Intervju: Petar Lovrić

Pisati o zanimljivim Ramljacima je vrlo nezgodno. Nekako nam se čini da ističući jednog, drugi su u drugom planu pa i ta ljudska oholost i ramska boljka što se ne možemo radovati uspjehu svog zemljaka je jako velika, a onda su neki u sukobu i hajd ti sad budi pametan pa izaberi nekoga da ga predstaviš čitateljstvu ovog portala.

No, kad kažemo da je jedan Ramljak bio i na Himalajima, e to je već nešto. Zaslužuje priču. Od kud naše krvi tamo na tom velikom brdu?! Saznavši za taj pothvat učinilo nam se zanimljivim malo zaviriti u život tog planinara. Upoznajte Petra Lovrića.
 

Kakva su sjećanja na djetinjstvo i prve početke školovanja?
 

Prva sjećanja iz djetinjstva su vrlo traumatična. Bili smo najbogatiji u selu, nekoliko stotina ovaca, goveda, konja, a s druge strane cijela obitelj izginula od partizana i četnika. Etiketa kulaka i narodnog neprijatelja bila je razlogom za pljačku i progon od nove vlasti. Moj je otac Ante, recimo, 1942. poslan na stražu na Zahum u seoskim šarvalama, gdje je i poginuo. 1946. ga je tzv. narodna vlast strpala u rubriku U, a to je bio strašan biljeg koji je trebalo nositi 47 godina. Jedan stric je završio na križnom putu u koloni koja je dovedena na Kozaru, gdje su ih sve zavezane žicom Srpkinje poubijale motikama i sjekirama. O tome je svjedočio pok. Tomo Bešker, koji se uspio spasiti. Partizani su nam svu stoku opljačkali i sjećam se kako na našem guvnu igraju osvetničko kozaračko kolo, dok moja baka, majka i strine plaču. Ostavili su nam samo jednu kravu, a onda jednom u pola noći uz silne psovke i prijetnje, narodna vlast nam otima i kravu, jer je tzv. Narodni odbor donio odluku da neprijatelj ne može imati ni jednu kravu. I onda dolazi 1946. ono najstrašnije. Pod lažnom optužbom da je neprijatelju u Vran nosila hranu, izvode moju majku pred kuću, drže joj 10 minuta puščanu cijev u ustima da prizna, odvode je pred Preki sud. Spašava ju jedan musliman, čijeg brata je ranije spasio moj ujak.
 

Crkva na Šćitu spaljena, u starom samostanu partizansko mučilište, Rama utonila u strah i kobnu šutnju.A onda dolazi ono, što mi cijeli život daje nadu i optimizam. Nakon samo pet godina od rata, Rama se diže kao feniks iz praha i pepela, stasaju mlade generacije, ori se pjesma kopača, kupelica, kosaca, prelja, vlačilja. Počinju i svadbe. Moram reći da se spaljene škole brzo popravljaju i uspostavlja školski sustav. U Ramu dolaze učitelji nastavnici, mahom pravoslavci iz Gacka, Nevesinja itd., ali nisam ništa loše kao dijete upamtio od tih ljudi.
 

Sjećate li se odlaska iz Rame?
 

Odlazak iz Rame u Zagreb prije 50 godina činio se daljim, nego danas u Ameriku. Autobus do Jablanice, pa uskotračna željeznica do Sarajeva i vlakom do Zagreba, jedan i pol dan. S visočkom je svjedodžbom bio nemoguć upis na fakultete. Jedino je ostalo u Zagrebu polagati razred po razred uz pomoć dobrih ljudi. Došao sam doslovno s kartonskom kutijom, jednim gaćama i pet knjiga, ali i nesalomivim ramskim genima da nešto ostvarim. S tom sam kutijom, naočigled brojnih putnika koji su čekali tramvaj, kleknuo pred spomenikom kralju Tomislavu, na glavnom kolodvoru, prekrižio se i zavjetovao da ću u ovom gradu nešto i postići.
 

Je li bilo teško prilagoditi se novoj sredini, novim ljudima?
 

