Sezona je pečenja rakije na Orašcu. Kako navode stariji mještani, jedan od najvećih problema pri pečenju rakije bio je nedostatak vode pa su morali čekati snjegove kako bi se kotao mogao lakše hladiti.
Danas je to puno jednostavnije pa su obitelji Abaz i Brković uhvatile priliku i pripremile pravu ramsku rakiju, a ekipa rama-prozor.info ih je posjetila.
Riječ je o obiteljima Ivice Abaza i Ante Brkovića koji su uz pomoć prijatelja i rođaka Andrije Beljo, Josipa Brkovića i Mate Abaza ispekli oko 300 litara.
Kao pravi Ramci prave tradicionalnu rakiju od 42‰ alkohola te su zadovoljni da je "bacala" oko 20 litara po kotlu.
Uz kotao Mateše Ivanike prisjećali su se minulih vremena i priča starijih, kada je cijelo selo bilo složnije pa je samim time i pečenje rakije bila prilika za druženje.
Brojne anegdote svjedoče nekom veselijem i ljepšem vremenu. Nerijetko bi se događalo da se pojedini sudionici pečenja rakije ne bi trijeznili dok se zadnji kotao u selu ne bi ugasio. Znalo se danima tražiti gdje je ostao štap, gdje opanak...
U kotao su se vezale mnoge priče, a jedna od njih je kako bi se rakija pila kad bi iscurila, nakon nekog vremena potrošnja je prerasla proizvodnju te se išlo u trgovinu kod pokojnog Iveka kupiti konjaka kako bi se deficit nadoknadio i ljudi ne bi bili zakinuti kod kotla za svoju mjericu.
Danas se to radi ipak malo skromnije i sami kotao ljudima ne predstavlja nešto tako veliko, ali opet kada se pristavi nostalgija proradi i osjeti se neki duh prošlog vremena.
Tekst: Branka Dijaković; Foto: Mario Beljo / www.rama-prozor.info
Danas je to puno jednostavnije pa su obitelji Abaz i Brković uhvatile priliku i pripremile pravu ramsku rakiju, a ekipa rama-prozor.info ih je posjetila.
Riječ je o obiteljima Ivice Abaza i Ante Brkovića koji su uz pomoć prijatelja i rođaka Andrije Beljo, Josipa Brkovića i Mate Abaza ispekli oko 300 litara.
Kao pravi Ramci prave tradicionalnu rakiju od 42‰ alkohola te su zadovoljni da je "bacala" oko 20 litara po kotlu.
Uz kotao Mateše Ivanike prisjećali su se minulih vremena i priča starijih, kada je cijelo selo bilo složnije pa je samim time i pečenje rakije bila prilika za druženje.
Brojne anegdote svjedoče nekom veselijem i ljepšem vremenu. Nerijetko bi se događalo da se pojedini sudionici pečenja rakije ne bi trijeznili dok se zadnji kotao u selu ne bi ugasio. Znalo se danima tražiti gdje je ostao štap, gdje opanak...
U kotao su se vezale mnoge priče, a jedna od njih je kako bi se rakija pila kad bi iscurila, nakon nekog vremena potrošnja je prerasla proizvodnju te se išlo u trgovinu kod pokojnog Iveka kupiti konjaka kako bi se deficit nadoknadio i ljudi ne bi bili zakinuti kod kotla za svoju mjericu.
Danas se to radi ipak malo skromnije i sami kotao ljudima ne predstavlja nešto tako veliko, ali opet kada se pristavi nostalgija proradi i osjeti se neki duh prošlog vremena.
Tekst: Branka Dijaković; Foto: Mario Beljo / www.rama-prozor.info
