Putopis fra Marija Knezovića do Amerike i natrag objavio je Večernji list. Čitajte o tome kako sam u ranojutarnje sate doživi mlade, zašto bi čovjek iz Australije kocem „okerepio“ svoga sina da nije oženio Hrvaticu. Čitajući ćete shvatiti zbog čega sam imao nevolje u zrakoplovu zbog srpskih novina i čovjeka s Kosova. Putopis donosi i priču o svecu u haljini od dolara, igri košarke s crncima i NBA zvijezdom. Posjetio sam Sveučilište koje je tek prije 45 godina dopustilo studiranje djevojkama, dok su se kod nas 100 godina prije toga fratri borili da se školuju djevojke. Također donosimo zanimljive detalje s proslave Velike Gospe u Chicagu, također ćete doznati iz kojih se razloga ženi mladić Nikola.
Noć je. Tek se očekuje jutro. Ceste su sablasno puste. Nigdje ni „ćuke“. Marin Sabljić, student, vozi me s Kočerina do zračne luke u Splitu. Na graničnome prijelazu između Posušja i Imotskoga nema gužve. Mi smo jedini na graničnoj postaji. Malo nas granična službenica promatra kao da želi vidjeti jesmo li tek ustali iz kreveta ili izišli iz obližnjega posuškoga disco kluba. Mahnula je rukom. Uputili smo joj kiseli jutarnji smiješak – bolje išta nego ništa. Razgovaramo kako imamo rješenje za granične gužve gdje se zna čekati više od sata. Treba rano ustati, ili nikako ne lijegati i onda možete nesmetano na Jadran.
Prije ulaska u zrakoplov za Zagreb zaustavljam se kod automata s pićem i slatkišima. Onda tu zamjećujem tipičnu hrvatsku priču. Od 36 ponuđenih artikala jedino je “Tortica” domaće proizvodnje. Ostalo je uvozno. Turizam cvijeta, a stranci zarađuju! Zar bar tu, pitam se, ne možemo ponuditi svoje proizvode tolikim stranim putnicima? U zračnoj luci me službenica prepoznaje. Govori mi da ima tetku na Širokome Brijegu. Bila je vedra i zaželjela mi sretan put. Malo sam u tim ranojutarnjim satima promatrao putnike. Stariji su vedri i čili. Mladi izgledaju kao da je granata pala uslijed njihova svijeta. Sjede ili napola leže po podu i mrzovoljno, gotov s prezirom prema životu surfaju internetom. Valjda ih je popila noć, a oni popili što drugo. Slijetanje u Zagreb je donijelo zbunjenost. Na ekranima piše da je let za Beč otkazan. Ja upravo trebam preko Beča. Nastala je strka. Zračna luka je nova pa i sami djelatnici ne znaju kamo treba ići. Smjerokazi su rijetki kao kiša ovoga ljeta. Ipak smo uspjeli pronaći drugi zrakoplov za Beč. U zrakoplovu je suputnik uz moje sjedište Filip, umirovljenik iz Australije. Vraća se kući u Sidney nakon dva mjeseca. Priča mi o dojmovima. Kaže da mu je drago da mladi vole Thomsona. Pitam ga za njegovu djecu. Udali su se i oženili, reče, te nadoda da mu je najveća radost susresti unuke. Sinovi su, što je s ponosom naglasio, oženili Hrvatice. Pitam ga što bi bilo da su oženili one koje nisu Hrvatice? Na to mi je, ozbiljna lica, rekao da bi sina kocem “okerepio” po leđima da je koju drugu uzeo. U sebi mislim toliko o toleranciji iz Australije! Svugdje je to isto kad se stvari tiču vlastite kože.
