Ovaj rođeni Ramljak kaže da je zabrinut velikim odlaskom Hrvata s područja BiH te kako bi bilo najbolje zajedno s drugim narodima stvoriti takvu BiH, u kojoj će Hrvati, Bošnjaci i Srbi imati jednaka prava i mogućnosti biti konstruktivan i kreativan narod. Uputivši uskrsnu poruku vjernicima, fra Mijo je izrazio želju da naučimo lekciju solidarnosti s patnicima svijeta.
-To je kriterij vjernosti Isusu i kanal kroz koji se komunicira smisao križa, patnje i uskrsnuća, istaknuo je fra Mijo.
Nalazimo se pred blagdanom Uskrsa. Možete li malo pojasniti smisao ovog najvećeg kršćanskog blagdana?
Uskrs je nekako najvjerskiji i najzemaljskiji od svih vjerskih blagdana. On otvara radikalno novu budućnost svijeta i povijesti s Bogom. Uskrsnućem se drama svijeta i pojedinačna ljudska drama ne seli na neko imaginarno nebo, kao pribježište duše iz tamnice materije i povijesti, već ono u samu povijest učitava njezin vrhunac, nadu. Prava novost i kriza koju kršćanska vjera u uskrsnuće unosi u svijet sastoji se u tome da ga nada u Božja obećanja čini nesposobnim “zadovoljiti se danom zbiljom” ( J. Moltmann), već se u vjernosti Kristu mora angažirati u njezinoj preobrazbi k pravdi i miru. Zato je Uskrs obnova kršćanke vjere kao angažirane vjere. Ali kako? Povijest je, ipak, puna angažmana koji su u ime boljih vremena, prisilnog usrećivanja ili u ime “Boga” ponizili čovjeka i uvećali patnju. Bitan element Uskrsa je iz Isusova samoponiženja naučiti lekciju solidarnosti s patnicima svijeta. To je kriterij vjernosti Isusu i kanal kroz koji komunicira smisao križa, patnje i uskrsnuća.Rođeni ste u Rami za koju se vežu neki od najljepših uskrsnih običaja. Možete li nam kazati koliko se blagdan Uskrsa razlikuje nekad i danas?
Teologija i liturgija Uskrsa stoje ili kleče uvijek pred istom tajnom Božje ljubavi u Isusu Kristu, njegovom križu i uskrsnuću. Uskrsni običaji prate, tumače i čuvaju ovu tajnu uskrsne vjere. Posve je razumljivo da se vanjski izričaji mijenjaju. Tako je i u Rami. Da se prisjetim nekih uskrsnih običaja koji su ili nestali ili su im ljudi zaboravili značenje: O korizmi se nekoć kao i danas govori kao o vremenu odricanja. Odricanje je nekoć imalo bitnu socijalnu dimenziju, danas to naginje vježbanju, samodisciplini ili wellnessu. Sjećam se kako se na Veliki petak nije smjelo raditi, bila je redovito sezona oranja njiva volovskim zapregama, no bila je praksa da se taj dan oru njive siromašnim obiteljima. Imućnije obitelji bi dobro pazile da siromašni za Uskrs ne oskudijevaju. Pravilo je bilo da se Uskrs ne može slaviti ako si s nekim u zavadi. Moralo se pri odlasku na ispovijed glasno izgovoriti: “prašćajte”. Bolja analiza korizmenih i uskrsnih običaja pokazala bi kako mi Hrvati u BiH imamo prekrasnu pasionsku baštinu, koja ipak odolijeva pritiscima tržišta i površnosti. Tek da spomenem Gospin plač u nekoliko različitih napjeva, šaranje jaja tehnikom voska, specijalna jela, običaji tucanja jaja, blagoslov i blagovanje “posvetalice” na Uskrs prije drugog jela…Jeste li razmišljali i analizirali zašto je u Vašoj Rami, ali i u mnogim drugim župama u BiH, svaki dan sve manje Hrvata, zašto se iseljavaju i kako ih zadržati? Naime, prema procjenama, broj Hrvata u BiH je najmanji u posljednjih 100 godina. Kako to komentirate te što mislite kakve bi posljedice to moglo ostaviti?
