Razgovarao: Jozo Pločkinjić, novinar Radio Rame
Antonio, za početak ću te zamoliti da nam se ukratko predstaviš, kako bi te i oni koji te manje poznaju mogli upoznati…
Ovako, ja sam Antonio Baketarić. Rođen sam 1994. godine u Livnu. Osnovnu sam školu pohađao u Rumbocima, Ripcima i Prozoru. Opću gimnaziju u Prozoru, gdje sam 2013. godine maturirao. Po završetku gimnazije otišao sam u Postulaturu u Visoko, gdje sam proveo godinu dana, nakon čega sam otišao u Novicijat na Goricu u Livno gdje sam također proveo godinu dana. Trenutno sam bogoslov Franjevačke provincije Bosne Srebrene i student druge godine filozofsko-teološkog studija na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.
Za vrijeme svog srednjoškolskog obrazovanja, pored svakodnevnih školskih aktivnosti, bio si angažiran i oko određenih projekata. Kako gledaš sada na to vrijeme? Kakve su naravi bile te aktivnosti i projekti?
Vrijeme srednjoškolskog obrazovanja u kojem sam zajedno sa nekim svojim prijateljima i kolegama bio angažiran u određenim aktivnostima i projektima zasigurno je jedno od ljepših razdoblja u ovome mome 22-godišnjem životu. Projekti i aktivnosti koje smo zajednički radili možda sada iz ove perspektive imaju veću vrijednost nego u ono vrijeme, pogotovo ako znamo da neki od nas tada nisu bili ni punoljetni.Oni se, tj. naši ti projekti, se grubo mogu podijeliti u dvije kategorije, na prirodno-geografsko-ekološke i humanitarne.
Dok smo pripremali ovaj intervju rekao si da nikad nisi javno pričao o svojim aktivnostima i projektima izuzev gostovanja u mojoj emisiji na radiju prije pola godine, kada si najavljivao humanitarni koncert Glasom za djecu Afrike. Kaži nam sada nešto više o svojim aktivnostima i projektima od Srednje škole na ovamo, kako bi možda još nekoga potaknuo da radi isto ili slično. Evo za početak nam reci nešto o aktivnostima i projektima iz te prve kategorije koju si spomenuo…
Kroz gotovo cijelo svojesrednjoškolsko obrazovanje bio sam član Ekološke sekcije, gdje sam sudjelovao gotovo u svim projektima koji su bile organizirani. Ovdje ću spomenuti samo one u kojima sam direktno bio jedan od inicijatora ili organizatora.
Jedan od zasigurno značajnijih projeketa je Školska meteorološka stanica koja djeluje pri Ekološkoj sekciji u Srednjoj školi Prozor. Uz profesora geografije Miru Pavličevića bio sam jedan od inicijatora osnivanja stanice, a nakon postavljana iste sudjelovao sam u svim segmentima rada: u motrenju, mjerenju, bilježenju, grafičkom predočavanju i razmatranju. Jednu sam godinu bio voditelj stanice, a poslije sam povremeno pomagao drugim učenicima koji su preuzeli rad na stanici. Sjećam se da smo s vama iz Radio Rame imali dobru suradnju. Budući da smo tada bili jedina meteorološka stanica koja djeluje na području općine Prozor-Rama, vama smo slali podatke skoro svakog radnog dana dva puta dnevno o temperuturi, tlaku zraka, količini padalina, brzini i smjeru vjetra, koje ste vi prenosili u svojim informativnim emisijama. Makar je tako bilo dok sam ja bio voditelj. I evo, danas mi je izuzetno drago vidjeti da stanica i dalje djeluje, i to čak sa modernijim instrumentima od onih koji su bili u moje vrijeme.
Značajan je i projekt pošumljavanja, kojeg smo obavili na lokalitetu Greda, podno planine Raduše, između sela Zahuma i Vukovska. Kako su nam tada rekli u šumariji – to je prva poslijeratna akcija pošumljavanja na teritoriju naše općine. Tim smo projektom željeli pokazati da ima i onih kojima je stalo do očuvanja prirodnih bogatstava te ukazati na iznimno veliki značaj šuma koje su po mnogim svojim značajkama iznimno važne za održavanje života, ne samo zbog proizvodnje kisika već i zbog toga što su one utočište mnogobrojnim biljnim i životinjskim vrstama, što su onečuvari tla od erozije itd. Ovaj je projekt bio i neka vrsta odgovora na sustavnu kriminalnu devastaciju šuma prouzrokovnu djelovanjem neodgovornih pojedinaca i skupina, koji su devastaciju vršili čak u dogovoru s nekim šumarima. Ovaj projekt nije bio velikih razmjera, ali je potaknuo druge projekte ovakve vrste.
Na kraju još želim spomenuti da je ostvaren projekt minerološko-petrografske zbirke. Planinareći kroz nekoliko godina po ramskim planinama skupljali smo različite vrste minerala. Oni su danas izloženi u hodniku Srednje škole u Prozoru. Eto, to je to.
Inicijator si i organizator nekoliko humanitarnih koncerata i drugih humanitarnih projekata. Možemo li sada malo o tome?
Na humanitarnom polju smo organizirali tri koncerta i nekoliko manjih akcija. Prvi koncert je održan 2012. godine pod nazivomŽelim život – zajedno za Marija Pranjića, i bio je organiziran za mladića koji je bolovao od tumora testisa. Drugi je organiziran 2013. godine pod nazivomZajedno darujmo ljubav i bio je organiziran za Ivu Dalića koji je bolovao od leukemije. Treći je organiziran prije pola godine pod nazivom Glasom za djecu Afrike,od kojega je prihod išao za hranu i školovanje djece u Centru Otac Vjeko, koji djeluje u afričkoj državi Ruandi. Bilo je tu još manjih akcija, kao što su skupljanje sredstava za štandovima, prodaja nekih radova i rukotvorina i sl.
Rekao si da si prirodno-geografsko-ekološke projekte radio u sklopu Ekološke sekcije. Stoga je na neki način razumljivo da je osim tebe bilo još drugih učenika, inicijatora i organizatora tih projekata. No, zašto na pitanja o humanitarnim aktivnostima i projektima odgovaraš u množini? Ti si bio inicijator svih? Zar ne?
