U posljednjih je 26 godina proputovao oko 8 000 kilometara. Počelo je kao mali pothvat, nosio je križ nedaleko Londona, potom diljem Britanije, pa do Irske. Zatim od Londona do Berlina, od Berlina do Moskve, pa od Berlina do Pariza, potom po Slovačkoj i Mađarskoj… Uzeo je križ kad je njegov dobar prijatelj izgubio vjeru u kršćanstvo.
“Pomislio sam da bi mogao hodati do njegova grada, moleći pritom Boga da se on vrati vjeri. Nisam siguran je li se ikada vratio Bogu, ali sam zaključio da ću hodati i nositi križ kao oblik svjedočanstva vjere. Nevjerojatno kakav je to utisak ostavilo na ljude u prvom gradu do kojeg sam stigao. Zaustavljali bi automobile, prilazili mi i razgovarali, pozivali bi me u pub.
Potpuni stranci bi pitali ‘Zašto to činiš? Koja je svrha?’” Kaže da križ slama led u društvu koje je puno ograda. “Sve više i više smo zatvoreni u naše svjetove… najveći je problem usamljenost, ljudi nisu spremni dijeliti i davati.”,misli Hamon. Križ koji trenutno nosi treći je po redu, napravio mu ga je prijatelj, građevinski radnik. Prvi mu je ukraden na rock festivalu, drugog mu je pri ulasku u zemlju oduzela indijska carina.
Sa sobom, uz križ, nosi jedino najbitnije, u maloj torbici obješenoj oko pojasa. “Dogodi li se da zaboravim ponijeti nešto bitno, moguće je da se nađem u vrlo teškoj situaciji. Zaboravio sam tako lampu, pa sam u Bangladešu hodao po mrklom mraku, stopalo mi je upalo u rupu.
Pomislio sam da sam slomio članak, samo zato što nisam bio dobro opremljen…”, dodaje da je jako bitno biti i mentalno fokusiran na hodočašće i put. “Postoje trenuci kad sam dugo sam, hodam recimo Bugarskom, dugo sam sam i jako sam, jako žedan.”
Reakcije ljudi koje sreće su različite. “Većinu vremena ljudi su otvoreni i blagonakloni, no ponekad dođem u mjesto gdje osjećam napetost… Nekad jednostavno znam da je dobro da stanem i popričam s ljudima, ili da je najbolje da nastavim dalje.”