Srpske novine i moje nevolje
U zračnoj luci u Beču tražim novine. Na hrvatskome jedino nude Arenu, a na srpskome nekoliko novina. Iz radoznalosti kupujem “Blic”, dnevne novine na latinici koje izlaze u Beogradu. Nisam ni slutio da će me te novine dovesti u neugodnost. Na ulasku u zrakoplov pitam imaju li još kakvih novina, službenica kaže ima, ali da je to za business classu. Ja joj rekoh kroz smijeh da sam i ja biznismen samo što nemam love. S odobravanjem se smiješila. Nakon što smo zasjeli u zrakoplov prema Chicagu uz moje sjedište smjestio se muškarac srednjih godina, jake tjelesne građe, obrijane glave i vidno nervozan. Pozdravio sam ga, a on šuti. Potom u dosadi prelistavam srpski “Blic”. Vidim da baca okom prema novinama. Kasnije doznajem, jer sam mu vidio putovnicu, da je s Kosova. Uh, zato je namrgođen. Kosovar kad vidi da sjedi pored Srbina, jer je mislio zbog novina da sam Srbin, reži kao pas. Kad sam to skužio tražio sam diskretne načine da mu dokažem da sam Hrvat. Nije htio pričati pa sam bio na mukama. Srećom na mobitelu sam imao nekoliko pjesama od Olivera Dragojevića i Marka Perkovica Thomsona. Puštao sam ih na ekranu da bi i on mogao vidjeti. Nakon osam sati leta dogodilo se čudo. Progovorio je i pitao me jesam li Musliman iz Bosne. Kažem nisam, nego da sam Hrvat iz Hercegovine. S njegova ozbilja lica oteo se blagi, ali kontrolirani osmijeh. Poslije sam razmišljao zašto je pomislio da sam Muliman iz Bosne. Valjda je, zaključujem, smatrao da sam kao neka “prilivoda” jer čas čitam srpski Blic, čas slušam Thomsona, a taj stil ponašanja je bliz Muslimanima. Sve je moguće jer je teško ući u percepciju ljudi. Opet je uglavnom šutio i gotovo cijelo vrijeme ispunjavao papir za ulazak u USA.
Star sam za 500 tisuća dolara
Dogodilo mi se i to da po prvi put nisam uspio ostvariti prisniji kontakt s honstesam u zrakoplovu, što inače činim. Bile su ozbiljne kao da su pred potpisom jamstva za kredit. I, moram priznati, valjda fratru to nije grijeh zamijetiti, da su honstese u našim zrakoplovima za sve ostale, po izgledu, princeze. Bacio sam okom! U zrakoplovu sam čitao i časopis u izdanju Croatica arlinesa. Tu nalazim članak o mladome hrvatskome znanstveniku Marinu Soljačiću koji je otkrio bežični prijenos električne energije. Tu sam se i razočarao, ali i ohrabrio. Razočarao sam se jer piše da za inovacije daju nagrade od 500 tisuća dolara, ali samo onima koji su mlađi od 42 godine. I taj mi je posao, mislim u sebi, propao jer sam striji od toga jednu godinu. Tako neću moći osvojiti lovu i letjeti u business classi – u prostoru otuđenih elita, kako mi reče jedna službenica. A ohrabrio sam se jer mi drago da imamo takve mlade i da se o njima piše.
Ulazak u SAD bijaše vrlo lagan. Očito nisam izgledom sumljiv. Čak me ni psi nisu njušili. Fra Ivica Majstorović, s kojim sam sedam godina proveo na gimnazijskome i fakultetskome obrazovanju, piše poruku da će me čekati i kaže u svome stilu: “ako ja ne prepoznam tebe, ti ćeš mene.” Vrijeme je krasno. Nakon naših žega temperatura od 28 Celzijusevih stupnjeva u Chicagu učinila mi se kao osvježenje.
