“Sretan sam jer znam da su u Oružanim snagama RH moji sinovi u dobrim rukama. Znam tko su im zapovjednici, profesori, učitelji i mogu reći da uče od najboljih. Želim da nauče što više i da budu što bolji. To je dužnost prema svojoj domovini,” kaže Luka, umirovljeni pripadnik legendarnih Tigrova i ponosni otac četvorice sinova koji su svi u odori Hrvatske vojske…
Marijo, David i blizanci Domagoj i Matija Mršo. Četiri brata. Ništa neobično da sva četvorica nisu pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske. Natporučnik Marijo je u Vojnoj policiji, vojnik David u Topničko-raketnoj bojni GOMBR-a, Domagoj na drugoj, a Matija na prvoj godini studija Vojno vođenje i upravljanje na Hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman”.
Roditelji mama Jasna i tata Luka ne skrivaju ponos na svoja četiri sina. Osjetili smo to čim smo ušli u njihov dom u zagrebačkom Kozari boku, piše Leida Parlov za Hrvatski vojnik.
Prvi je OS-u pristupio Marijo. Ratno dijete, dvadeset šest mu je godina. Uzor mu je bio otac, sudionik Domovinskog rata. “Sjećam se kad je otac dolazio s terena. Čim bi došao kući, htio sam obući njegovu odoru, staviti kapu….,” govori Marijo. Već tad je sve počelo. Priliku je vidio u programu Kadet. Završio je kineziologiju, Časničku školu i dobio postavljenje u Pukovniji Vojne policiji. Godinu dana radio je kao časnik za kineziologiju, a nakon toga došao je na dužnost zapovjednika voda na kojoj je tri godine. Nedavno se vratio iz Afganistana iz misije Odlučna potpora.
David je drugi obukao odoru hrvatskog vojnika. Ovaj dvadesettrogodišnjak vojnu je karijeru počeo kao dragovoljni ročnik. Samo dva mjeseca nakon što je odslužio vojni rok pozvan je na specijalističku obuku. U Oružanim je snagama dvije godine i radi kao poslužitelj na haubici 122 mm u haubičkoj bitnici Topničko-raketne bojne GOMBR-a u Bjelovaru. Njegovu je izboru presudilo kad je u Kninu bio na Marijevoj prisezi. “Kad su svi u glas rekli: ‘Prisežem’, e tu sam bio gotov. To je bilo to. Tad sam osjetio pravi poziv za vojsku.”
I dok je Mariju uzor bio otac, Davidu, Domagoju i Matiji uz oca je uzor bio i Marijo. Pričao im je o vojsci, obukama, životu u vojarni …
Povuklo je to i blizance Domagoja i Matiju. Zajedno su išli na prijamni. Ali samo je Domagoj prošao. Matiji se, kaže mama, tada srušio svijet. Ali, Matija nije odustao. Upisao je kineziologiju i čekao novu šansu sljedeće godine. “Nije nam ni rekao da se ponovno prijavio. Samo je jedan dan došao doma i rekao: ‘Prošao sam’,” sjeća se kroz smijeh mama. Matija kaže: “Krenulo je sve od oca preko najstarijeg brata. Jednostavno osjetiš taj poziv i hoćeš biti vojnik i gotovo. Vojska mi je bila jedini izbor. Da nisam uspio drugi put, pokušao bih i treći. Ako ništa drugo, otišao bih na dragovoljno služenje vojnog roka.” Matija, iako šest minuta stariji od Domagoja, kaže kako će ipak na kraju biti mlađi od njega po činu. “U vojsci”, kaže Matija, “imam najbolju ekipu. U vodu smo svi k’o jedan. To me još više tjera naprijed.”
I dok tako razgovaramo, tata Luka prisjeća se svojih ratnih dana. Bio je u Tigrovima. Rodom iz Kupresa, podrijetlom iz Banja Luke, kao prognanik, s obitelji je došao u Zagreb 1992. godine. Stavio se na raspolaganje Hrvatskoj vojsci. “To je bila moja dužnost. Ni jednog trenutka nisam dvojio. Dao sam svoj obol koliko sam mogao.” Sjećanja su mu još uvijek toliko jaka da se ni ne trudi u pojedinim trenucima suspregnuti suze kad govori o danima sa svojim Tigrovima na Velebitu. “Ono što sam doživio, prijateljstvo, zajedništvo u ratnim danima teško je i nemoguće opisati.” Skameni buro svoje zvuke, od juga sve me kosti bole, ko žedan čaše pružam ti ruke, samo mrtvi iskreno vole… stihovi su koje je napisao negdje u vrijeme pogibije legendarnog zapovjednika Gavrana.
Roditelji su ih, kažu braća, odgajali da budu časni, pošteni i vole svoju domovinu. Matija kaže: “Baš kao što je moto kadeta čast, poštenje i domoljublje.”
Marijo kaže kako su u vojsci svi jedna velika obitelj te da se u vojnom okružju u odnosu prema kolegama, zapovjednicima, poslu, prepoznaje obiteljski odgoj. “Oni su kao braća”, kaže David, “naučili biti tolerantni i sve dijeliti tako da im nije teško razumjeti i uvažavati potrebe drugih ljudi.”
