Djeca – žrtve četničkog pokolja u Rami

U tom pokolju stradalo je oko 1150 ljudi katolika i muslimana. Ta godišnjica obilježena je u utorak 10. listopada na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu u organizaciji Ramske zajednice iz Zagreba i Hrvatskog žrtvoslovnog društva. O povijesnom događaju govorili su profesor dr. Zdravko Dizdar i Šimun Penava, o problemu vezanom uz podizanje Ramskog križa kao spomenika za poginule u tom pokolju mr. Petar Lovrić i mr. don Pavo Crnjac o spašavanju djece poznate pod imenom "Djeca iz Rame na prehrani u Zagrebu".

Napad četnika i njihov pokolj u Rami nosi u narodu trajne i neposredne posljedice. Jedna od trajnih posljedica jest trauma i strah da će se događaj ponoviti u istim razmjerima. Od toga strašnog pokolja ljudi su brojili vrijeme, pa se govorilo da se netko rodio „kad su četnici nanišli“ ili da je ljetina bila slaba „kad su četnici nanišli“. Neposredna posljedica o tom događaju bila je što su u stradalim obiteljima bila brojna djeca, a žita u žitnici bilo malo zbog slabe ljetine, stoka opljačkana. Problem je bio kako prehraniti djecu u zimi koja dolazi a koja se najavljuje vrlo hladna i oštra zima, kako spasiti djecu pred novim ratnim sukobima koji su se pripremali. U narodu je vladao strah i panika. Rama je tako postala simbol patnje prema onoj iz Matejeva 2, 18: „U Rami se glas čuje, kuknjava i plač gorak: Rahela oplakuje sinove svoje i neće da se utješi jer ih više nema.“ U Rami su tog časa povijesti sve majke postale Rahele koje su plakale nad svojom djecom i muževima koji su bili poubijani.

Arhivski izvori – Kartoteka djece

O zbrinjavanju i spašavanju djece iz Rame postoje arhivski dokumenti koji su poslužili da se cijela ta akcija rekonstruira i objektivno prikaže u ovom članku. U Hrvatskom državnom arhivu (HDA) u Zagrebu postoji uz ostale arhivske fondove i Kartoteka djece. Ona ima 56 kutija, svaka kutija ima oko 500 kartica, različitog formata, ukupno 28 000 kartica. Kartoteku djece sastavilo je Ministarstvo zdravstva i udružbe (1941-1945), Ministarstvo za postradale krajeve (1942-1945.) te Ministarstvo socijalne politike (1945.) koje je vodila komunistička vlast.

U Kartoteci djece postoje dvije vrste kartona: veći (14x 9.5 cm) i manji kartoni (11x7 cm), koji su žute i crvene boje. Na crvenim kartonima su upisana djeca koja su bila posvojena po obiteljima, a na žutim kartonim djeca koja su u državnim domovima. U prelistavanju kartona bez većeg napora otkrio sam imena i prezimena i mjesta rođenja djece iz Rame. Njihov broj je zastrašujeće velik ide do 680 imena. Najviše je djece iz Gornje Rame preko 529, iz Srednje Rame (Uzdol, Duge, Šćipe, Papci, Višnjani, Sovići, Doljani) 48, iz Donje Rame (Gračac, Kućani, Ustirama, Trišćani) 11. Iz Gornje Rame najviše je djece iz Rumboka (103), Orašca (95), Proslap (49), Ploča (22), Kovačevo Polje (19), Jaklići (13), Podbor (13), Varvara (15), Ripci (10), Borovnica (4) a neka djeca nisu znala svoje mjesto pa su jednostavno rekla od Prozora takvih je 144. Osim katoličke djece bilo je i 16 muslimanske djece. Djeca su bila u dobi od 1 do 13 godina (593), i stariji kao pratioci mlađih od 14 do 18 godina (61). Od tolikog broja djece umrlo je 12, nestalo je 8, posvojeno je oko petero i više, vraćeno kući 4, a jedan je dječak od 11 godina pobjegao. Ti svi podaci s imenima udomitelja upisani su na spomenutim kartonima u Kartoteci djece u HDA u Zagrebu.

Okupljanje djece i odlazak u Sarajevo

Organizacija i popis djece u onim prilikama panike i straha bio je vrlo težak i započeo je već koncem listopada. Vijest o stradanju ramskog puka je došla brzo do Zagreba. Fra Kazimir Ivić, definitor franjevačke provincije u Visokom, obavijestio je nadbiskupa Alojzija Stepinca o tim strahotama i dobio od njega pismeni odgovor i pomoć.

Tadašnja vlast, Hrvatsko ministarstvo za postradale krajeve i Caritas na poticaj Nikole Kovačevića, zvanog Pelušić, organizirali su okupljanje djece i transport djece za Zagreb. Nikola Kovačević je bio narodni poslanik iz Rame u Hrvatskom saboru za Banovine Hrvatske, a potvrđen u novom sazivu 1942. U toj akciji bio mu je na pomoći Jure Žilić, načelnik općine Gornje Rame i tajnik Ivo Tomić. Djeca su bila dovedena u sabirne centre u Prozoru i Bugojnu kamo su odlazili pješice ili transportnim kamionima. A zatim su vlakom iz željezničke postaje Rama putovali za Sarajevo odnosno iz Bugojna preko Travnika i Visokog za Sarajevo.