Svetac u haljini od dolara
U Chicagu se nalazi središte hrvatskih franjevaca. Tu je Kustodija koja administrativno pripada zajedništvu Hercegovačke franjevačka provincija. Prekrasno zdanje i samostan gdje žive fratri je puno uspomena na minulo vrijeme kad se u Ameriku odlazilo, a nije se moglo vraćati natrag. Većina fratara bili su emigranti. Jedan od njih, fra Pavo Maslać, koji se upravo bori za zdravlja, svoju Mladu misu je proslavio u tuđini. Tamo je došao kao dječak iz logora tako da svoju majku i oca, braću i sestre godinama nije video. Priča i drugih fratara je slična. Udba je uvijek bila za petama. Tu u Kustodiji i uz hrvatske franjevce njegovala se domovinska svijest i stvarali su se preduvjeti za dolazak slobode. Danas, kako mi kažu, u Chicagu živi oko 100 tisuća Hrvata i uglavnom su svi ponosni na svoje korijene i uspostavu Hrvatske. U gradu postoje tri hrvatske župe i franjevačka samostan. Vjernici žive za župu, vjeru, obitelj i domovinu. Na slavlju Velike Gospe bilo je veličanstveno. Procesija kilometarski duga, osam tamburaških i puhačkih orkestara, zastave, vjerska društva, djeca, stari mladi. Sve ide za Gospom. Zanimljivo je da se i u Chicagu pravi “dernek”, pekli su stotine janjaca. Naime, za tu prigodu ulice se zatvore. Jedna ulica nosi ponosno ime Kardinala Stepinca. Vjernici rade danima volonterski. Sve što se zaradi daruje se za život župe. Kod nas je to nezamislivo. Trebalo bi učiti od onih koji odoše od nas. Nekoliko dana prije Velike Gospe proslavili su, uglavnom Talijani, svetoga Roka. Sveti Roko je bio njihovim milodarima odjeven u haljinu od dolara. Prizor kičav, ali znakovit. Zavjeti su zavjeti! Jedan naš čovjek se našalio da idemo sveca malo dodirivati pa da koji dolar u džep strpamo. Naravno da to nitko ne čini. Sveti Roko, gledajući financijski, nadjačao je i Svetoga Antu.
Košarka s NBA zvijezdom i crncima
Na Veliku Gospu sam susreo Zorana Planinića, proslavljenoga košarkaša, reprezentativca s NBA karijerom. Živi u Chicagu. Oženio se i ima dijete. Još bi mogao igrati ali kaže nije u “šoldima” sve. Obitelj mu je na prvome mjestu. Tada smo se dogovorili za basket. Znao je da sam i ja ljubitelj košarke. Dan prije sam dobio na basketu crnce i dvojicu mladića iz Californije. Tada mi je crnac kao suigrač pomogao. Sa Zoranom nije išlo. Pobijedio nas je i rekao da mu je vrlo drago jer, tko bi, kako reče, ostao od “sela” da je izgubio. Inače, unatoč priči o toleranciji, slobodi, snošljivosti od mnogih ćete u Chicagu čuti da se baš ne družite s crncima i da se zbog sigurnosti ne ide u njihove četvrti. Strašno je što se zbiva u tom i drugim američkim gradovima. Godišnje oko 700 osoba samo u Chicagu gine u pucnjavama, a tisuće su ranjene. Po tome je tamo pravi rat. A o tome se šuti i malo zna u svijetskim medijima. Amerika vodi tuđe ratove, a svoje skriva.
Velebno sveučilište i ženska prava
Uz Chicago se veže naš hrvatski velikan Ivan Meštrović. Njegovi veliki Indijanci na konjima dominiraju. Posjetili smo Katoličko sveučilište “Notre Dame” gdje je on radio. To je svijet za sebe. Tu studira 12.000 studenata. Školarina i boravak su 75.000 dolara za godinu. U sklopu sveučilišnoga kampusa je veliki stadion koji prima 81 tisuću gledatelja. Uvijek je pun. Sveučilištu pripada i velika sportska dvorana, prekrasna crkva i prostran park, nepregledni travnjaci i brojne zgrade u kojima se usavršavaju znanstvenici. Na tom sveučilištu je predavač bio Ivan Meštrović. Ponosno je pročitati ispod njegovih radova ono da je rođen u Croatia. Sveučilište ima i svoju knjižaru i suvenirnicu. Prebrojao sam da dvanaest kasa za naplatu ima i opet se čeka u redovima. Čudesa. Vidjevši sve to fra Ivica Majstorović i student računarstva iz Zagreba Josip Renić su izračunali da je dnevni budžet sveučilišta oko 3,5 milijuna dolara. Tu pamet staje. Tu lovu nisu imali ni Todorići u vrijeme najveće svoje raskoši. Još nešto zanimljivo se veže uz Notre Dame. Tek 1972. ta institucije je otvorila vrata ženama. I to je Amerika koja nam propovijeda o ljudskim pravima, a kod nas je 100 godina prije toga fra Petar Bakula promicao potrebu školovanja djevojaka. Tko tu kome može biti učitelj jasno je.