Istina, ja sam bio inicijator svih, ali nikad nisam bio jedini organizator. Da nije bilo još nekih ljudi koji su uz mene radili nikada ovi projekti ne bi bili uspješno organizirani. Tih je ljudi puno i gotovo ih je nemoguće ovdje sve pobrojati. Trebalo bi puno vremena. No zato nema ni velike potrebe, jer oni znaju tko su i to je dovoljno. Ako baš nekoga moram spomenuti, nekoga tko je od prvog do posljednjeg projekta bio sa mnom uključen u organizaciju – to je Sonja Jozić. Ona je baš uvijek 100 % bila tu, i osim nje izrazito su se u organizacije dale još Mirjana Bešker i Jelena Ćališ. Nemam riječi kojima bih njima izrazio zahvalost.
Toni, odakle ideje za sve ove pobrojane projekte?
Ne želim sada zvučati patetično, ali priroda je moja prva velika ljubav. Do ideje za prirodno-geografsko-ekološke projekte smo uglavnom dolazili na našim zajedničkim planinarenjima. Kroz razgovore o vrijednosti i bogatstvu prirode međusobno smo se poticali na odgovorniji odnos prema prirodi, i tu su se rađale ideje za te projekte.
Što se tiče ideja za humanitarne koncerte, one su mi dolazile spontano. Evo, uzmimo za primjer samo prvi koncert: Želim život – zajedno za Marija Pranjića. Recimo, ideja za prvi koncert se rodila tako što sam na jednoj društenoj mreži naišao na stranicu na kojoj se traži pomoć za mladića koji je teško obolio. On je bio inače iz Tomislavgrada. I tu sam došao do ideje da i mi u Rami nešto organiziramo. I to je izgledalo otprilke ovako: jednog sam trenutka sam sebe oduševljavao tom idejom, a drugog sam trenutka gotovo posustajao pred sumnjom i pitanjima hoću li ja to moći i jesam li ja premlad za to. U borbi zmeđu toga dvoga nazvao sam Mirjanu Bešker i predložio joj da organiziramo koncert. Ona je pristala i rezervirala nam Dom kuture. Tada više nije bilo povratka. Koncert je uspješno prošao, a osim te humanitarne dimenzije koncerta on je, a poslije se to pokazalo, imao i dvije druge dimenzije. Prvo, on je zaslužan za neka sklopljena prijateljstva, a drugo on je bio koncert na kojem se očitovala glazbena, nacionalna, vjerska i starosna različitost. Bilo je svakakve vrste glazbe, pjevali su i Hrvati i Bošnjaci, i nekako na to tadašnje zajedništvo sam izuzeto ponosan. Lijepo je biti ujedinjen u dobru.
Jesu li drugi prepoznavalisve ovo? Jeste li imali i od koga ikakvu podršku?
Uglavnom jesu. Istina, u početku malo teže, vjerojatno zbog toga što smo možda naizgled bili premladi za ovo sve. No, kasnije je sve išlo lakše. Podršku smo imali od mnogih, od pojedinaca do institucija. I evo, ovdje sada želim iskoristiti priliku i posebno se zahvaliti nekim ljudima i institucijama koji su naše projekte gotovo uvijek podržavali. To su Srednja škola Prozor i ravnateljica prof. Anđa Mlakić, Općina Prozor-Rama i načelnik dr. Jozo Ivančević, Franjevački samostan Rama-Šćit i tadašnji gvardijan fra Tomislav Brković, Kulturno športski centar Prozor-Rama i ravnateljica Blaženka Matešić.
Jesi li ikada bio volonter pri kakvoj Udruzi?
Jedne sam godine bio volonter na projektu Pokažimo što umijemo i možemo. To je izložba radova i rukotvorina djece s posebnim potrebama, koja su štićenici Udruge građana roditelji djece s posebnim potrebama Djeca nade Prozor-Rama, a ta udruga spomenuti projekt organizira.
Planiraš li možda nastaviti i dalje sa svojom ekipom raditi slične projekte?
To sve ovisi trenutno ponajviše od mojih drugih obaveza, prvenstveno fakultetskih. Ako se ukaže zgodna prilika zašto ne.
Hajmo sada malo o fra Antoniju. Zašto si odabrao franjevce koje si odabrao? Jesi li razmišljao da odeš u neku drugu franjevačku provinciju ili neki drugi red?
Nisam razmišljao o tome da idem u neku drugu provinciju niti u neki drugi red. Samo sam razmišljao hoću li ići, ili neću ići. Ako budem išao moja će zajednica biti Bosna Srebrena. Razloga za to ima dosta, a spomenut ću dva. Prvi je taj što su to bosanski franjevci, ukratko rečeno. Drugi razlog ima možda veze i sa onim što smo malo prije pričali i mislim da ću njega možda ponajbolje oslikati kroz riječi iz knjige Nisam bio heroj Benedikta Vladimira Holote, koji na jednom mjestu kaže: Premda smo svi oblačili radno odijelo, bilo je na prvi pogled jasno tko u koji red spada. Brat isusovac koračao je po vrhu nasipa kao u vojnom stroju: jedan – dva – jedan – dva – lijeva – desna... Benediktinca bi izdalo što je svaki njegov korak i pokret bio otmjen kao u liturgiji. Salezijanci samo što nisu skakutali u ritmu glazbe, koliko su se radovali pokretu. Bazilijanci su se kretali tiho i šutke po dvorištu, udubljeni u razmišljanje kao da su se upravo vratili iz pustinje. Redemptoristi su razgovarali s nama veoma srdačno i milo, jer su određeni za pučka propovijedanja. A mi, franjevci? Tragali smo očima ne bi li ugledali koje gnijezdo na drveću, pticu na nebu, ribu u vodi, cvjetić u pukotini stjene...
Antonio, zašto baš bosanski franjevci? Možeš li nam na neki način otkriti srž bosanskog franjevaštva?