U Sarajevu su djecu prihvatili u domovima sestre Milosrdnice u domu sv. Augustina i sv. Vinka, Služavke malog Isusa, i Kćeri Božje ljubavi u zavodu sv. Josipa, zatim u privremenom smještaju u Reljevu. Prva grupa djece došla je u Sarajevo već 18. listopada. Djeca su bila smještena u zajedničkim dvoranama i školskim razredima. Najprije su imali liječnički pregled, zatim je bilo kupanje i „šišanje do gola“, da se ukloni opasnost od ušiju i tifusa. Spavali su na podu, prostrtoj slami. Kad su došli u dvoranu, pripovijeda jedna sestra, udarili su u naricanje i plač. I svi su prisutni plakali s njima. Djeca, muška i ženska, bila su u dobi od 1 do 14 godina. Djeca koja su znala govoriti pripovijedali su uz plač o zapaljenim kućama, o stradanju njihovih roditelja, o pucnjavi, bježanju i lutanju po šumi. Jedna djevojčica je vidjela ženu mrtvu s djetetom u naručju. Kad su joj htjeli uzeti dijete, ona je rekla: „Pusti ga, nema više nikoga!“ Domovi su u Sarajevu bili prepuni. Caritas i Ministarstvo za postradale krajeve organiziralo je transport djece vlakom preko Slavonskog Broda za Zagreb. Prvi transport je krenuo 15. studenog 1942. U Zagrebu su djecu primili u stakleniku ispod katedrale u blizini sjedišta Caritasa u Vlaškoj ulici.

Smještaj djece u Zagrebu i okolici

U Zagrebu je u tim danima mjeseca studenog i prosinca 1942. bila humanitarna kriza. U domovima se nalazilo 5000 djece iz Stare Gradiške, Kozare i Like. Akciju za spašavanje djece vodila je poznata humanitarka Dijana Budisavljević.

Djeca iz Rame bila su smještena u prostor ispod katedrale, u vrt staklenik i u Caritasov dom, a neka u kasarnu na Črnomercu. Nadbiskup A. Stepinac pozivao je dekane i župnike iz okolice Zagreba da prime djecu po župama. On je dao i upute kako pristupiti pri udomljavanju djece koje su objavljene u Katoličkom listu. Među njima posebno stoji da kod usvajanja ne mijenjaju djeci imena i prezimena, da im zadrže identitet dok ne prođe ratno stanje. Nadbiskup Stepinac je osobno je bio prisutan kod prijema djece. Neku djecu je držao u krilu kako to pripovijeda Duško Papak. Obavljen je popis djece na kartone koji se danas nalaze u Kartoteci djece u HDA u Zagrebu. Kartoteka djece donosi neke osnovne podatke: ime i prezime, ime roditelja i adresu. Sve je pisano na brzinu jer su mnogi podaci nepotpuni. Neka djeca su bila malena i nisu znali reći svoje točno ime i prezime pa su davali svoj nadimak ili selo umjesto općine. Tada je uobičajen bio naziv kolonizacija djece, a to je udomljavanje djece kod obitelji, povjeravanje djece nekoj obitelji.

Na zamolbu nadbiskupa A. Stepinca djeca su u organizaciji Caritasa bila raspoređena u moslavački, vugrovečki, turopoljski i križevčaki dekanat ili u obitelji i domove po Zagrebu. Nastojalo se djecu smjestiti po župama tako da su bila vezana zajedničkim rodbinskim vezama ili vezama istog prezimena kao na primjer: prezimene: Papak u Moravče, Baketarić i Bradić u Kutinu, Fofić u Popovaču i sl.

Život djece u obiteljima

Djeca su primljena u obiteljima različito. Odraslija djeca u se osjećala da se nalaze na tržnici za ponudu. Neka su djeca bila prihvaćena vrlo dobro, kao vlastita djeca. A neka odraslija djeca su bila prihvaćena kao „mali slugčeki“, kao mali pastiri, radna snaga u domaćinstvu na poljoprivredi. Brigu za djecu imalo je povjerenstvo iz mjesne općine, ali isto tako i izaslanstvo iz kotara Prozor koji su povremeno dolazili u posjetu. Neki od rodbine, koji su saznali da im djeci nije dobro, došli su osobno i poveli djecu nazad kućama.

U udomljavanju djece bio je važan jezik i kulturne navike. Neka djeca iz govora ikavice teško su razumjela kajkavski govor. U jednoj obitelji u Kutini, koja je udomila brata i sestru, pružili su im sve potrebno. I kad je bilo kolinje bilo je svake vrste delicija za jesti. Mlađi brat nije ništa htio jesti nego se samo plakao da je gladan. A onda su upitali stariju sestru što on hoće jesti. On je odgovorio dajete mi varenike i pure. Kad su roditelji razumjeli što je to, srdačno su se nasmijali.