Ženidba iz interesa, bez ljubavi
Šetao sam i gradom. U jednoj piceriji nas je posluživao mladić Nikola iz Srbije. Neobično drag, maštovit, iskren. Otišao je s Karaburme u Beogradu “trbuhom za kruhom”. Srba je u Chicagu puno više nego Hrvata. Nikola, koji ima 21 godinu, je trenutno u postupku za ženidbu. Pričali smo zašto se ženi. Nije znao razborit odgovor osim onoga da mu to treba zbog “grin karte”. Kao svećenik upitah ga je li se ženi iz ljubavi. Odgovorio je kao iz topa: “Ne ženim se iz ljubavi, nego zato što trebam ljubav.” Rastasmo se s Nikolom koji je iskazao svu radost da nas je “video”. Dodao nam je da kažemo drugima da ne misle da je ovamo lako jer se radi po cijele dane da bi se uspjelo.
Dosta vremena sam proveo s fra Jozom Grbešom. Neobičan je to fratar, ramac iz Slavonije, a član hercegovačke provincije. S fra Jozom možeš o svemu pričati, a da te ne zaboli glava. On se upravo vratio s odmora iz Domovine. Melankoličan je. Tuga mu se u očima vidi kad priča o Slavoniji koja iseljava, o ljudima koji su bez perspective. Fra Jozo je nezadovoljan nacionalnim vođama koji ne misle na opće, nego na svoje dobro. Prođosmo tako kroz razgovor mnoge teme dok je masa svijeta, kao u procesijama, išla gledati pomrčinu sunca. Ludilo masovne svijesti najbolje se vidi u Americi. Kod njih vlada onaj princip “kud svi Turci tud i mali Mujo.” Malo smo se šalili da dođu kod nas vidjeti pomrčinu stvarnosti. No, obojica se složismo da nigdje nije ljepše živjeti nego u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kvaliteta života nije samo novac, moć, imanje. Kvaliteta života su osjećaji, blizina ljudi, bogatstvo prirode, zadovoljstvo I ženidba iz ljubavi, a ne zbog “grin karte”. Zanimljivo je kako su na svim proslavama Hrvata skupa konzulica Republike Hrvatske Sanja Laković i konzul BiH Berislav Vujeva. Na svim slavljima dominira mnoštvo hrvatskih i američkih zastava. Tamo nitko ne postavlja pitanje je li na grubu prvo bijelo ili crveno polje. Te borbe kao da su ostavljene za “domaće” tržište političkih nadmetanja.
Fra Mario Knezović/Večernji list/fratar.net
Noć je. Tek se očekuje jutro. Ceste su sablasno puste. Nigdje ni „ćuke“. Marin Sabljić, student, vozi me s Kočerina do zračne luke u Splitu. Na graničnome prijelazu između Posušja i Imotskoga nema gužve. Mi smo jedini na graničnoj postaji. Malo nas granična službenica promatra kao da želi vidjeti jesmo li tek ustali iz kreveta ili izišli iz obližnjega posuškoga disco kluba. Mahnula je rukom. Uputili smo joj kiseli jutarnji smiješak – bolje išta nego ništa. Razgovaramo kako imamo rješenje za granične gužve gdje se zna čekati više od sata. Treba rano ustati, ili nikako ne lijegati i onda možete nesmetano na Jadran.