Bosanski franjevci zato jer su kroz cijelu povijest bili blizu narodu, suživljeni su sa ovim narodom i ovom zemljom. Neki živi, ali ne samo oni, već i oni mrtvi o kojima sam čitao su me svojim primjerom potaknuli da i ja postanem jedan od njih. Bosanske franjevce je prema mišljenju mnogih ponajbolje opisao naš nobelovac Ivo Andrić. Mislim da nitko kao on nije prodro u tu dušu i srž bosanskog fratra. U različitim situacijama u njegovim pričama, i duša i srž bosanskih franjevaca dolaze do izražaja. Ja često volim citirati dio njegove priče Čaša. Priča govori o jednom mladom fratru koji je želio napustiti fratre i Bosnu i otići u svijet za ljepšim životom. Povjerio se jednom starijem fratru, a on mu je na to rekao sljedeće: E,moj Jusufe. A tako je imao običaj da zove one koji bi mu nešto zgriješili.
Nije tebi mjesto moj Jusufe u svijetu i u Njemačkoj, nego u manastiru i u Bosni. Šta ćeš? Ovo je zemlja oskudna i uboga, tijesna i mrka, ni valija nije u njoj lako biti a kamoli raja i redovnik. U ovoj se zemlji jedna čaša vidi i bode oči kao najviša kula u nekoj drugoj. Kome je do toga da bude rahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj roditi ni zafratriti. Ovdje se dram radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako. Ili, još bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si, jer je ludo ići i pitati drugog šta te boli, a mnogo pametnije sjediti i razgovarati sam sa svojom mukom. A ti misliš da ovakve kao što smo mi tamo u svijetu čekaju i neće da otpočnu teferič bez nas! E, moj Jusufe, nije to za nas fratre i Bošnjake. Jeste, ovdje te čeka kriva bosanska brazda i fratarska muka i sirotinjski bir i teška služba, a s druge strane, može biti, kolaj i svaka ljepota. Ali, šta ti vrijedi kad to nije tvoja strana! I da odeš tamo, ne bi ti ništa koristilo. Cijelog vijeka bi ostao ono što si. Ko te nikad ranije nije čuo ni vidio, samo kad te pogleda rekao bi odmah: Otkud ova fratrina ovdje? Gonite rđu tamo u Guču Goru, odakle je pobjego, i vežite ga za lanac sa kojeg se otkinuo! I da budeš bogat i silan i strašan, prvi među prvima, da ti niko ne smije riječ kazati, ti bi mu to u očima pročitao. Pa opet isto. Nego, sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom svetom Redu. Pa ako baš mora da se griješi, griješi ovdje! Poslušaj mene, nećeš se prevariti ni pokajati. Vrijedi se prelomiti i pregoriti. Zar je mala stvar biti Božji vojnik?"
Mislim da se iz ove priče može iščitati i vezanost bosanskog fratra za ovu zemlju i ovaj narod, ali i njegova skromnost i jednostavnost.
Moram ponoviti: „E moj Jusufe, a ti misliš da ovakve kao što smo mi tamo u svijetu čekaju i neće da otpočnu teferič bez nas…“ Bravo Antonio, uvijek sam cijenio čuvare smisla, koji se evo i u tebi nazire. A ti baš planiraš ostati fratar?
(Smijeh.) Kako stvari trenutno stoje, planiram. Vidjet ćemo šta će budućnost donijeti.
Vratimo se sada malo na humanitarni koncert Glasom za djecu Afrike i tvoj odlazak u Afriku. Kako je to sve prošlo?
U prošlom sam gostovanju u tvojoj emisiji na radiju mnogo pričao o koncertu, i zato ovdje neću previše duljiti o tome. Spomenut ću samo da je svrha koncerta bila prikupiti određena novčana sredstva za hranu i školovanje učenicima Centra Otac Vjeko. Na koncertu je prikupljeno 2288 KM. Nakon koncerta svoj su doprinos dali i određeni pojedinci i institucije, tako da je na kraju ukupni iznos bio 3950 KM. Sa koncertom sam kao organizator zadovoljan. Ovdje želim još jednom iskoristiti priliku i u ime organizatora i svih učenika kojima je pomoć upućena, zahvaliti se svim izvođačima, sponzorima, medijskim pokroviteljima, volonterima, voditeljima, posjetiteljima i svima onima koji su doprinijeli da ovaj koncert prođe onako kako je prošao. Također hvala i onim pojedincima koji su poslije koncerta dali svoj prilog.
Proteklo si ljeto proveo u Africi. Kako si se odlučio iz ovog „blještavila“ otići u Afriku, gdje "znaju samo za bananu"?! Otkud želja za odlaskom u Afriku?
Da, točno. Sedmi i osmi mjesec ove godine sam proveo u Africi, točnije u Kivumu u Ruandi. U meni je želja za odlaskom u Afriku odavno postojala, ali mi je to nekako sve bilo daleko, djelovalo mi je neostvarivo. Mislio sam da se prilika za odlazak u Afriku neće pružiti u skorije vrijeme, ali evo, ove se godine pružila i otišao sam.
Kako su tvoja obitelj i prijatelji reagirali na tvoju odluku da ideš volontirati u Afriku?
Od sviju sam uglavnom dobio podršku. S jedne strane bilo je onih koji su me iz prve podržali jer su smatrali, kao što uostalom i ja sam smatram, da to nije ništa neobično i nesvakidašnje. S druge strane bilo je onih koji su se zbog neupućenosti bojali za moju sigurnost te su zbog toga bili pomalo skeptični, ali poslije sam i od njih dobio podršku.
Podršku i nadam se malo money-a,money-a. (Smijeh.) Zašto baš Kivumu i Ruanda? Jeli to bila tvoja želja?
(Smijeh.)U svojoj zamolbi koju sam uputio na Provincijalat franjevačke provincije Bosne Srebrene zatražio sam od Provincijala i Uprave da mi odobre i omoguće odlazak na volonterski rad u Afriku, te da sam spreman otići na bilo koje mjesto u Africi. Budući da trenutno tamo ima par misionara iz Bosne, logično je da ćemo volontirati kod nekoga od njih. U našem slučaju provincijal je odlučio da ja i kolega koji je išao sa mnom, fra Zoran Topalović, idemo u Ruandu kod fra Ivice Perića.
Kako je proteklo putovanje, kako i koliko se putuje?
