Život je to patnje, uzavrelosti, ponekada inertnosti i predanosti stihiji života u nemoćnosti da se nešto poduzme i promijeni. O tim životnim ispreplitanjima nesreće i sreće svjedoči Ivo Bradić koji je kao dječak u odrastanju proživljavao događanja Drugog svjetskog rata kao i mnogi drugi dječaci Uzdola i cijele Rame.
Sreća u nesreći
U vrijeme četničkog pohoda na Ramu Ivo Bradić (1928.), dječak od svojih 14 godina, živi teškim težačkim životom u Donjoj Vasti. Skroman život u sjeni križa obilježavao je svaku obitelj. Vjera u ljudskost i poštenje, pouzdanost u danu ljudsku riječ davala su temeljna moralna načela. S takvim uvjerenjima dočekan je četnički pohod tužne jeseni 1942. godine. U ovom pohodu hordi, Uzdolski kraj je među prvima osjetio bešćutnu mržnju s jedne strane i skrivenu ljudskost s druge. Naime, kada su četnici došli do Donje Vasti mnogi su ih čekali pred svojim kućama kao i u mnogim drugim krajevima Rame. Ivo Bradić kao dječak u jednoj zgodi morao im je pomoći da pretoče oteti med. U njegovo sjećanje duboko su se urezala imena tih četnika koji su „zatvorili oči“ na njegov bijeg. No, njihov susret se dogodio ponovno nakon Drugog svjetskog rata kada su se našli na „dobrovoljnim“ radnim akcijama. Život se često vraća, ljudi se susreću, dobra djela se pamte. Poslušajte svjedočenje Ive o tom događaju.Likvidacija zarobljenih talijanskih vojnika
Povijest uvijek pišu „pobjednici“. S određenim vremenskim odmakom neophodno je sagledati činjenice i dati priliku svakom čovjeku i svakom narodu da doživi osobnu katarzu utemeljenu na činjenicama i savjesti. Dugo su nas kroz povijest u školama učili o savršenom antifašizmu. Međutim, mnoga su svjedočanstva koja govore sasvim suprotno. Bez pravdanja ili optuživanja bilo koga možemo samo reći: „Kada je rat, nitko nikome nije brat!“ Svatko od nas ima slobodu i odgovornost za nju. Ipak, gdje je odgovornost za učinjena zlodjela u ime revolucije, u ime naroda, u ime državnosti...? Likvidacija talijanskih zarobljenika koja se dogodila 1943. godine nakon one glasovite Titove: „Prozor noćas mora pasti!“ jasno govori o ljudskoj zlobi u ime nekih „viših“ ciljeva. Nakon predaje talijanskih vojnika koji su bili u Prozoru za vrijeme „Bitke za ranjenike“ uslijedila je masovna likvidacija. Vojnici su vezani „oputom“, skidani su do gola, ubijani su u skupinama dok su se molili, dok su tražili milost jer su samo vojnici koje je netko drugi poslao tu u Ramu. Ljubili su fotografije svojih najbližih s plačnim očima. Prije svake likvidacije iskopane su velike rake, a strijeljani su u skupinama od najmanje po 20 vojnika tako da mještani pamte kako je likvidirano više od 250 „soldata“. U Donjoj Vasti se nalazi više lokacija koje mještani i danas pamte; Krčevine, Tatar budžak, Krečana i mnoge druge. Nakon Drugog svjetskog rata izvršena je nepotpuna ekshumacija tijela stradalih. Rodbini talijanskih vojnika o mjestu stradanja govorili su upravo oni koji su vršili likvidaciju. Sve do demokratskih promjena o tome se samo šuškalo. O svim ovim događajima svjedoči Ivo Bradić koji je kao dječak promatrao kako partizani likvidiraju vezane i bez odjeće talijanske zarobljene vojnike. Zločin nikada ne zastarijeva, bio on počinjen za vrijeme ili nakon rata. Svi moramo biti svjedoci pravde o kome god se radilo!Pripremio: Zoran Stojanović, prof.