Nije se bilo teško prilagoditi, jer je u ondašnjem Zagrebu još bio živ i snažan hrvatski loby koji je nas studente iz siromašnih krajeva pomagao u svemu.
 

Što ste sve studirali?
 

Upisao sam paralelno engleski i njemački, te ekonomiju. K tome sam se sam uzdržavao dajući instrukcije iz matematike i engleskog. Poslije sam dobio posao ložača u jednoj tvrtki. Nije bilo centralnog grijanja, pa sam se ja dizao u 4 sata da bi u desetak kalijevih peći naložio vatru da se do sedam prostorije zagriju, a onda bi službenici nastavili sami ložiti. Nemoguće je bilo sve stići, pa sam nakon izvjesnog vremena odustao od germanistike i ostao samo na ekonomiji.
 

Nakon diplomiranja slijedi zaposlenje, te paralelno poslijediplomski studij i magisterij. Pola doktorske disertacije i odobrenje Vijeća Sveučilišta u Zagrebu su bili kraj znanstvene karijere, jer sam počeo raditi u međunarodnom poslovanju, a tu nisu trebale titule nego sposobnost.
 

Čime se danas bavite?
 

Do 1990. bio sam direktor Poljoinžinjeringa, a 1990. postao sam direktor predstavništva jedne njemačko-švicarske velike kompanije iz područja proizvodnje opreme za prehrambenu industriju, ne za "region", nego za Jugoistočnu Europu, od Slovenije do Bugarske. Koncem devedesetih izgradili smo u Novom Zagrebu poslovni objekt za projektiranje, montažu i servis. Tu sam još uvijek aktivan kao senior consultant.
 

Paralelno s poslom, intenzivno se bavim športom. Instruktaža skijanja, tenis, planinarenje aktivno, a u zadnja dva mandata sam vodio Hrvatski kajakaški, kanu i rafting savez. Kroz to vrijeme osvojili smo 8 zlatnih, 10 srebrenih i više brončanih medalja na europskim i svjetskim regatama. Kroz vrlo teške kvalifikacije doveo sam hrvatsku reprezentaciju na Olimpijske igre u Peking i London, te vodio organizaciju dva Europska prvenstva na zagrebačkom Jarunu, kada je u Zagreb došlo preko 2000 sportaša i pratećeg osoblja. To je za grad imalo veliki poslovni učinak.
 

Od kud ljubav prema planinama?
 

Kada se rodiš na 1000 m nadmorske visine, gledaš predivne ramske planine, izgleda da imaš ugrađen gen ljubavi prema planinama.
 

Koje ste sve vrhove posjetili?
 

Nema ovdje prostora za nabrajanje vrhova, ali ukratko, krov Afrike Kilimandžaro,na jugu,pa najsjeverniji ledenjaci Švedske i Norveške na sjeveru, kada sam stigao na čuveni Nordkapp, najsjevernije europsko kopno, zatim krov Amerike Ande sa najvišim vrhom Sjeverne i Juzne Amerike Aconcaguom 6965 m. Iza toga najjužnije kopno Južne hemisfere na Ognjenoj zemlji, nakon čega me je u zračnoj luci najudaljenije hrvatske kolonije u Punta Arenasu dočekao hrvatski konzul Mijač i predao mi priznanje. Na kraju Sjeverno kinesko gorje preko kojeg ide 6500 km dugački kineski zid, jedina građevina koja se vidi sa mjesečeve površine i sam krov svijeta kako se naziva Himalaya.
 

Putovao sam Jordanskom pustinjom prema Crvenom moru, a nisam odolio ni prašumi Amazone. Sve to ostavilo je na mene snažne dojmove i napisat ću o tome jednu knjigu, sa napomenom da su ramski geni najvažniji, pa će vjerujem, i u analima Rame biti zabilježeno da je najviše, zahvaljujući njoj, jedan Ramljak osvojio sve krovove svijeta.

 

Koja planina Vam je bila najzahtjevnija, a koja Vam je ostala u najljepšem sjećanju?
 