Putovanje je proteklo uglavnom dobro. Mi smo putovali sa avio kompanijom TurkishAirlines. Najprije smo letili od Sarajeva do Istanbula, gdje je let trajao 2 sata, a potom iz Istanbula do Kigalija, gdje je let trajao 6 i pol sati.
Možeš li nam sada dočarati kako živi jedna franjevačka misija u Africi?
Svaka franjevačka misija ima neke svoje posebnosti, što znači da se ne može o svim franjevačkim misijama jednoznačno govoriti. Što se tiče franjevačke misije u Kivumu, u Ruandi, ona je organizirana kroz različite segmente života mještana. Odmah po dolasku franjevaca tu su osnovani franjevački samostan i župa. Rad sa župljanima uključuje različite aktivnosti, koje su prvenstveno pastoralne, ali i socijalne naravi. Osim dijeljenja sakramenata radi se i s mladima. Kroz aktivnosti koje im pomažu na duhovnom i tjelesnom rastu mladi se međusobno ujedinjuju i nastoje prevazići podjele. Na različite se načine pokušava pomoći i udovicama koje su u ratu ostale bez muževa. One se moraju brinuti o djeci i nositi teret prehranjivanja obitelji, jer je većina muževa izginula u ratu. Postoji i veliki broj siročadi, koja su ostala bez oba roditelja. Njima se također posvećuje pažnja. U župi djeluju i časne sestre franjevke koje s franjevcima blisko surađuju. One rade sa pacijentima oboljelima od side. Tu su formirane i male kršćanske zajednice organizirane po principu međusobnog pomaganja unutar jednog susjedstva. Radi se i s obiteljima, pokušava se pomoći i načinom razgovora i savjetovanja. Otvorene su i dvije već spomenute srednje škole – Strukovna i Tehnička u okviru Centra Otac Vjeko. Dakle, velika se pažnja posvećuje obrazovanju, a obrazovanje je temelj za napredak društva. Na svim ovim poljima fratri se trude pomagati koliko mogu. Međutim i oni su često ograničeni, jer i sama njihova pomoć u najviše slučajeva ovisi od pomoći drugih ljudi.
Što ste sve tamo radili?
Glavni posao koji smo obavljali u Kivumu bilo je uređene školske knjižnice. Dakle trebali smo iz jedne školske zgrade u drugu preseliti oko 11 500 naslova knjiga, koje su većinom donacije iz Kanade, i većinom je to literatura na engleskom jeziku. Sve naslove je trebalo pregledati te one koji nisu popisani, popisati i unijeti u računalo, rasporediti po kategorijama na policama te odraditi sve ostale sitnice koje je trebalo odraditi. Osim toga radili smo ponekad u kancelariji pomažući fra Ivici oko pisanja dopisa, zamolbi za pomoć i zahvalnica za tu istu pomoć. S vremena na vrijeme smo radili u vrtu ispred samostana. Bilo je tu još nekih svakodnevnih poslova. Uglavnom, radili smo, ali smo imali i vremena za sebe.
Fra Antonio, trenutačno si student filozofsko-teološkog studija na Franjevačkoj teologiji Sarajevo. Imaš li možda kakvih aktivnosti pored svakodnevnih fakultetskih?
Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu imamo nekoliko vannastavnih aktivnosti. Aktivni su zborovi: Fra Nenad Dujići Fraternitas, zatim band, odnosno vokalno-instrumentalni sastav Jukić, Tamburaški orkestar Franjevačke teologije Sarajevo i Dramska skupina Franjevačke teologije Sarajevo.
Sudjeluješ li ti u radu ijedne od ovih skupina?
Ja sudjelujem u radu dramske skupine.
Glumac. (Smijeh.)Reci nam nešto o toj dramskoj skupini...
(Smijeh.) Dramska skupina Franjevačke teologije Sarajevo aktivna je od posljednjeg rata na ovamo. Dakle, otprilike nakon povratka Franjevačke teologije iz izgnanstva, iz Samobora, u Sarajevo. Donedavno su studente u glumi vježbale Nada Đurevska, koje je prvakinja Narodnog pozorišta u Sarajevu i Gordana Boban, a odnedavno Anela Križanac. Godišnje pripremamo po dvije predstave: jednu za Božić, jednu za Uskrs. Poslije, ukoliko nas netko pozove, izvodimo predstave i na drugim mjestima, u BiH, ali i u Hrvatskoj. Ja sam sudjelovao u predstavi Franjo i Sultan, koju smo prošle godine pred Božić pripremali. Izvodili smo je čak i ovdje u Prozoru, u našem Domu kulture. Sada trenutno pripremao predstavu Umišljeni bolesnik od Moliera. Nju ćemo premijerno izvesti u sklopu Božićne priredbe, dakle otprilike za mjesec dana, a mislim da ćemo poslije izvoditi i u Prozoru.
Sjajno! Antonio, koja je tvoja poruka mladim ljudima u Rami i u Bosni i Hercegovini?
Budući da sam spadam u tu kategoriju ljudi ne smatram se naj adekvatnijom osobom da dijelim neke poruke, ali evo nešto što bih poručio i sebi i drugim mladim ljudima jest: da budemo svoji, da budemo originalni i autentični, da ne budemo ničiji poltroni, pogotovo ne poltroni političkih stranaka i političara, da budemo moralno odgovorniji za ovo društvo, da budemo socijalno osjetljivilji, da se zalažemo za bolje i pravednije društvo, da izgrađujemo i volimo svoju Bosnu i Hercegovinu. Ako krenemo, svaki od sebe, već smo mnogo učinili. I evo, završio bih još s mišlju jednog od najvažnijih franjevaca u povijesti Bosne Srebrene, fra Josipa Markušića, koji na jednom mjestu kaže: Ako me tko pita: zašto smo ostali tu gdje smo se našli u tolikim opasnostima, što imam reći? Ali najprije – što je zapravo opasnost u velikom vremenu?! Jedina je opasnost, da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost.
... Od meteorologa do fratra, možda jednog dana i papa. Antonio, hvala ti što si bio moj sugovornik, želim ti svako dobro u tvom pozivu i na životnom putu.
Hvala tebi Jozo na ovom ugodnom razgovoru.
[Intervju je emitran na radijskoj postaji Radio Rama, 25. 11. 2016.