Prije ulaska u zrakoplov za Zagreb zaustavljam se kod automata s pićem i slatkišima. Onda tu zamjećujem tipičnu hrvatsku priču. Od 36 ponuđenih artikala jedino je “Tortica” domaće proizvodnje. Ostalo je uvozno. Turizam cvijeta, a stranci zarađuju! Zar bar tu, pitam se, ne možemo ponuditi svoje proizvode tolikim stranim putnicima? U zračnoj luci me službenica prepoznaje. Govori mi da ima tetku na Širokome Brijegu. Bila je vedra i zaželjela mi sretan put. Malo sam u tim ranojutarnjim satima promatrao putnike. Stariji su vedri i čili. Mladi izgledaju kao da je granata pala uslijed njihova svijeta. Sjede ili napola leže po podu i mrzovoljno, gotov s prezirom prema životu surfaju internetom. Valjda ih je popila noć, a oni popili što drugo. Slijetanje u Zagreb je donijelo zbunjenost. Na ekranima piše da je let za Beč otkazan. Ja upravo trebam preko Beča. Nastala je strka. Zračna luka je nova pa i sami djelatnici ne znaju kamo treba ići. Smjerokazi su rijetki kao kiša ovoga ljeta. Ipak smo uspjeli pronaći drugi zrakoplov za Beč. U zrakoplovu je suputnik uz moje sjedište Filip, umirovljenik iz Australije. Vraća se kući u Sidney nakon dva mjeseca. Priča mi o dojmovima. Kaže da mu je drago da mladi vole Thomsona. Pitam ga za njegovu djecu. Udali su se i oženili, reče, te nadoda da mu je najveća radost susresti unuke. Sinovi su, što je s ponosom naglasio, oženili Hrvatice. Pitam ga što bi bilo da su oženili one koje nisu Hrvatice? Na to mi je, ozbiljna lica, rekao da bi sina kocem “okerepio” po leđima da je koju drugu uzeo. U sebi mislim toliko o toleranciji iz Australije! Svugdje je to isto kad se stvari tiču vlastite kože.
Srpske novine i moje nevolje
U zračnoj luci u Beču tražim novine. Na hrvatskome jedino nude Arenu, a na srpskome nekoliko novina. Iz radoznalosti kupujem “Blic”, dnevne novine na latinici koje izlaze u Beogradu. Nisam ni slutio da će me te novine dovesti u neugodnost. Na ulasku u zrakoplov pitam imaju li još kakvih novina, službenica kaže ima, ali da je to za business classu. Ja joj rekoh kroz smijeh da sam i ja biznismen samo što nemam love. S odobravanjem se smiješila. Nakon što smo zasjeli u zrakoplov prema Chicagu uz moje sjedište smjestio se muškarac srednjih godina, jake tjelesne građe, obrijane glave i vidno nervozan. Pozdravio sam ga, a on šuti. Potom u dosadi prelistavam srpski “Blic”. Vidim da baca okom prema novinama. Kasnije doznajem, jer sam mu vidio putovnicu, da je s Kosova. Uh, zato je namrgođen. Kosovar kad vidi da sjedi pored Srbina, jer je mislio zbog novina da sam Srbin, reži kao pas. Kad sam to skužio tražio sam diskretne načine da mu dokažem da sam Hrvat. Nije htio pričati pa sam bio na mukama. Srećom na mobitelu sam imao nekoliko pjesama od Olivera Dragojevića i Marka Perkovica Thomsona. Puštao sam ih na ekranu da bi i on mogao vidjeti. Nakon osam sati leta dogodilo se čudo. Progovorio je i pitao me jesam li Musliman iz Bosne. Kažem nisam, nego da sam Hrvat iz Hercegovine. S njegova ozbilja lica oteo se blagi, ali kontrolirani osmijeh. Poslije sam razmišljao zašto je pomislio da sam Muliman iz Bosne. Valjda je, zaključujem, smatrao da sam kao neka “prilivoda” jer čas čitam srpski Blic, čas slušam Thomsona, a taj stil ponašanja je bliz Muslimanima. Sve je moguće jer je teško ući u percepciju ljudi. Opet je uglavnom šutio i gotovo cijelo vrijeme ispunjavao papir za ulazak u USA.
Star sam za 500 tisuća dolara
Dogodilo mi se i to da po prvi put nisam uspio ostvariti prisniji kontakt s honstesam u zrakoplovu, što inače činim. Bile su ozbiljne kao da su pred potpisom jamstva za kredit. I, moram priznati, valjda fratru to nije grijeh zamijetiti, da su honstese u našim zrakoplovima za sve ostale, po izgledu, princeze. Bacio sam okom! U zrakoplovu sam čitao i časopis u izdanju Croatica arlinesa. Tu nalazim članak o mladome hrvatskome znanstveniku Marinu Soljačiću koji je otkrio bežični prijenos električne energije. Tu sam se i razočarao, ali i ohrabrio. Razočarao sam se jer piše da za inovacije daju nagrade od 500 tisuća dolara, ali samo onima koji su mlađi od 42 godine. I taj mi je posao, mislim u sebi, propao jer sam striji od toga jednu godinu. Tako neću moći osvojiti lovu i letjeti u business classi – u prostoru otuđenih elita, kako mi reče jedna službenica. A ohrabrio sam se jer mi drago da imamo takve mlade i da se o njima piše.