Ni otac ni majka nisu očekivali da će im sva četiri sina biti vojnici. “Svatko od nas imao je pravo na svoj izbor. Bilo je savjeta, ali smo uvijek mi donosili konačnu odluku,” kaže David.
U vojsci slušaju zapovjednike, a kod kuće im je tata general. Iako ne zaboravljaju spomenuti i da je mama veliki borac. A mama kaže kako se ničeg ne boji. Vjeruje u svoju djecu, obitelj i kaže: “Sve je u Božjim rukama.” Sretni su i ponosni što sva četvorica njihovih sinova nose odoru Hrvatske vojske. “Sretan sam jer znam da su u Oružanim snagama RH moji sinovi u dobrim rukama. Znam tko su im zapovjednici, profesori, učitelji i mogu reći da uče od najboljih. Želim da nauče što više i da budu što bolji. To je dužnost prema svojoj domovini,” kaže tata Luka.
Marijo, David, Domagoj i Matija puno rade na sebi. Uče, željni su stjecanja novih znanja i iskustava, redovito treniraju i u svojim postrojbama i kod kuće i u izvrsnoj su fizičkoj kondiciji. Ništa ne prepuštaju slučaju.
Marijo se i dalje vidi u Vojnoj policiji: “Sva su se moja očekivanja ispunila. Idem smjerom koji sam zacrtao. Radim posao koji volim i želim se nastaviti razvijati u Vojnoj policiji. Mogućnosti koje vojska pruža velike su i zadovoljan sam kako se razvija moja vojna karijera.” David želi postati specijalac. Prijavio se na obuku u Zapovjedništvo specijalnih snaga. Još čeka poziv za testiranje. Vjeruje da će ispuniti kriterije i doći na komando obuku. To je teška obuka, komentiramo. Ali, David nimalo ne dvoji. “Znam. Čuo sam mnogo o toj obuci. To je pravi izazov. Sve bih dao samo da me pozovu. Samo da dobijem šansu. To mi je životna želja. Svakodnevno se pripremam… vježbam … želim biti spreman ako me pozovu.” Domagoju je prvi izbor pješaštvo, a Matija, najmlađi vojnik u obitelji, volio bi u obavještajni rod. Naravno, to su njihove želje, ali znaju da se u vojsci poštuju i izvršavaju zapovijedi.
Ni jedan od njih četvorice ne misli odustati. Vojska im se uvukla pod kožu. Tako različiti, ali svi snažnih osobnosti, željni učenja i dokazivanja ne mogu zamisliti raditi nigdje drugdje nego u Oružanim snagama Republike Hrvatske.
Marijo, David i blizanci Domagoj i Matija Mršo. Četiri brata. Ništa neobično da sva četvorica nisu pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske. Natporučnik Marijo je u Vojnoj policiji, vojnik David u Topničko-raketnoj bojni GOMBR-a, Domagoj na drugoj, a Matija na prvoj godini studija Vojno vođenje i upravljanje na Hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman”.
Roditelji mama Jasna i tata Luka ne skrivaju ponos na svoja četiri sina. Osjetili smo to čim smo ušli u njihov dom u zagrebačkom Kozari boku, piše Leida Parlov za Hrvatski vojnik.
Prvi je OS-u pristupio Marijo. Ratno dijete, dvadeset šest mu je godina. Uzor mu je bio otac, sudionik Domovinskog rata. “Sjećam se kad je otac dolazio s terena. Čim bi došao kući, htio sam obući njegovu odoru, staviti kapu….,” govori Marijo. Već tad je sve počelo. Priliku je vidio u programu Kadet. Završio je kineziologiju, Časničku školu i dobio postavljenje u Pukovniji Vojne policiji. Godinu dana radio je kao časnik za kineziologiju, a nakon toga došao je na dužnost zapovjednika voda na kojoj je tri godine. Nedavno se vratio iz Afganistana iz misije Odlučna potpora.
David je drugi obukao odoru hrvatskog vojnika. Ovaj dvadesettrogodišnjak vojnu je karijeru počeo kao dragovoljni ročnik. Samo dva mjeseca nakon što je odslužio vojni rok pozvan je na specijalističku obuku. U Oružanim je snagama dvije godine i radi kao poslužitelj na haubici 122 mm u haubičkoj bitnici Topničko-raketne bojne GOMBR-a u Bjelovaru. Njegovu je izboru presudilo kad je u Kninu bio na Marijevoj prisezi. “Kad su svi u glas rekli: ‘Prisežem’, e tu sam bio gotov. To je bilo to. Tad sam osjetio pravi poziv za vojsku.”