Razgovarao: JozoPločkinjić]
Antonio, za početak ću te zamoliti da nam se ukratko predstaviš, kako bi te i oni koji te manje poznaju mogli upoznati…
Ovako, ja sam Antonio Baketarić. Rođen sam 1994. godine u Livnu. Osnovnu sam školu pohađao u Rumbocima, Ripcima i Prozoru. Opću gimnaziju u Prozoru, gdje sam 2013. godine maturirao. Po završetku gimnazije otišao sam u Postulaturu u Visoko, gdje sam proveo godinu dana, nakon čega sam otišao u Novicijat na Goricu u Livno gdje sam također proveo godinu dana. Trenutno sam bogoslov Franjevačke provincije Bosne Srebrene i student druge godine filozofsko-teološkog studija na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.
Za vrijeme svog srednjoškolskog obrazovanja, pored svakodnevnih školskih aktivnosti, bio si angažiran i oko određenih projekata. Kako gledaš sada na to vrijeme? Kakve su naravi bile te aktivnosti i projekti?
Vrijeme srednjoškolskog obrazovanja u kojem sam zajedno sa nekim svojim prijateljima i kolegama bio angažiran u određenim aktivnostima i projektima zasigurno je jedno od ljepših razdoblja u ovome mome 22-godišnjem životu. Projekti i aktivnosti koje smo zajednički radili možda sada iz ove perspektive imaju veću vrijednost nego u ono vrijeme, pogotovo ako znamo da neki od nas tada nisu bili ni punoljetni.Oni se, tj. naši ti projekti, se grubo mogu podijeliti u dvije kategorije, na prirodno-geografsko-ekološke i humanitarne.
Dok smo pripremali ovaj intervju rekao si da nikad nisi javno pričao o svojim aktivnostima i projektima izuzev gostovanja u mojoj emisiji na radiju prije pola godine, kada si najavljivao humanitarni koncert Glasom za djecu Afrike. Kaži nam sada nešto više o svojim aktivnostima i projektima od Srednje škole na ovamo, kako bi možda još nekoga potaknuo da radi isto ili slično. Evo za početak nam reci nešto o aktivnostima i projektima iz te prve kategorije koju si spomenuo…
Kroz gotovo cijelo svojesrednjoškolsko obrazovanje bio sam član Ekološke sekcije, gdje sam sudjelovao gotovo u svim projektima koji su bile organizirani. Ovdje ću spomenuti samo one u kojima sam direktno bio jedan od inicijatora ili organizatora.
Jedan od zasigurno značajnijih projeketa je Školska meteorološka stanica koja djeluje pri Ekološkoj sekciji u Srednjoj školi Prozor. Uz profesora geografije Miru Pavličevića bio sam jedan od inicijatora osnivanja stanice, a nakon postavljana iste sudjelovao sam u svim segmentima rada: u motrenju, mjerenju, bilježenju, grafičkom predočavanju i razmatranju. Jednu sam godinu bio voditelj stanice, a poslije sam povremeno pomagao drugim učenicima koji su preuzeli rad na stanici. Sjećam se da smo s vama iz Radio Rame imali dobru suradnju. Budući da smo tada bili jedina meteorološka stanica koja djeluje na području općine Prozor-Rama, vama smo slali podatke skoro svakog radnog dana dva puta dnevno o temperuturi, tlaku zraka, količini padalina, brzini i smjeru vjetra, koje ste vi prenosili u svojim informativnim emisijama. Makar je tako bilo dok sam ja bio voditelj. I evo, danas mi je izuzetno drago vidjeti da stanica i dalje djeluje, i to čak sa modernijim instrumentima od onih koji su bili u moje vrijeme.
Značajan je i projekt pošumljavanja, kojeg smo obavili na lokalitetu Greda, podno planine Raduše, između sela Zahuma i Vukovska. Kako su nam tada rekli u šumariji – to je prva poslijeratna akcija pošumljavanja na teritoriju naše općine. Tim smo projektom željeli pokazati da ima i onih kojima je stalo do očuvanja prirodnih bogatstava te ukazati na iznimno veliki značaj šuma koje su po mnogim svojim značajkama iznimno važne za održavanje života, ne samo zbog proizvodnje kisika već i zbog toga što su one utočište mnogobrojnim biljnim i životinjskim vrstama, što su onečuvari tla od erozije itd. Ovaj je projekt bio i neka vrsta odgovora na sustavnu kriminalnu devastaciju šuma prouzrokovnu djelovanjem neodgovornih pojedinaca i skupina, koji su devastaciju vršili čak u dogovoru s nekim šumarima. Ovaj projekt nije bio velikih razmjera, ali je potaknuo druge projekte ovakve vrste.
Na kraju još želim spomenuti da je ostvaren projekt minerološko-petrografske zbirke. Planinareći kroz nekoliko godina po ramskim planinama skupljali smo različite vrste minerala. Oni su danas izloženi u hodniku Srednje škole u Prozoru. Eto, to je to.
Inicijator si i organizator nekoliko humanitarnih koncerata i drugih humanitarnih projekata. Možemo li sada malo o tome?
Na humanitarnom polju smo organizirali tri koncerta i nekoliko manjih akcija. Prvi koncert je održan 2012. godine pod nazivomŽelim život – zajedno za Marija Pranjića, i bio je organiziran za mladića koji je bolovao od tumora testisa. Drugi je organiziran 2013. godine pod nazivomZajedno darujmo ljubav i bio je organiziran za Ivu Dalića koji je bolovao od leukemije. Treći je organiziran prije pola godine pod nazivom Glasom za djecu Afrike,od kojega je prihod išao za hranu i školovanje djece u Centru Otac Vjeko, koji djeluje u afričkoj državi Ruandi. Bilo je tu još manjih akcija, kao što su skupljanje sredstava za štandovima, prodaja nekih radova i rukotvorina i sl.
Rekao si da si prirodno-geografsko-ekološke projekte radio u sklopu Ekološke sekcije. Stoga je na neki način razumljivo da je osim tebe bilo još drugih učenika, inicijatora i organizatora tih projekata. No, zašto na pitanja o humanitarnim aktivnostima i projektima odgovaraš u množini? Ti si bio inicijator svih? Zar ne?
