Pustinja Atacama i vrhovi Anda u njezinoj okolici bili su još jedan izazov za iskusnog alpinistu i osvajača mnogih svjetskih vrhova našeg Petra Lovrića. Nedavno je Petar bio na tom čudovišnom svijetu Andskih vrhova, jezera i pustinja. Ekskluzivno za portal Rama-Prozor.info, kojeg redovito prati, dao je reportažu o tom uzbudljivom putovanju.
Rođen ispod ponosnog Vrana, Petar već godinama sa grupom njemačkih alpinista i planinara otkriva čari najviših planina svijeta. Krov Južne Amerike, Ande i pustinja Atacama bili su zadnji njihov cilj.
Let od Frankfurta do čileanske prijestolnice, uz slijetanje u Madridu, trajao je punih 16 sati. Uz svu ljubaznost osoblja džinovske ptičurine, koja preko Atlantika vozi preko 400 putnika, opslužujući ih sa raznim delicijama jela i pića, nije lako izdržati 16 sati u sjedećem položaju. Zrakoplov je na početku Atlantika sustigao noć, a onda ju je i prestigao, pa organizam treba prilagoditi i novim vremenskim zonama. I kad se ugase svijetla zrakoplova, ipak se zaspe dubokim snom. Kratka noć. A onda se na jednom pale svijetla i putnike pozdravlja "il comandante", zapovjednik zrakoplova i upozorava putnike da pogledaju desno i lijevo, jer upravo prelijeću vrhove Anda i počinje sa nekoliko uzastopnih krugova spuštanje u Santiago.
Santiago, 7 milijunski grad okupan suncem, sa brojnim parkovima i velebnim trgovima rasprostro se između Pacifika i visokih Anda, jedna je od najljepših južnoameričkih metropola. Gradi se jako puno, a imponira oku, kada vidi na nekim građevinskim kranovima hrvatska imena firmi. Bože, svukud nas ima.
Narednog dana ekspedicija je odletjela u dva sata udaljeni pustinjski grad Calamu. Calama, moderan grad na rubu pustinje izrastao je kao centar bogatih rudnika bakra. Većina žitelja ovog područja su indiosi. Od grada Calame ekspedicija je za dva sata vožnje busom stigla u samo srce pustinje Atacama, indijansko naselje San Pedro de Atacama. Ovo naselje je pravo čudo u pustinji. Ako se može zamisliti život na nekom drugom planetu, onda to izgleda baš kao u San Pedru.
400 godina bez kiše
Naseobina niskih prizemnica od pustinjskog kamena i pjeska vrvi od preplanulih indiosa. Atacama je prema svjetskoj meteostastistici najsušnija pustinja na svijetu. 400 godina tu nije pala kiše. Prizori pustinje, kao na fotografijama u prilogu, ostavljaju čovjeka bez daha. Posebno su fascinirajući prizori pustinje kod izlaska i zalaska sunca. Atacama i njezini žitelji zaista kao da čine neki izvanzemaljski svijet. Takvu plemenitost i dobrotu, kakvu imaju ovi indiosi može zaista imati samo jedan narod, koji nije inficiran modernom civilizacijom. San Pedro de Atacama bio je deset dana baza ekspedicije. Na nadmorskoj visini od 2400 m, relativno blizu ekvatora, noću su temperature oko nule, a danju dostižu i do + 50 stupnjeva. Život u San Pedru traje do deset sati, a onda je na suncu nemoguće izdržati, pa sve do šest popodne selo potpuno zamre. Treba nekoliko dana da se i najzdraviji organizam privikne na ekstremne razlike u temperaturi i izuzetno suhi zrak, a tek onda počinje kretanje kroz pustinju i visinske pripreme.
Petog dana ekspedicija je krenula na osvajanje vulkanskog vrha Licancabur visokog 5916 m. Na 4230 m podignut je prvi šator za noćenje. Kretanje prema vrhu bilo je zbog stravične hladnoće vrlo usporeno, spavanje, unatoč vrhunskim termovrećama za spavanje, skoro nemoguće. Na 5400 m jedan dio ekspedicije je odustao, a naš Petar s još četvero članove posade popeo sa na sami vrh vulkana (na slici sa šerpom i voditeljem Sergiom) i onda čudo neviđeno. Krater vulkana ispunjen jezerom. Najviše jezero na svijetu na 5916 m. I ne samo to, ostaci hrama, gdje je drevni narod Inka bogovima prinosio žrtve. Baš na toj visini. A onda povratak u San Pedro, Calamu, Santiago i Europu.
