U ovim čudnim vremenima kada smo sve više odsutni jedni od drugih, kada čovjek jedan drugome postaje stranac, kada ne želimo da nam itko narušava našu zatvorenost i samoću, Rama i njene planine nude nam upravo suprotno. Nude nam priliku da se vratimo iskonu čovjeka, njegovoj nutrini, biću, postanku. Jednostavnosti i tišini prirode. Nude nam ljepotu i drugačiji smisao životu. Te planine i njihova ljepota pozivaju nas na druženje s drugim čovjekom, na zajedništvo čovjeka i prirode, simbiozu života. Kao da nam govore: „Čovječe stani, ne žuri, pogledaj i podjeli ljepotu života s drugim čovjekom, ne zatvaraj se u zidove samoće.“
I zaista, kao da nam planina želi otvoriti oči za nešto uzvišenije, nešto božanstveno u nama samima. Ulijeva nam strahopoštovanje, divljenje. A svaka od tih planina opet na svoj način privlači nas svojom jedinstvenom ljepotom, svojim izazovima.
Jedna od najljepših Ramskih planina svakako je i Draševo – pitoma planinska zaravan podno planine Raduše. Nekada lijepo naseljeni planinski kraj danas je pust, pomalo zaboravljen, prepušten zaboravu. Tek pokoja stara kuća uređena za kratkotrajne boravke, izlete, odmor. Poneka i nova kućica, brvnara, napravljena kao dom za bijeg od stvarnosti. Stare ramske kuće „trišćare“ ili su već propale ili lagano propadaju i nestaju u vremenu. Malo ih je spašeno i oteto zubu uništenja. Rijetka stada ovaca prolaze ovom planinom radi ispaše. Na ovoj pitomoj planini ljudi još uzgajaju razne usjeve povrća i žitarica. Žele i na ovaj način oteti zaboravu ovu planinu.
Provesti vrijeme na ovoj prekrasnoj planini nešto je što možete samo poželjeti. Idealan je to kraj za seoski turizam, za bicikliranje, za planinarenje, šetnju, odmor. Prekrasan pogled puca na cijelu gornju Ramu, na jezero, na okolne planine. Čarolija izlazećeg sunca nad usnulom Ramom, ljepota jutarnje izmaglice na hladnom jesenskom danu, živopisne jesenske boje lišća samo su dio ljepote koja vas trenutno odvlači od stvarnosti i htjeli ili ne zaboravljate na sve prolazno. Ostajete samo vi i planina, njena ljepota, neprolaznost, veličina, njena čarolija da te odvoji od tebe samoga i zauvijek sjedini sa sobom.
I dok promatramo ovaj živopisni krajolik i divimo se njegovoj ljepoti na um nam pada prolaznost ljudskog života i jedna pjesma od Ivana Gorana Kovačića pod nazivom „Moj grob“, a koja kaže:
U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,
Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Mûku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji, ko oblak i tron
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenikā, molitve za spas.
Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dođe do prijatelj drag
I kada se vrati, nek poravna trag.
I zaista, kao da nam planina želi otvoriti oči za nešto uzvišenije, nešto božanstveno u nama samima. Ulijeva nam strahopoštovanje, divljenje. A svaka od tih planina opet na svoj način privlači nas svojom jedinstvenom ljepotom, svojim izazovima.
Jedna od najljepših Ramskih planina svakako je i Draševo – pitoma planinska zaravan podno planine Raduše. Nekada lijepo naseljeni planinski kraj danas je pust, pomalo zaboravljen, prepušten zaboravu. Tek pokoja stara kuća uređena za kratkotrajne boravke, izlete, odmor. Poneka i nova kućica, brvnara, napravljena kao dom za bijeg od stvarnosti. Stare ramske kuće „trišćare“ ili su već propale ili lagano propadaju i nestaju u vremenu. Malo ih je spašeno i oteto zubu uništenja. Rijetka stada ovaca prolaze ovom planinom radi ispaše. Na ovoj pitomoj planini ljudi još uzgajaju razne usjeve povrća i žitarica. Žele i na ovaj način oteti zaboravu ovu planinu.
Provesti vrijeme na ovoj prekrasnoj planini nešto je što možete samo poželjeti. Idealan je to kraj za seoski turizam, za bicikliranje, za planinarenje, šetnju, odmor. Prekrasan pogled puca na cijelu gornju Ramu, na jezero, na okolne planine. Čarolija izlazećeg sunca nad usnulom Ramom, ljepota jutarnje izmaglice na hladnom jesenskom danu, živopisne jesenske boje lišća samo su dio ljepote koja vas trenutno odvlači od stvarnosti i htjeli ili ne zaboravljate na sve prolazno. Ostajete samo vi i planina, njena ljepota, neprolaznost, veličina, njena čarolija da te odvoji od tebe samoga i zauvijek sjedini sa sobom.
I dok promatramo ovaj živopisni krajolik i divimo se njegovoj ljepoti na um nam pada prolaznost ljudskog života i jedna pjesma od Ivana Gorana Kovačića pod nazivom „Moj grob“, a koja kaže:
U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,
Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Mûku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji, ko oblak i tron
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenikā, molitve za spas.
Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dođe do prijatelj drag
I kada se vrati, nek poravna trag.