Istina, ja sam bio inicijator svih, ali nikad nisam bio jedini organizator. Da nije bilo još nekih ljudi koji su uz mene radili nikada ovi projekti ne bi bili uspješno organizirani. Tih je ljudi puno i gotovo ih je nemoguće ovdje sve pobrojati. Trebalo bi puno vremena. No zato nema ni velike potrebe, jer oni znaju tko su i to je dovoljno. Ako baš nekoga moram spomenuti, nekoga tko je od prvog do posljednjeg projekta bio sa mnom uključen u organizaciju – to je Sonja Jozić. Ona je baš uvijek 100 % bila tu, i osim nje izrazito su se u organizacije dale još Mirjana Bešker i Jelena Ćališ. Nemam riječi kojima bih njima izrazio zahvalost.
Toni, odakle ideje za sve ove pobrojane projekte?
Ne želim sada zvučati patetično, ali priroda je moja prva velika ljubav. Do ideje za prirodno-geografsko-ekološke projekte smo uglavnom dolazili na našim zajedničkim planinarenjima. Kroz razgovore o vrijednosti i bogatstvu prirode međusobno smo se poticali na odgovorniji odnos prema prirodi, i tu su se rađale ideje za te projekte.
Što se tiče ideja za humanitarne koncerte, one su mi dolazile spontano. Evo, uzmimo za primjer samo prvi koncert: Želim život – zajedno za Marija Pranjića. Recimo, ideja za prvi koncert se rodila tako što sam na jednoj društenoj mreži naišao na stranicu na kojoj se traži pomoć za mladića koji je teško obolio. On je bio inače iz Tomislavgrada. I tu sam došao do ideje da i mi u Rami nešto organiziramo. I to je izgledalo otprilke ovako: jednog sam trenutka sam sebe oduševljavao tom idejom, a drugog sam trenutka gotovo posustajao pred sumnjom i pitanjima hoću li ja to moći i jesam li ja premlad za to. U borbi zmeđu toga dvoga nazvao sam Mirjanu Bešker i predložio joj da organiziramo koncert. Ona je pristala i rezervirala nam Dom kuture. Tada više nije bilo povratka. Koncert je uspješno prošao, a osim te humanitarne dimenzije koncerta on je, a poslije se to pokazalo, imao i dvije druge dimenzije. Prvo, on je zaslužan za neka sklopljena prijateljstva, a drugo on je bio koncert na kojem se očitovala glazbena, nacionalna, vjerska i starosna različitost. Bilo je svakakve vrste glazbe, pjevali su i Hrvati i Bošnjaci, i nekako na to tadašnje zajedništvo sam izuzeto ponosan. Lijepo je biti ujedinjen u dobru.
Jesu li drugi prepoznavalisve ovo? Jeste li imali i od koga ikakvu podršku?
Uglavnom jesu. Istina, u početku malo teže, vjerojatno zbog toga što smo možda naizgled bili premladi za ovo sve. No, kasnije je sve išlo lakše. Podršku smo imali od mnogih, od pojedinaca do institucija. I evo, ovdje sada želim iskoristiti priliku i posebno se zahvaliti nekim ljudima i institucijama koji su naše projekte gotovo uvijek podržavali. To su Srednja škola Prozor i ravnateljica prof. Anđa Mlakić, Općina Prozor-Rama i načelnik dr. Jozo Ivančević, Franjevački samostan Rama-Šćit i tadašnji gvardijan fra Tomislav Brković, Kulturno športski centar Prozor-Rama i ravnateljica Blaženka Matešić.
Jesi li ikada bio volonter pri kakvoj Udruzi?
Jedne sam godine bio volonter na projektu Pokažimo što umijemo i možemo. To je izložba radova i rukotvorina djece s posebnim potrebama, koja su štićenici Udruge građana roditelji djece s posebnim potrebama Djeca nade Prozor-Rama, a ta udruga spomenuti projekt organizira.
Planiraš li možda nastaviti i dalje sa svojom ekipom raditi slične projekte?
To sve ovisi trenutno ponajviše od mojih drugih obaveza, prvenstveno fakultetskih. Ako se ukaže zgodna prilika zašto ne.
Hajmo sada malo o fra Antoniju. Zašto si odabrao franjevce koje si odabrao? Jesi li razmišljao da odeš u neku drugu franjevačku provinciju ili neki drugi red?
Nisam razmišljao o tome da idem u neku drugu provinciju niti u neki drugi red. Samo sam razmišljao hoću li ići, ili neću ići. Ako budem išao moja će zajednica biti Bosna Srebrena. Razloga za to ima dosta, a spomenut ću dva. Prvi je taj što su to bosanski franjevci, ukratko rečeno. Drugi razlog ima možda veze i sa onim što smo malo prije pričali i mislim da ću njega možda ponajbolje oslikati kroz riječi iz knjige Nisam bio heroj Benedikta Vladimira Holote, koji na jednom mjestu kaže: Premda smo svi oblačili radno odijelo, bilo je na prvi pogled jasno tko u koji red spada. Brat isusovac koračao je po vrhu nasipa kao u vojnom stroju: jedan – dva – jedan – dva – lijeva – desna... Benediktinca bi izdalo što je svaki njegov korak i pokret bio otmjen kao u liturgiji. Salezijanci samo što nisu skakutali u ritmu glazbe, koliko su se radovali pokretu. Bazilijanci su se kretali tiho i šutke po dvorištu, udubljeni u razmišljanje kao da su se upravo vratili iz pustinje. Redemptoristi su razgovarali s nama veoma srdačno i milo, jer su određeni za pučka propovijedanja. A mi, franjevci? Tragali smo očima ne bi li ugledali koje gnijezdo na drveću, pticu na nebu, ribu u vodi, cvjetić u pukotini stjene...
Antonio, zašto baš bosanski franjevci? Možeš li nam na neki način otkriti srž bosanskog franjevaštva?