Rođen ispod ponosnog Vrana, Petar već godinama sa grupom njemačkih alpinista i planinara otkriva čari najviših planina svijeta. Krov Južne Amerike, Ande i pustinja Atacama bili su zadnji njihov cilj.
Let od Frankfurta do čileanske prijestolnice, uz slijetanje u Madridu, trajao je punih 16 sati. Uz svu ljubaznost osoblja džinovske ptičurine, koja preko Atlantika vozi preko 400 putnika, opslužujući ih sa raznim delicijama jela i pića, nije lako izdržati 16 sati u sjedećem položaju. Zrakoplov je na početku Atlantika sustigao noć, a onda ju je i prestigao, pa organizam treba prilagoditi i novim vremenskim zonama. I kad se ugase svijetla zrakoplova, ipak se zaspe dubokim snom. Kratka noć. A onda se na jednom pale svijetla i putnike pozdravlja "il comandante", zapovjednik zrakoplova i upozorava putnike da pogledaju desno i lijevo, jer upravo prelijeću vrhove Anda i počinje sa nekoliko uzastopnih krugova spuštanje u Santiago.
Santiago, 7 milijunski grad okupan suncem, sa brojnim parkovima i velebnim trgovima rasprostro se između Pacifika i visokih Anda, jedna je od najljepših južnoameričkih metropola. Gradi se jako puno, a imponira oku, kada vidi na nekim građevinskim kranovima hrvatska imena firmi. Bože, svukud nas ima.
Narednog dana ekspedicija je odletjela u dva sata udaljeni pustinjski grad Calamu. Calama, moderan grad na rubu pustinje izrastao je kao centar bogatih rudnika bakra. Većina žitelja ovog područja su indiosi. Od grada Calame ekspedicija je za dva sata vožnje busom stigla u samo srce pustinje Atacama, indijansko naselje San Pedro de Atacama. Ovo naselje je pravo čudo u pustinji. Ako se može zamisliti život na nekom drugom planetu, onda to izgleda baš kao u San Pedru.
400 godina bez kiše
Naseobina niskih prizemnica od pustinjskog kamena i pjeska vrvi od preplanulih indiosa. Atacama je prema svjetskoj meteostastistici najsušnija pustinja na svijetu. 400 godina tu nije pala kiše. Prizori pustinje, kao na fotografijama u prilogu, ostavljaju čovjeka bez daha. Posebno su fascinirajući prizori pustinje kod izlaska i zalaska sunca. Atacama i njezini žitelji zaista kao da čine neki izvanzemaljski svijet. Takvu plemenitost i dobrotu, kakvu imaju ovi indiosi može zaista imati samo jedan narod, koji nije inficiran modernom civilizacijom. San Pedro de Atacama bio je deset dana baza ekspedicije. Na nadmorskoj visini od 2400 m, relativno blizu ekvatora, noću su temperature oko nule, a danju dostižu i do + 50 stupnjeva. Život u San Pedru traje do deset sati, a onda je na suncu nemoguće izdržati, pa sve do šest popodne selo potpuno zamre. Treba nekoliko dana da se i najzdraviji organizam privikne na ekstremne razlike u temperaturi i izuzetno suhi zrak, a tek onda počinje kretanje kroz pustinju i visinske pripreme.
Petog dana ekspedicija je krenula na osvajanje vulkanskog vrha Licancabur visokog 5916 m. Na 4230 m podignut je prvi šator za noćenje. Kretanje prema vrhu bilo je zbog stravične hladnoće vrlo usporeno, spavanje, unatoč vrhunskim termovrećama za spavanje, skoro nemoguće. Na 5400 m jedan dio ekspedicije je odustao, a naš Petar s još četvero članove posade popeo sa na sami vrh vulkana (na slici sa šerpom i voditeljem Sergiom) i onda čudo neviđeno. Krater vulkana ispunjen jezerom. Najviše jezero na svijetu na 5916 m. I ne samo to, ostaci hrama, gdje je drevni narod Inka bogovima prinosio žrtve. Baš na toj visini. A onda povratak u San Pedro, Calamu, Santiago i Europu.