Dakako! To je pitanje o kojem odgovoran čovjek nema pravo ne razmišljati. Tiče se ponajprije nas koji nestanak Hrvata iz BiH doživljavamo emotivno bolno, frustrirano, s osjećajem da ne možemo ili ne znamo zaustaviti negativne političke, društvene, gospodarske trendove, koji su u podnožju demografskih trendova, po Hrvate, tektonskih razmjera. Ne bih od intelektualne, političke i etičke odgovornosti isključio nikoga tko sudjeluje u ovoj drami, kako u BiH, tako i među međunarodnim moćnicima. Jasno da bi svi ovi čimbenici bili sporedni da mi Hrvati znamo pravilno očitati “znakove vremena” što bi nam pomoglo razlučiti s kojim ljudima i idejama treba konstruktivno ući u dijalog, a koje treba napustiti kao što se napušta brod koji tone. BiH je zapravo dizajnirana tako da su svi gubitnici. Gledam u lučicu s privezanim barkama i sjetih se “Mrtve luke” Dobriše Cesarića, koji za ovu našu paraliziranost u BiH ima stih: “o dalekim morima snivaju, a plovit se boje, na jarbole šarene zastave meću i stoje”. Snažna je poruka pape Ivana Pavla II.: duc in altum – izvezi na pučinu. Mi smo predugo u BiH u “mrtvoj luci”.Što bi, prema Vašem mišljenju, bilo najbolje za Hrvate u BiH?
Upravo što sam već rekao: duc in altum. Dugoročan, ali jasan cilj isplovljavanja iz mrtve luke jest zajedno s drugim narodima i ljudima dobre volje stvoriti BiH, u kojoj će Hrvati, Bošnjaci i Srbi imati jednaka prava i mogućnosti biti konstruktivan, kreativan narod. Taj zahtjev slijedi osnovne psihološke postulate: da bi čovjek individualno i kolektivno bio sretan, on mora djelovati kreativno, produktivno. Predugo se naši politički, pa i sveukupni život kreće na rubu zluradosti, provizorija, straha, laži, nadmudrivanja … Budućnost Hrvata u BiH mora se zbog toga problematizirati i politički. Na simpoziju kojeg je naš Institut organizirao početkom veljače u Sarajevu s naslovom “BiH, europska zemlja bez ustava- znanstveni, etički i politički izazov” otvorila su se upravo i ova pitanja o nužnosti jedne ustavne BiH, čija bi politička, izborna i teritorijalna struktura slijedila istinu o vlastitoj konstitutivnosti i potrebi triju naroda da se kao narodi artikuliraju, što je preduvjet zdravih odnosa i dijaloga, brige za opće dobro. Evo nekoliko natuknica s kojima bi vrijedilo dijalogizirati. Iz dosadašnje winner-loser ( dobitnik-gubitnik) matrice treba iskoračiti u winner-winner (dobitnik-dobitnik) matricu društveno-političkih odnosa u BiH. Dobro bi bilo za Hrvate da budu nositelji tih novih odnosa ili paradigmi. Kako dosadašnji povijesni imperijalni kišobrani nad BiH nisu promovirali taj etos, treba svjesno i aktivno sudjelovati da to uradi predstojeći EU-ov kišobran. Dobro bi bilo, prema tome, da glavni ton hrvatske politike u BiH bude zagovaranje ljudskih prava. Ta na toj vrijednosti počiva naša izvorna duhovnost. To bi mogao biti prijelaz u novu EU-ovu paradigmu, koja nije, kako se često predstavlja slijepa za vrijednost nacionalnog kao zdravog ambijenta za čovjekov rast i suradnju oko općeg dobra. Želim vjerovati da je nama Hrvatima “suđeno” da kroz muku borbe za elementarna politička prava u BiH sazrijemo za istinsku slobodu. Eto, to bi bilo u konačnici najveće dobro.Mislite li da se politički predstavnici hrvatskog naroda dovoljno bore za interese Hrvata u BiH?
Normalno stanje stvari jest da narod bude nezadovoljan svojim političarima. Kod nas je to nezadovoljstvo izokrenuto u mržnju i neprijateljstvo. Nažalost, moguće je da se do kosti preslikavaju neke naše stare podjele i vode neki odavno anakroni ratovi za što se ne libe ukrstiti svoja rasrđena pera i ljudi koji bi možda trebali vidati rane, liječiti one koje javno linčuju. Moje pitanje je bilo i ostalo: Čemu ? Mogu prihvatiti da se političari ponajprije sami moralno diskvalificiraju za najsvetiji posao, vođenje politike jednoga naroda kome upravo trebaju proroci. Mogu pretpostaviti da ima ljudi koji će uvijek biti spremni trgovati s nacionalnim interesima: iz ucjene, neznanja, interesa… No, od srditosti prema takvim mogućnostima i primjerima zaboravimo vidjeti i kontekst u kojem hrvatski političari rade. Zašto se usitnjava hrvatska politička scena? Kad bi to bilo oslobađanje od monolitnog, jednoumnog jedinstva, čovjek bi se mogao radovati tim procesima. Ovako teško da su artikulirani općeprihvaćeni hrvatski interesi, tako da je i borba za te interese osuđena da bude ad hoc improvizacija, koju se lako skine s dnevnog reda. Najlakše je svaliti za to odgovornost na političare. Je li to sva istina ?Što bi, po tom pitanju, trebali raditi svećenici u BiH?