Bosanski franjevci zato jer su kroz cijelu povijest bili blizu narodu, suživljeni su sa ovim narodom i ovom zemljom. Neki živi, ali ne samo oni, već i oni mrtvi o kojima sam čitao su me svojim primjerom potaknuli da i ja postanem jedan od njih. Bosanske franjevce je prema mišljenju mnogih ponajbolje opisao naš nobelovac Ivo Andrić. Mislim da nitko kao on nije prodro u tu dušu i srž bosanskog fratra. U različitim situacijama u njegovim pričama, i duša i srž bosanskih franjevaca dolaze do izražaja. Ja često volim citirati dio njegove priče Čaša. Priča govori o jednom mladom fratru koji je želio napustiti fratre i Bosnu i otići u svijet za ljepšim životom. Povjerio se jednom starijem fratru, a on mu je na to rekao sljedeće: E,moj Jusufe. A tako je imao običaj da zove one koji bi mu nešto zgriješili.
Nije tebi mjesto moj Jusufe u svijetu i u Njemačkoj, nego u manastiru i u Bosni. Šta ćeš? Ovo je zemlja oskudna i uboga, tijesna i mrka, ni valija nije u njoj lako biti a kamoli raja i redovnik. U ovoj se zemlji jedna čaša vidi i bode oči kao najviša kula u nekoj drugoj. Kome je do toga da bude rahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj roditi ni zafratriti. Ovdje se dram radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako. Ili, još bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si, jer je ludo ići i pitati drugog šta te boli, a mnogo pametnije sjediti i razgovarati sam sa svojom mukom. A ti misliš da ovakve kao što smo mi tamo u svijetu čekaju i neće da otpočnu teferič bez nas! E, moj Jusufe, nije to za nas fratre i Bošnjake. Jeste, ovdje te čeka kriva bosanska brazda i fratarska muka i sirotinjski bir i teška služba, a s druge strane, može biti, kolaj i svaka ljepota. Ali, šta ti vrijedi kad to nije tvoja strana! I da odeš tamo, ne bi ti ništa koristilo. Cijelog vijeka bi ostao ono što si. Ko te nikad ranije nije čuo ni vidio, samo kad te pogleda rekao bi odmah: Otkud ova fratrina ovdje? Gonite rđu tamo u Guču Goru, odakle je pobjego, i vežite ga za lanac sa kojeg se otkinuo! I da budeš bogat i silan i strašan, prvi među prvima, da ti niko ne smije riječ kazati, ti bi mu to u očima pročitao. Pa opet isto. Nego, sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom svetom Redu. Pa ako baš mora da se griješi, griješi ovdje! Poslušaj mene, nećeš se prevariti ni pokajati. Vrijedi se prelomiti i pregoriti. Zar je mala stvar biti Božji vojnik?"
Mislim da se iz ove priče može iščitati i vezanost bosanskog fratra za ovu zemlju i ovaj narod, ali i njegova skromnost i jednostavnost.
Moram ponoviti: „E moj Jusufe, a ti misliš da ovakve kao što smo mi tamo u svijetu čekaju i neće da otpočnu teferič bez nas…“ Bravo Antonio, uvijek sam cijenio čuvare smisla, koji se evo i u tebi nazire. A ti baš planiraš ostati fratar?
(Smijeh.) Kako stvari trenutno stoje, planiram. Vidjet ćemo šta će budućnost donijeti.
Vratimo se sada malo na humanitarni koncert Glasom za djecu Afrike i tvoj odlazak u Afriku. Kako je to sve prošlo?
U prošlom sam gostovanju u tvojoj emisiji na radiju mnogo pričao o koncertu, i zato ovdje neću previše duljiti o tome. Spomenut ću samo da je svrha koncerta bila prikupiti određena novčana sredstva za hranu i školovanje učenicima Centra Otac Vjeko. Na koncertu je prikupljeno 2288 KM. Nakon koncerta svoj su doprinos dali i određeni pojedinci i institucije, tako da je na kraju ukupni iznos bio 3950 KM. Sa koncertom sam kao organizator zadovoljan. Ovdje želim još jednom iskoristiti priliku i u ime organizatora i svih učenika kojima je pomoć upućena, zahvaliti se svim izvođačima, sponzorima, medijskim pokroviteljima, volonterima, voditeljima, posjetiteljima i svima onima koji su doprinijeli da ovaj koncert prođe onako kako je prošao. Također hvala i onim pojedincima koji su poslije koncerta dali svoj prilog.
Proteklo si ljeto proveo u Africi. Kako si se odlučio iz ovog „blještavila“ otići u Afriku, gdje "znaju samo za bananu"?! Otkud želja za odlaskom u Afriku?
Da, točno. Sedmi i osmi mjesec ove godine sam proveo u Africi, točnije u Kivumu u Ruandi. U meni je želja za odlaskom u Afriku odavno postojala, ali mi je to nekako sve bilo daleko, djelovalo mi je neostvarivo. Mislio sam da se prilika za odlazak u Afriku neće pružiti u skorije vrijeme, ali evo, ove se godine pružila i otišao sam.
Kako su tvoja obitelj i prijatelji reagirali na tvoju odluku da ideš volontirati u Afriku?
Od sviju sam uglavnom dobio podršku. S jedne strane bilo je onih koji su me iz prve podržali jer su smatrali, kao što uostalom i ja sam smatram, da to nije ništa neobično i nesvakidašnje. S druge strane bilo je onih koji su se zbog neupućenosti bojali za moju sigurnost te su zbog toga bili pomalo skeptični, ali poslije sam i od njih dobio podršku.
Podršku i nadam se malo money-a,money-a. (Smijeh.) Zašto baš Kivumu i Ruanda? Jeli to bila tvoja želja?
(Smijeh.)U svojoj zamolbi koju sam uputio na Provincijalat franjevačke provincije Bosne Srebrene zatražio sam od Provincijala i Uprave da mi odobre i omoguće odlazak na volonterski rad u Afriku, te da sam spreman otići na bilo koje mjesto u Africi. Budući da trenutno tamo ima par misionara iz Bosne, logično je da ćemo volontirati kod nekoga od njih. U našem slučaju provincijal je odlučio da ja i kolega koji je išao sa mnom, fra Zoran Topalović, idemo u Ruandu kod fra Ivice Perića.
Kako je proteklo putovanje, kako i koliko se putuje?