Aconcaguu na Andama i Nanga Parbart na Himalayi nazivaju planinama ubojicom, tamo svake godine pogine desetine ljudi. Kao što mi je Vran, ramska mitska planina, pojam slobode od borca protiv Turaka, hajduka Mijata Tomića do našeg Gegana, najdraža lokalna planina, tako mi je i Velebit, hrvatska opjevana mitska planina, svakako najdraža nacionalna planina.
 

Svaki izazov traži svoje pripreme, ali istinski planinari pripremaju se cijeli život. Oni zapravo žive i umiru s planinama.
 

Od kud ideja za knjigu „Svetim tragom“?
 

Kada pređete sve planine svijeta, ostaje uvijek još jedan cilj, Camino de Santiago. To je najteži, najduži planinarski put na svijetu, dug 800 km, a ide preko četiri planinska lanca na Pirenejskom poluotoku. Imate samo ono što je u ruksaku. Susrećete se i sa planinskim snježnim olujama i ljetnim paklenim vrućinama i neverama. Ali to je put, gdje se čovjek odvaja od moderne civilizacije, putuje srednjim vijekom, i susreće ljude iz cijelog svijeta slične sebi s kojima odmah uspostavlja kontakte.
 

Na točno određenim postajama ovjerava se pelegrino putovnica, na temelju koje se dobije potvrda o putu. Prešao sam ga za 22 dana i za svoje godine ostvario svjetski rekord. Svaki dan sam pravio tonske zapise, i na temelju toga napisao knjigu Svetim tragom. Nisam imao neke ambicije, ali knjiga je doživjela veliku popularnost. Svoju zaradu od prvog izdanja u iznosu od KN 41.500,- dao sa samostanu u Rami za popravak crkve na Orašcu, zaradu od drugog izdanja u iznosu od KN 46.000,- jednoj humanitarnoj zakladi u Zagrebu.
 

Tijekom rata pokazali ste veliku ljubav prema potrebnima kao i danas. Što Vas je potaklo na pomaganje bližnjima?
 

Na pomaganje ugroženima potaklo me je moje sjećanje na dolazak u Zagreb kao sirotinje i dobre ljude koji su meni pomogli. Za vrijeme Domovinskog rata zaista sam se maksimalno založio da pomognem unesrećenima. Moja su djeca dovela iz školskih dvorana vukovarsku djecu, koja su kod nas ostala cijelu godinu. Za znatnu financijsku pomoć dobio sam Zahvalnicu Vlade RH. Najdraža mi je akcija ipak kada sam preko Crvenog križa iz okupiranog Mrkonjić grada izvukao jedan mladi ramski par, koje je dobri čovjek Srbin čuvao u podrumu 6 mjeseci.
 

Potpisao sam da ih primam na uzdržavanje i samo tjedan dana, nakon što su izišli, rodila se beba. Član sam i stalni donator humanitarne zaklade Kap dobrote i redoviti donator Caritasa u Kninu, gdje još ima dosta bosanske sirotinje.
 

Koji su Vaši planovi za buduća djelovanja?
 

Ah planovi? Neizmjerno sam Bogu zahvalan za zdravlje, snagu i vitalnost i samo tu zahvalu želim pretočiti u pomoć djeci i mladim ljudima, da se, baveći se sportom, maknu od poroka droge i ostalog. Pomagati, gdje god je moguće, otvaranje kajak, kanu i rafting klubova, animiranje mladih za planine. Kad smo u jednom dalmatinskom mjestu otvarali kajak klub, župnik mi je rekao, ako jedno dijete kroz kajak spasimo od droge, učinili smo veliko djelo.
 

Prije četiri godine poslao sam u samostan u Ramu sve materijale, nacrt statuta, DVD, za osnivanje kluba, a kao predsjednik Hrvatskog saveza bio sam osigurao i donaciju 10 čamaca. Kako zagrebački veslači dolaze tamo na pripreme, odlučili su se za veslački klub, sestrinski šport, što je isto jako dobro. Zimu provodim uglavnom na zagrebačkom Sljemenu ili Alpama vodeći grupe djece na učenje skijanja i to ću svim srcem raditi dok god mognem.
 

