto zauzela je čak na svjetskom prvenstvu. O zemljama u koje je putovala mi možemo samo maštati; Indonezija, Malezija, Cipar, Portugal, Azerbejdžan, Tursku, Švicarsku.
Mogli bismo je nazvati nezaboravljeno karate čudo iz Rame.
Prisjećamo se odmah razgovora iz 2011. kada je rekla da ne želi iz Rame.
I dalje ostaje pri tom stavu, iako je imala više mogućnosti za odlazak. Kaže:
"Kuća je kuća, ostajem u Rami. Ovdje imam neke temelje, znaju me svi. Ubrzo nakon studija dobila sam priliku radit u školi na Gračacu i u veslačkom klubu. Iako se nikad nisam vidjela u školi, oduševljena sam radom u prosvjeti i radom s učenicima, a još više kad čujem da se učenici ljute kad nema tjelesnog. Poslije sam krenula s fitnesom jer su žene tražile da krenem i s tim. Ne žalim što sam ostala. Nikad ne znaš što život nosi, nikad ne reci nikad, ali tu sam."
Danas radi, dakle, i u veslačkom klubu na Šćitu kao sportski trener. Navodi nam kako klub broji oko 30 aktivnih članova od 10 do 18 godina.
S fitnesom je počela u studenom 2020. godine. Kaže: "Žene me motivirale govoreći mi Ajde, ajde, pokreni nešto i za nas."
"Malo sam se dvoumila jer to iziskuje puno odgovornosti i financijskih ulaganja. Nisam znala koliko su žene motivirane, koliko će dugo trenirati. No, uvijek sam sanjala da imam svoj prostor za trening. Na početku se javilo oko 70-80 žena. Morala sam napraviti četiri termina. Broj je sad spao na 30-40 žena."
Osim grupnih ima i individualne treninge. Uglavnom su to osobe koje imaju neki zdravstveni problem. Treninge održava u Rumbocima u tvornici. Dvoranu je sama opremila.
Posjetili smo jedan trening i ugodno se iznenadili oduševljenošću žena.
"Lijepo je što postojiš", jedna je od čestih rečenica upućenih trenerici Delfini. Grupni treninzi su ponedjeljkom, srijedom i petkom od 18 do 22 sata, a utorkom i četvrtkom je termin za individualne treninge.
"Ne morate trenirati tri puta, dovoljno je i jednom za svoje zdravlje to učiniti. Sjedilački način života i rada natjerao je žene na ove treninge. Cijena je prihvatljiva, ne mislim se bogatit na ovome. Razmišljala sam i o onima koje ne rade te cijenu i njima prilagodila. Vikend odvojim za sebe. Rekreativno provodim vikend i punim baterije, biciklizam, planinarenje, skijanje."
Još jedna aktivnost naše Delfine je i suđenje. Ponosni smo na našu Delfinu, prvu Ramkinju, sutkinju u karateu.
Priča nam kako je uopće krenula u te vode:
"Sa suđenjem sam krenula poslije mnogih operacija koljena. Nisam više mogla biti na tatamiju, i na nagovor suca Mate Odaka, pristala sam biti sudac u karateu. Polagala sam najprije za kantonalnog pomoćnog suca pa za glavnog. Potom je slijedilo polaganje za federalnog pomoćnog suca. Još imam položiti za glavnog federalnog suca."
Razgovarali smo o razlozima prestanka natjecanja na karateu. Donosi nam dirljivu priču, ali priču koja nadahnjuje i potiče nas da sami o sebi razmislimo.
"2018. godine postajem državna prvakinja unatoč dvjema operacijama koljena i dokazujem sebi da unatoč svim preprekama mogu uspjeti. Borila sam se sama sa sobom. Nisam tu gledala na protivnicu, ja sam sama sebi bila protivnica. U svakom trenutku sam mislila na koljeno koje je moglo svaki tren puknuti. U Samoboru uzimam prvo mjesto, turnir koji je najjači poslije europskog na ovim područjima, i broji 30 zemalja. To mi je najdraže prvenstvo. Dokazujem sama sebi da sam borac. Bez obzira na prepreku, dokazala sam da mogu i to me je naučilo da u životu nema prepreka."
"Odluku je bilo teško donijeti" - priča Delfina. Iako je imala veliku želju nastaviti natjecanja, razum je govorio nemoj. I dok danas sudi sa strane, gori u njoj želja da uleti na tatami-borilište i da se natječe..
Ovako bogat i ispunjen život ne bi odao neispunjeni san, no Delfina navodi kako je uvijek sanjala da će biti svjetska prvakinja. Pitamo je kako gleda na današnje mlade, jer ovakav žar i entuzijazam ne susrećemo često. Priča nam:
"Mladi nisu zainteresirani za uspjeh, nekako su bezvoljni, nemotivirani. Zašto je to tako, ne znam. Nisam vidjela da žele pobjedu, ne grizu. Rijetko će netko ustati u 7 sati i odraditi trening. Djeca nemaju neka očekivanja, nemaju neke ambicije. Ja sam živjela za karate što je doprinijelo mome razvoju i slobodi, usmjerilo me na pravi put. Bilo je svega, muke i patnje. Dok su drugi izlazili, ja s 18 godina prolazim tri operacije i borim se sama sa sobom. Izgradilo me sve to kao borca. I dan danas se borim za sve. Ne volim kad mi netko kaže ne mogu ja to. Daj se bori. Moraš biti borac."
Ističe Delfina i zasluge svojih roditelja koji su bili cijelo vrijeme uz nju. Ne manjka njoj ideja za rad, niti energije. Njezinoj svestranosti i radišnosti nema kraja. Još uvijek zna sjest za traktor i vozit, za tatinu kosilicu pa kositi.
Bravo, Delfina! Sve pohvale i hvala što svijetliš svojom upornošću i pozitivnom energijom. Želimo ti jednog dana da sudiš na svjetskom prvenstu.
Božana Nikolić / www.rama-prozor.info