Ulazak u SAD bijaše vrlo lagan. Očito nisam izgledom sumljiv. Čak me ni psi nisu njušili. Fra Ivica Majstorović, s kojim sam sedam godina proveo na gimnazijskome i fakultetskome obrazovanju, piše poruku da će me čekati i kaže u svome stilu: “ako ja ne prepoznam tebe, ti ćeš mene.” Vrijeme je krasno. Nakon naših žega temperatura od 28 Celzijusevih stupnjeva u Chicagu učinila mi se kao osvježenje.
Svetac u haljini od dolara
U Chicagu se nalazi središte hrvatskih franjevaca. Tu je Kustodija koja administrativno pripada zajedništvu Hercegovačke franjevačka provincija. Prekrasno zdanje i samostan gdje žive fratri je puno uspomena na minulo vrijeme kad se u Ameriku odlazilo, a nije se moglo vraćati natrag. Većina fratara bili su emigranti. Jedan od njih, fra Pavo Maslać, koji se upravo bori za zdravlja, svoju Mladu misu je proslavio u tuđini. Tamo je došao kao dječak iz logora tako da svoju majku i oca, braću i sestre godinama nije video. Priča i drugih fratara je slična. Udba je uvijek bila za petama. Tu u Kustodiji i uz hrvatske franjevce njegovala se domovinska svijest i stvarali su se preduvjeti za dolazak slobode. Danas, kako mi kažu, u Chicagu živi oko 100 tisuća Hrvata i uglavnom su svi ponosni na svoje korijene i uspostavu Hrvatske. U gradu postoje tri hrvatske župe i franjevačka samostan. Vjernici žive za župu, vjeru, obitelj i domovinu. Na slavlju Velike Gospe bilo je veličanstveno. Procesija kilometarski duga, osam tamburaških i puhačkih orkestara, zastave, vjerska društva, djeca, stari mladi. Sve ide za Gospom. Zanimljivo je da se i u Chicagu pravi “dernek”, pekli su stotine janjaca. Naime, za tu prigodu ulice se zatvore. Jedna ulica nosi ponosno ime Kardinala Stepinca. Vjernici rade danima volonterski. Sve što se zaradi daruje se za život župe. Kod nas je to nezamislivo. Trebalo bi učiti od onih koji odoše od nas. Nekoliko dana prije Velike Gospe proslavili su, uglavnom Talijani, svetoga Roka. Sveti Roko je bio njihovim milodarima odjeven u haljinu od dolara. Prizor kičav, ali znakovit. Zavjeti su zavjeti! Jedan naš čovjek se našalio da idemo sveca malo dodirivati pa da koji dolar u džep strpamo. Naravno da to nitko ne čini. Sveti Roko, gledajući financijski, nadjačao je i Svetoga Antu.
Košarka s NBA zvijezdom i crncima
Na Veliku Gospu sam susreo Zorana Planinića, proslavljenoga košarkaša, reprezentativca s NBA karijerom. Živi u Chicagu. Oženio se i ima dijete. Još bi mogao igrati ali kaže nije u “šoldima” sve. Obitelj mu je na prvome mjestu. Tada smo se dogovorili za basket. Znao je da sam i ja ljubitelj košarke. Dan prije sam dobio na basketu crnce i dvojicu mladića iz Californije. Tada mi je crnac kao suigrač pomogao. Sa Zoranom nije išlo. Pobijedio nas je i rekao da mu je vrlo drago jer, tko bi, kako reče, ostao od “sela” da je izgubio. Inače, unatoč priči o toleranciji, slobodi, snošljivosti od mnogih ćete u Chicagu čuti da se baš ne družite s crncima i da se zbog sigurnosti ne ide u njihove četvrti. Strašno je što se zbiva u tom i drugim američkim gradovima. Godišnje oko 700 osoba samo u Chicagu gine u pucnjavama, a tisuće su ranjene. Po tome je tamo pravi rat. A o tome se šuti i malo zna u svijetskim medijima. Amerika vodi tuđe ratove, a svoje skriva.