Putovanje je proteklo uglavnom dobro. Mi smo putovali sa avio kompanijom TurkishAirlines. Najprije smo letili od Sarajeva do Istanbula, gdje je let trajao 2 sata, a potom iz Istanbula do Kigalija, gdje je let trajao 6 i pol sati.
Možeš li nam sada dočarati kako živi jedna franjevačka misija u Africi?
Svaka franjevačka misija ima neke svoje posebnosti, što znači da se ne može o svim franjevačkim misijama jednoznačno govoriti. Što se tiče franjevačke misije u Kivumu, u Ruandi, ona je organizirana kroz različite segmente života mještana. Odmah po dolasku franjevaca tu su osnovani franjevački samostan i župa. Rad sa župljanima uključuje različite aktivnosti, koje su prvenstveno pastoralne, ali i socijalne naravi. Osim dijeljenja sakramenata radi se i s mladima. Kroz aktivnosti koje im pomažu na duhovnom i tjelesnom rastu mladi se međusobno ujedinjuju i nastoje prevazići podjele. Na različite se načine pokušava pomoći i udovicama koje su u ratu ostale bez muževa. One se moraju brinuti o djeci i nositi teret prehranjivanja obitelji, jer je većina muževa izginula u ratu. Postoji i veliki broj siročadi, koja su ostala bez oba roditelja. Njima se također posvećuje pažnja. U župi djeluju i časne sestre franjevke koje s franjevcima blisko surađuju. One rade sa pacijentima oboljelima od side. Tu su formirane i male kršćanske zajednice organizirane po principu međusobnog pomaganja unutar jednog susjedstva. Radi se i s obiteljima, pokušava se pomoći i načinom razgovora i savjetovanja. Otvorene su i dvije već spomenute srednje škole – Strukovna i Tehnička u okviru Centra Otac Vjeko. Dakle, velika se pažnja posvećuje obrazovanju, a obrazovanje je temelj za napredak društva. Na svim ovim poljima fratri se trude pomagati koliko mogu. Međutim i oni su često ograničeni, jer i sama njihova pomoć u najviše slučajeva ovisi od pomoći drugih ljudi.
Što ste sve tamo radili?
Glavni posao koji smo obavljali u Kivumu bilo je uređene školske knjižnice. Dakle trebali smo iz jedne školske zgrade u drugu preseliti oko 11 500 naslova knjiga, koje su većinom donacije iz Kanade, i većinom je to literatura na engleskom jeziku. Sve naslove je trebalo pregledati te one koji nisu popisani, popisati i unijeti u računalo, rasporediti po kategorijama na policama te odraditi sve ostale sitnice koje je trebalo odraditi. Osim toga radili smo ponekad u kancelariji pomažući fra Ivici oko pisanja dopisa, zamolbi za pomoć i zahvalnica za tu istu pomoć. S vremena na vrijeme smo radili u vrtu ispred samostana. Bilo je tu još nekih svakodnevnih poslova. Uglavnom, radili smo, ali smo imali i vremena za sebe.
Fra Antonio, trenutačno si student filozofsko-teološkog studija na Franjevačkoj teologiji Sarajevo. Imaš li možda kakvih aktivnosti pored svakodnevnih fakultetskih?
Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu imamo nekoliko vannastavnih aktivnosti. Aktivni su zborovi: Fra Nenad Dujići Fraternitas, zatim band, odnosno vokalno-instrumentalni sastav Jukić, Tamburaški orkestar Franjevačke teologije Sarajevo i Dramska skupina Franjevačke teologije Sarajevo.
Sudjeluješ li ti u radu ijedne od ovih skupina?
Ja sudjelujem u radu dramske skupine.
Glumac. (Smijeh.)Reci nam nešto o toj dramskoj skupini...
(Smijeh.) Dramska skupina Franjevačke teologije Sarajevo aktivna je od posljednjeg rata na ovamo. Dakle, otprilike nakon povratka Franjevačke teologije iz izgnanstva, iz Samobora, u Sarajevo. Donedavno su studente u glumi vježbale Nada Đurevska, koje je prvakinja Narodnog pozorišta u Sarajevu i Gordana Boban, a odnedavno Anela Križanac. Godišnje pripremamo po dvije predstave: jednu za Božić, jednu za Uskrs. Poslije, ukoliko nas netko pozove, izvodimo predstave i na drugim mjestima, u BiH, ali i u Hrvatskoj. Ja sam sudjelovao u predstavi Franjo i Sultan, koju smo prošle godine pred Božić pripremali. Izvodili smo je čak i ovdje u Prozoru, u našem Domu kulture. Sada trenutno pripremao predstavu Umišljeni bolesnik od Moliera. Nju ćemo premijerno izvesti u sklopu Božićne priredbe, dakle otprilike za mjesec dana, a mislim da ćemo poslije izvoditi i u Prozoru.
Sjajno! Antonio, koja je tvoja poruka mladim ljudima u Rami i u Bosni i Hercegovini?
Budući da sam spadam u tu kategoriju ljudi ne smatram se naj adekvatnijom osobom da dijelim neke poruke, ali evo nešto što bih poručio i sebi i drugim mladim ljudima jest: da budemo svoji, da budemo originalni i autentični, da ne budemo ničiji poltroni, pogotovo ne poltroni političkih stranaka i političara, da budemo moralno odgovorniji za ovo društvo, da budemo socijalno osjetljivilji, da se zalažemo za bolje i pravednije društvo, da izgrađujemo i volimo svoju Bosnu i Hercegovinu. Ako krenemo, svaki od sebe, već smo mnogo učinili. I evo, završio bih još s mišlju jednog od najvažnijih franjevaca u povijesti Bosne Srebrene, fra Josipa Markušića, koji na jednom mjestu kaže: Ako me tko pita: zašto smo ostali tu gdje smo se našli u tolikim opasnostima, što imam reći? Ali najprije – što je zapravo opasnost u velikom vremenu?! Jedina je opasnost, da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost.
... Od meteorologa do fratra, možda jednog dana i papa. Antonio, hvala ti što si bio moj sugovornik, želim ti svako dobro u tvom pozivu i na životnom putu.
Hvala tebi Jozo na ovom ugodnom razgovoru.
[Intervju je emitran na radijskoj postaji Radio Rama, 25. 11. 2016.Razgovarao: JozoPločkinjić]