Svoj posao! No, da ne bude zabune, ja ga ne ograničavam na sakristiju, kako su nekada ograničavali djelokrug vjerskih službenika. Ono što limitira opseg bavljenja svim poslovima, ovdje očigledno problematizirate društveni i politički angažman, trebalo bi vrijediti za sve: to je intelektualna i etička kompetencija. Ono što se od svećenika očekuje jest da u sva područja života, a osobito društvenih i političkih pitanja, koja su po prirodi konfliktna, unosi najviše standarde odgovornosti za život, promiče pomirenje u ime Boga, potom solidarnost među ljudima, brigu za siromahe i marginalizirane ljude, da osobito bude osjetljiv na nepravdu, nasilje i zlo koje se čini u ime Boga, jer je to zlo s aurom svetosti najopasnije. U službi Evanđelja svećenik se treba i mora naći svugdje od oltara do zatvora. Isus je htio da radosna vijest “siđe nad pakao” .Od 2009. ravnatelj ste franjevačkog Instituta za kulturu mira. Živite u Splitu. Koja je zapravo Vaša funkcija? Nedostaje li Vam BiH?
Svima nedostaje BiH. Osobito ona koja se misli, o kojoj se pjeva kao idealnoj zemlji pravde, dobrih ljudi, “prkosa od sna”. No, kad čovjeka rastuži dubok jaz i raskorak između stvarne BiH i one imaginarne, sjetiš se niza dobrih ljudi koji nose tu budućnost u sebi i poželiš doći. Što se tiče rada u Institutu, organiziram i zajedno s nizom suradnika provodim programe koji se kreću oko tema pravde, mira i integriteta stvorenja. Sudjelujem i na međunarodnim franjevačkim konferencijama o ovim pitanjima. Ovo je zajednički institut svih franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, tako da naše teme često prelete ove administrativne granice, pa i ja s njima.Za kraj, jedna poruka vjernicima, ali i svima ostalima u povodu Uskrsa...
Biti vjernik je prekrasno, ali i opasno. Lijepo, jer vjerski probuđen čovjek je biće ljubavi. Može bez kalkulacija činiti dobro poput djeteta s osjećajem da je duboko zaštićeno i bezuvjetno ljubljeno. Opasno, jer kao i sve ljudsko, religija nosi silnu energiju koja se raznim manipulacijama i pervertiranom slikom Boga može okrenuti u destrukciju. Najveća zla se znaju činiti pod aurom svetosti, u ime Boga, sub specie boni (pod vidom dobra). Zato za ljude vjernike i nevjernike, jer i ateizam i agnosticizam su stavovi s etičkim posljedicama, možda najbolje u ovoj prilici Uskrsa, želim da prevlada religija koja oslobađa sve dobro i lijepo u svim okolnostima života. Za nas u BiH, gdje se kroz niz stoljeća vrlo dinamično susreću velike svjetske religije, židovstvo, kršćanstvo i islam, dobro se prisjetiti opomene rabina Heschela: “Nijedna religija nije otok. Izdaja duha od jednoga od nas dotiče vjeru svih”. Kršćanima koji računaju s Uskrsom kao temeljem spasenja, neka ovaj blagdan bude prigoda za obnovu onoga što je za kršćanstvo bitno. Ne mora ili, bolje reći, ne može čovjek emigrirati iz svijeta da bi bio vjeran Kristu. Odnos prema križu, prema patnji čovjeka i stvorenja njegov je znak raspoznavanja. Sa svojim patnjama i strahovima BiH nam je darovana kao šansa da u njoj posvjedočimo novost vjere u Isusa Krista, čitljive u širini duha, praštanju, ozdravljanju naših odnosa, koji u BiH znaju biti i teški i dinamični, ali gladni i žedni pravde i mira.Intervju: Mirela Tučić, Dnevni list