I dok je Mariju uzor bio otac, Davidu, Domagoju i Matiji uz oca je uzor bio i Marijo. Pričao im je o vojsci, obukama, životu u vojarni …
Povuklo je to i blizance Domagoja i Matiju. Zajedno su išli na prijamni. Ali samo je Domagoj prošao. Matiji se, kaže mama, tada srušio svijet. Ali, Matija nije odustao. Upisao je kineziologiju i čekao novu šansu sljedeće godine. “Nije nam ni rekao da se ponovno prijavio. Samo je jedan dan došao doma i rekao: ‘Prošao sam’,” sjeća se kroz smijeh mama. Matija kaže: “Krenulo je sve od oca preko najstarijeg brata. Jednostavno osjetiš taj poziv i hoćeš biti vojnik i gotovo. Vojska mi je bila jedini izbor. Da nisam uspio drugi put, pokušao bih i treći. Ako ništa drugo, otišao bih na dragovoljno služenje vojnog roka.” Matija, iako šest minuta stariji od Domagoja, kaže kako će ipak na kraju biti mlađi od njega po činu. “U vojsci”, kaže Matija, “imam najbolju ekipu. U vodu smo svi k’o jedan. To me još više tjera naprijed.”
I dok tako razgovaramo, tata Luka prisjeća se svojih ratnih dana. Bio je u Tigrovima. Rodom iz Kupresa, podrijetlom iz Banja Luke, kao prognanik, s obitelji je došao u Zagreb 1992. godine. Stavio se na raspolaganje Hrvatskoj vojsci. “To je bila moja dužnost. Ni jednog trenutka nisam dvojio. Dao sam svoj obol koliko sam mogao.” Sjećanja su mu još uvijek toliko jaka da se ni ne trudi u pojedinim trenucima suspregnuti suze kad govori o danima sa svojim Tigrovima na Velebitu. “Ono što sam doživio, prijateljstvo, zajedništvo u ratnim danima teško je i nemoguće opisati.” Skameni buro svoje zvuke, od juga sve me kosti bole, ko žedan čaše pružam ti ruke, samo mrtvi iskreno vole… stihovi su koje je napisao negdje u vrijeme pogibije legendarnog zapovjednika Gavrana.
Roditelji su ih, kažu braća, odgajali da budu časni, pošteni i vole svoju domovinu. Matija kaže: “Baš kao što je moto kadeta čast, poštenje i domoljublje.”
Marijo kaže kako su u vojsci svi jedna velika obitelj te da se u vojnom okružju u odnosu prema kolegama, zapovjednicima, poslu, prepoznaje obiteljski odgoj. “Oni su kao braća”, kaže David, “naučili biti tolerantni i sve dijeliti tako da im nije teško razumjeti i uvažavati potrebe drugih ljudi.”
Ni otac ni majka nisu očekivali da će im sva četiri sina biti vojnici. “Svatko od nas imao je pravo na svoj izbor. Bilo je savjeta, ali smo uvijek mi donosili konačnu odluku,” kaže David.
U vojsci slušaju zapovjednike, a kod kuće im je tata general. Iako ne zaboravljaju spomenuti i da je mama veliki borac. A mama kaže kako se ničeg ne boji. Vjeruje u svoju djecu, obitelj i kaže: “Sve je u Božjim rukama.” Sretni su i ponosni što sva četvorica njihovih sinova nose odoru Hrvatske vojske. “Sretan sam jer znam da su u Oružanim snagama RH moji sinovi u dobrim rukama. Znam tko su im zapovjednici, profesori, učitelji i mogu reći da uče od najboljih. Želim da nauče što više i da budu što bolji. To je dužnost prema svojoj domovini,” kaže tata Luka.
Marijo, David, Domagoj i Matija puno rade na sebi. Uče, željni su stjecanja novih znanja i iskustava, redovito treniraju i u svojim postrojbama i kod kuće i u izvrsnoj su fizičkoj kondiciji. Ništa ne prepuštaju slučaju.
Marijo se i dalje vidi u Vojnoj policiji: “Sva su se moja očekivanja ispunila. Idem smjerom koji sam zacrtao. Radim posao koji volim i želim se nastaviti razvijati u Vojnoj policiji. Mogućnosti koje vojska pruža velike su i zadovoljan sam kako se razvija moja vojna karijera.” David želi postati specijalac. Prijavio se na obuku u Zapovjedništvo specijalnih snaga. Još čeka poziv za testiranje. Vjeruje da će ispuniti kriterije i doći na komando obuku. To je teška obuka, komentiramo. Ali, David nimalo ne dvoji. “Znam. Čuo sam mnogo o toj obuci. To je pravi izazov. Sve bih dao samo da me pozovu. Samo da dobijem šansu. To mi je životna želja. Svakodnevno se pripremam… vježbam … želim biti spreman ako me pozovu.” Domagoju je prvi izbor pješaštvo, a Matija, najmlađi vojnik u obitelji, volio bi u obavještajni rod. Naravno, to su njihove želje, ali znaju da se u vojsci poštuju i izvršavaju zapovijedi.
Ni jedan od njih četvorice ne misli odustati. Vojska im se uvukla pod kožu. Tako različiti, ali svi snažnih osobnosti, željni učenja i dokazivanja ne mogu zamisliti raditi nigdje drugdje nego u Oružanim snagama Republike Hrvatske.