Koliko često dolazite u Ramu?
 

Dolazim u Ramu bar jednom godišnje. I kada čovjek ide u rodni kraj, obiđe rodbinu, a uz pravu rodbinu, moja druga rodbina su moje planine, pa to nastojim uvijek povezati penjanjem na Vran, Idovac, Čvrsnicu i Cincar.
 

Kako vidite budućnost Rame?
 

Rama ima apsolutno svoju budućnost. Uz to malo gospodarstva treba vrlo racionalno trošiti rentu od Hidroelektrane i razvijati gospodarstvo. Drugi izvori za razvoj su europski fondovi i pomoć matične zemlje Hrvatske. Imati dobre programe i biti uporan i rezultata će biti. Koncem 80-tih sam sa ondašnjim prozorskim rukovodstvom napravio projekt za preradu krumpira, šljive i ljekovitog bilja, a financiranje iz Fonda za nerazvijene. Rat je, nažalost sve omeo.
 

Hoćete li se možda nekad vratiti u svoj rodni kraj?
 

Otkrivam Vam tajnu da već dvije godine imam jedan krasan projekt kuće od kamena i oblog drveta ispod Vrana, koji mi je napravio prijatelj arhitekta. Veselim se tome, samo mi treba više vremena.
 

Nedavno ste u intervjuu Večernjem listu rekli da ste sretan čovjek?
 

Da, da tako je. Sretan sam zbog svoje obitelji, djece, već afirmiranih liječnika, kirurga, inženjera, menedžera, šestero unučadi. Ljudski je da iza obitelji ostaviš pozitivan trag i u kraju gdje si rođen. Rekao sam da sam iz Bosne prije 50 godina došao sa par knjiga i rezervnim gaćama. Zadnjih 40 godina pomagao sam na razne načine rodbini, prijateljima, znancima, Crkvi. Samo prošle dvije knjige zaradom od knjige i osobnom donacijom oko KM 15.500,- za popravak crkve na Orašcu. Sretan sam da će moja djeca, unuci i praunuci uvijek kada dođu na Šćit s ponosom reći da je sada već čuveni Ramski križ kao umjetničko djelo izabran u uredu njihova oca, djeda. Stariji znaju da se u Rami do 90-tih vrijeme brojalo "prije ili poslije četnika". Mi koji smo odlazili iz Rame nosili smo zatomljenu bol te tragedije. 29.6.1990. na svoj imendan skupio sam najuglednije Ramljake u Zagrebu, povjesničare, leksikografe, tri ministra hrvatske Vlade i u mom uredu osnovan je Inicijativni odbor za podizanje Spomenika žrtvama četničkog pokolja i ostalima.
 

Inicijatvni odbor je skupa sa samostanom organizirao prvu komemoraciju 14.10.1990., kada su pročitana imena ubijenih, a iza mise je izabran Odbor za podizanje spomenika tim žrtvama. Većina članova Odbora bila je iz Zagreba, pa je Odbor, Umjetnički savjet i Žiri za izbor, kroz dvije godine sve sjednice održavao u mom uredu. Dva puta sam najuglednije hrvatske kipare svojim terencem vozio u Ramu da vide kraj. Žiri od najeminentnijih stručnjaka prof. Ladan, prof. Seder i pof. Zidić je u mom uredu izabrao djelo Mile Blaževića Ramski križ, a ostale sam predloške odvezao u samostan te dao pozamašnu financijsku pomoć.
 

Što biste poručili čitateljima?
 

Sretan sam što sam u Zagreb doveo jednu svjetsku kompaniju, izgradio objekt, gdje su naši stručnjaci našli svoj trajan posao. Sretan sam zbog doprinosa hrvatskom športu kao i mogućnosti da sve svoje snage mogu posvetiti animiranju mladih ljudi za tjelesne aktivnosti. I stoga je moja poruka Vašim čitateljima: sve više izumiremo, malo nas se rađa i dajmo svi svoj doprinos da sačuvamo našu mladost od opakih poroka baveći se športom i korisnim radom.