Dolazak drugog trasporta u travnju 1943. godine

U veljači 1943. partizani su u poznatoj „Bitci na Neretvi“ uništili cijelu talijansku diviziju „Murge“ koja je brojili preko 1000 vojnika. Narod je ponovno očekivao nove ratne sukobe. I stoga su predstavnici vlasti organizirali drugi transport djece na prehranu u Zagreb. Transport je stigao u Zagreb 15. travnja a u njemu je bilo od 130 do 160 djece. Neka su od te djece bila smještena u domu Josipovac, a neka i dječji dom u Jastrebarskom a druga opet raspoređena na udomljavanje po obiteljima.

Popis djece 1945. i 1946. godine

Ministarstvo socijalne politike u novoj komunističkoj vlasti preuzelo je brigu za koloniziranu djecu. Načinjen je popis djece tijekom lipnja 1945. do 1946. Imena djece, koja su već bila odrasla ispisivana su na male crvene kartone za posvojenu djecu u obiteljima i žuti kartoni za djecu u dječjim domovima. Od 680 djece popisano je samo 240 djece. Neka su djeca prema mome razgovoru, zajedno s povjerenicima vratila se svojim kućama a neka su se prikrila i nisu se dala popisati. Djeca koja su prihvatila poći u đačke domove bila su smještena u omladinskim domovima u Opatiji, Lovranu ili u Sloveniji: u Medvodama, Vranskom i Dobrni kod Celja.

Sudbina djece iz Rame

Prema dosadašnjem istraživanju neka su djeca posvojena i sačuvala su svoj identitet. Neka su djeca dobila novo ime i prezime i tako izgubila svoj identitet. Kasnije su to otkrili i neumorno su tražili preko časopisa Arena svoje roditelje i svoj rodni zavičaj. O jednom takvom slučaju snimljen je 1967. dokumentarni film. Novinar Zvonko Letica saznao je za slučaj djevojke Marte Barišić iz Kozla sa Šćita. I vrlo uspješno u dokumentarnom filmu: U potrazi za izgubljenim zavičajem, snimio je dirljiv susret u Rami izgubljene djevojke Marte i njezinih roditelja.

Na svu sreću velik broj djece sretno se vratio svojim kućama s velikim iskustvom ali i s nostalgijom za izgubljenim djetinjstvom. Manji broj djece uspio je u školovanju steći određeno zanimanje, neki su postali učitelji, činovnici ili pravnici. Nažalost u tom cijelom socijalističkom odgoju neki su izgubili svoj kulturni i nacionalni identitet. Kao što je već spomenuto osmero djece je nestalo i za njima se još traga, među njima je ujak ovog članka, a za 12 djece zna se točno da su umrli.

ZAKLJUČAK

U zaključku može se spomenuti ona naša trajna boljka a to je zaborav. Ravnamo se prema pravilu: Bilo pa prošlo. Taj zaborav su prekinula sama izgubljena djeca koja su u sebi nosili nostalgiju za roditeljima i rodnim zavičajem. Tražili su svoje putem časopisa Arena a to je posebno u javnost iznio dokumentarni film novinar Zvonka Letice na Televiziji Zagreb 1967. godine.

Nakon 70 godina zaborav se odnosi na četnički pokolja koji bi trebalo vidno istaknuti na spomen obilježju u Rami. Svjedoci smo događaja da se četnici rehabilitiraju i proglašavaju antifašistima. A poznato je da su oni imali plan da pokolju sve nesrpsko stanovništvo od Drine do granice sa Slovenijom. Zaborav se odnosi i na tragediju s djecom, koja su izgubila svoje djetinjstvo a cijeli život nose u sebi traumu strašnih prizora rata koji nisu zaliječeni oprostom i pomirenjem.

Zaborav je također pogodio sve one koji su organizirali spašavanje djece. Hrvatski zastupnik u saboru Nikola Kovačević poslije 1945. bio je izložen progonu i klevetama, dva puta suđen u Travniku i Mostaru po nekoliko godina robije. Njegova je obitelj bila stigmatizirana tako da se morala iseliti u Crneč kraj Bugojna. Na portalu Ramske zajednice Zagreb o njemu je napisan kratak životopis ali još nitko nije pokušao da ga pravno rehabilitira i da mu postavi spomen u jednoj od ulica rodnom kraju.

U tom zaboravu su i bl. Alojzije Stepinac, župnici i dobre obitelji koje su u tim teškim ratnim vremenima pokazali veliku solidarnost prema nepoznatima ali svojim ljudima. U spomen toj žalosnoj 70 godišnjici neka bude ovo istraživanje koje želi prerasti u jednu studiju i dokumentarni film.

Pavo Crnjac

Popis djece koji je načinio Pavo Crnjac Nikola Kovačević, organizator spašavanja djece Predavači na Simpoziju Među slušateljima biskup V. Pozaić, Z. Šeparović i dr.