Naš Ivan Čuljak razgovarao je s gospodinom Ivanom Faletarom, rođenim Ramljakom iz Proslapa, jednim od najstarijih živućih doseljenika iz Rame u Rovišće kod Bjelovara
Za početak recite nam Ivane nešto o sebi
Zovem se Ivan Faletar sin Mate, rođen sam 09.09.1941. godine u Proslapu. U mojih 82. godine puno toga o životu u Rami kao i o doseljavanju u Rovišće mene i mojih sumještana ostalo mi je u sjećanju te ću vam dio njih probati opisati i dočarati u daljnjem razgovoru, izazove te zgode i nezgode prilikom dolaska u, za nas, nepoznati kraj te što nas je gonilo i kako smo se snalazili. Prvi šok je bio što nas nigdje nitko nije evidentirao ni zabilježio naš dolazak ni u župi Rovišće niti u bilo kojim drugim ustanovama.
Vaša prva sjećanja na djetinjstvo u Rami tj. u Proslapu?
Iz ranog djetinjstva najupečatljivije se sjećam partizanskog vakta. U našem selu je bila jedna velika kuća, koja je bila do naše, u kojoj su partizani imali kuhinju na ognjištu, a u sobama su liječili ranjene vojnike. Ispred kuće su klali ovce i vješali ih na ogradu, tako što bi bilo kome iz sela uzeli ovcu, tele a nitko se nije usudio buniti.
Kao i svugdje u to vrijeme većina ljudi u selu je bila gola, bosa i gladna i a mi djeca smo to s požudom gledali dok su nas oni tjerali da ne gledamo, ali mi se iz gladi i radoznalosti nismo dali otjerati.
Nekada nije bilo Caritasa ili bilo koje druge vrste pomoći u robi, obući ili hrani.
U dobi od moje dvije godine dogodio se pokolj i stradavanje Rame od četnika, te su nam tom prilikom izgorjele kuća i štala u polju i planini kao i većina kuća u selu tako da smo svi bili smješteni u neku staru kuću te smo tu studen i glad jedva preživjeli.
Recite nam nešto o odlasku djece iz Rame na prehranu?
Moje tri sestre godine 1942. otišle su na prehranu u Zagreb, što je pokojni Pavao Crnjac opisao u svojoj knjizi Oteto djetinjstvo. Nakon godinu dana otac je otišao po njih dvije te ih vratio doma a treća, koja je bila 1934. godište, nije se dala te je i ostala do kraja života živjeti kod Zeline, gdje se udala i zasnovala obitelj. Udala se u imućnu obitelj a svekar joj je imao kovačku radionu i moga brata su odveli da uči zanat ali on se nije mogao priviknut i vratio se kući bez škole i zanata, a otac je prodao kravu da ga može odvesti do Zagreba, i na školovanje ali na žalost od toga nije bilo ništa.
U školu sam išao na Šćit do pet razreda kada su mi se dvije starije sestre udale morao sam napustiti školu i čuvati stoku.
Zamislite učitelj i učiteljica u školi na Šćitu su bili Kovačević Mirko i Pivac Koviljka porijeklom iz Crne Gore.
Mladost, prvi poslovi te odlazak u Austriju
Kako je vrijeme prolazilo u nemanju i bijedi a ja već porastao i stasao u momčića, a već se počelo oblačiti, što bi mi rekli kupovna roba, a i koji dinar je trebao za piće. Vremenom se otvorio posao na Vukovsku kod Kupresa gdje se većinom s krampom, a negdje se i mine pucale, gdje je teren bio kamenit, kopao vodovod za poljoprivredno dobro na Riliću, dužine desetak km a 80x40 cm dubine i širine, gdje su bile štale s preko tisuću ovaca. Kopajući danima se nešto i zaradilo te sam kupio prve cipele, košulju i hlače za crkvu.
Kada su počeli radovi na izgradnji Hidroelektrane na rijeci Rami 1964. godine radio sam godinu dana u Kovačevu Polju, a već 1965. godine dobio sam vizu i papire za Austriju na bauštelu gdje sam otišao s firmom iz Sarajeva zajedno s 25 ljudi. S vlakom odlazimo do Zagreba, pa dalje prema Beču gdje nas je dočekao tumač i odvezao nas do baraka gdje smo bili smješteni i na raspored gdje će tko i što raditi. Težak je to bio početak iz razloga što nismo ništa razumjeli ali se ipak nešto i zaradilo i kući poslalo. Većina nas je imala između 25 i 30 godina, oženjeni a žene i djeca ostali kod kuće, išli u školu i pomagali raditi što je trebalo oko kuće a najviše se radilo o čuvanju stoke. Dolazilo se jednom u godini kući.
Recite nam nešto o odlasku Ramaca radi preživljavanja na berbu kukuruza u Banat i Bačku?
Žitelji Rame da bi preživjeli od šezdesetih do osamdesetih godina išli su u grupama od desetak i više ljudi u Banat i Bačku u berbu kukuruza, gdje bi ostajali oko mjesec dana.