Velebno sveučilište i ženska prava
Uz Chicago se veže naš hrvatski velikan Ivan Meštrović. Njegovi veliki Indijanci na konjima dominiraju. Posjetili smo Katoličko sveučilište “Notre Dame” gdje je on radio. To je svijet za sebe. Tu studira 12.000 studenata. Školarina i boravak su 75.000 dolara za godinu. U sklopu sveučilišnoga kampusa je veliki stadion koji prima 81 tisuću gledatelja. Uvijek je pun. Sveučilištu pripada i velika sportska dvorana, prekrasna crkva i prostran park, nepregledni travnjaci i brojne zgrade u kojima se usavršavaju znanstvenici. Na tom sveučilištu je predavač bio Ivan Meštrović. Ponosno je pročitati ispod njegovih radova ono da je rođen u Croatia. Sveučilište ima i svoju knjižaru i suvenirnicu. Prebrojao sam da dvanaest kasa za naplatu ima i opet se čeka u redovima. Čudesa. Vidjevši sve to fra Ivica Majstorović i student računarstva iz Zagreba Josip Renić su izračunali da je dnevni budžet sveučilišta oko 3,5 milijuna dolara. Tu pamet staje. Tu lovu nisu imali ni Todorići u vrijeme najveće svoje raskoši. Još nešto zanimljivo se veže uz Notre Dame. Tek 1972. ta institucije je otvorila vrata ženama. I to je Amerika koja nam propovijeda o ljudskim pravima, a kod nas je 100 godina prije toga fra Petar Bakula promicao potrebu školovanja djevojaka. Tko tu kome može biti učitelj jasno je.
Ženidba iz interesa, bez ljubavi
Šetao sam i gradom. U jednoj piceriji nas je posluživao mladić Nikola iz Srbije. Neobično drag, maštovit, iskren. Otišao je s Karaburme u Beogradu “trbuhom za kruhom”. Srba je u Chicagu puno više nego Hrvata. Nikola, koji ima 21 godinu, je trenutno u postupku za ženidbu. Pričali smo zašto se ženi. Nije znao razborit odgovor osim onoga da mu to treba zbog “grin karte”. Kao svećenik upitah ga je li se ženi iz ljubavi. Odgovorio je kao iz topa: “Ne ženim se iz ljubavi, nego zato što trebam ljubav.” Rastasmo se s Nikolom koji je iskazao svu radost da nas je “video”. Dodao nam je da kažemo drugima da ne misle da je ovamo lako jer se radi po cijele dane da bi se uspjelo.
Dosta vremena sam proveo s fra Jozom Grbešom. Neobičan je to fratar, ramac iz Slavonije, a član hercegovačke provincije. S fra Jozom možeš o svemu pričati, a da te ne zaboli glava. On se upravo vratio s odmora iz Domovine. Melankoličan je. Tuga mu se u očima vidi kad priča o Slavoniji koja iseljava, o ljudima koji su bez perspective. Fra Jozo je nezadovoljan nacionalnim vođama koji ne misle na opće, nego na svoje dobro. Prođosmo tako kroz razgovor mnoge teme dok je masa svijeta, kao u procesijama, išla gledati pomrčinu sunca. Ludilo masovne svijesti najbolje se vidi u Americi. Kod njih vlada onaj princip “kud svi Turci tud i mali Mujo.” Malo smo se šalili da dođu kod nas vidjeti pomrčinu stvarnosti. No, obojica se složismo da nigdje nije ljepše živjeti nego u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kvaliteta života nije samo novac, moć, imanje. Kvaliteta života su osjećaji, blizina ljudi, bogatstvo prirode, zadovoljstvo I ženidba iz ljubavi, a ne zbog “grin karte”. Zanimljivo je kako su na svim proslavama Hrvata skupa konzulica Republike Hrvatske Sanja Laković i konzul BiH Berislav Vujeva. Na svim slavljima dominira mnoštvo hrvatskih i američkih zastava. Tamo nitko ne postavlja pitanje je li na grubu prvo bijelo ili crveno polje. Te borbe kao da su ostavljene za “domaće” tržište političkih nadmetanja.
Fra Mario Knezović/Večernji list/fratar.net