Taj bi kukuruz tovarili na vagone do Zenice koje bi pratio po jedan od njih gdje je bio pretovar u manje vagone, te bi se dopremio do Gornjeg Vakufa - Uskoplja gdje bi se istovario na zemlju, ponovo utovario na kamion i dovezao do Šćita te opet istovario. Zatim bi slijedila dioba koliko ljudi toliko kamara ili hrpa kukuruza.
Dalje bi svak svoje vozio kako tko može zavisi od terena gdje je stanovao na zaprežnim kolima, sanima, na konjima kao tovar i s time je preživljavala većina Ramaca jer je mali broj Ramaca mogao živjeti od uroda na svojoj zemlji. I ja sam poslije svoje 18. godine nekoliko puta išao u berbu kukuruza, što je bilo i teško i naporno, ali nažalost moralo se.
Seoba u Rovišće, vaše snalaženje i novi način života?
Godine 1966. kada sam došao na godišnji odmor ja i moji ukućani smo se dogovorili da moramo tražiti nove izazove u životu, a reklo bi se i novi dom i domovinu, tako da smo otac i ja krenuli u nepoznato i skrasili se u Dugom selu i Zelini. Savjet od babe i supruge je bio da ne kupuju daleko od crkve i škole za djecu, a ako su se već patili u Rami ne moraju i u novom mjestu svog života. Obišli smo tako i Zelinu i još neka sela i odlučili se za Rovišće gdje su imanje već bili kupili naše komšije Markešić Ivo, preko puta škole, i obitelj Jurić nedaleko od njega ali nisu još bili doselili. Prilikom obilaska traženja imanja za sebe spavali smo na sijenu a u dućanu bi se kupilo nešto za pojesti.
Za 5 milijuna kupili smo staru kuću u kojoj su bile sobe bez plafona i poda a Markešić je imao 11 milijuna i kupio je dobru kuću, šumu i zemlju tako da nije morao ništa graditi.
Kada smo odredili datum selidbe tata je otišao u Župni ured na Šćitu kod fratara da nam izdaju odjavne listove za cijelu obitelj koje smo prilikom dolaska u župu Rovišće predali župniku Lovri Hadrović, koje on nije nigdje evidentirao nit znamo gdje se nalaze, jer sam mislio da postoji neka knjiga za evidenciju doseljenika, što očito nije bila praksa. Moje je mišljenje da bi se to trebalo napraviti dok još ima živih nas starijih ljudi koji smo u župu doselili iz Rame i iz drugih mjesta. Dolaskom u nove sredine nismo se mogli zaposliti jer se Rama smatrala ustaškim gnijezdom, te nas je većina ponovo morala preko granice.
U Rovišće doseljavamo 11.11.1966. godine gdje su bile većinom stare kuće bez poda, plafona i vodovoda. Kupaonice su imali samo par najbogatijih mještana tadašnjih službenika u državnim službama. U selu su bila 3 traktora Fergusona a većina zemlje se obrađivala s konjima i kravama a siromašniji ljudi su to vraćali u dnevnicama. Ostali poslovi kao kosidba, kupljene i berba radila se ručno.
Početkom osamdesetih su se počeli uvoziti polovni traktori iz Austrije i Njemačke kao i priključci uz njih. Danas to više ništa ne vrijedi i opet se zemlja naveliko preprodaje sad nažalost većinom strancima.
Rovišće je od nekada, ne znam jeli to radi blizine Zagreba ili nečega drugoga, bilo mjesto stalne migracije tako da u njemu nema 10% ljudi da mu se pradjed rodio u Rovišću. Prvo su doseljavali Poljaci, pa Česi te Zagorci i Ličani iza drugog svjetskog rata, a šezdesetih godina Livnjaci i Duvnjaci, a kasnih šezdesetih i Ramci od kojih je prvi doselio lugar Miško Perić iz Ploče, a sedamdesetih se doseljavaju iz cijele Rame kojom prilikom se doselilo oko 100 obitelji u župu Rovišće o kojima naravno nema nigdje zapisa.
Razgovarao: Ivan Čuljak, Rovišće
Za početak recite nam Ivane nešto o sebi
Zovem se Ivan Faletar sin Mate, rođen sam 09.09.1941. godine u Proslapu. U mojih 82. godine puno toga o životu u Rami kao i o doseljavanju u Rovišće mene i mojih sumještana ostalo mi je u sjećanju te ću vam dio njih probati opisati i dočarati u daljnjem razgovoru, izazove te zgode i nezgode prilikom dolaska u, za nas, nepoznati kraj te što nas je gonilo i kako smo se snalazili. Prvi šok je bio što nas nigdje nitko nije evidentirao ni zabilježio naš dolazak ni u župi Rovišće niti u bilo kojim drugim ustanovama.
Vaša prva sjećanja na djetinjstvo u Rami tj. u Proslapu?
Iz ranog djetinjstva najupečatljivije se sjećam partizanskog vakta. U našem selu je bila jedna velika kuća, koja je bila do naše, u kojoj su partizani imali kuhinju na ognjištu, a u sobama su liječili ranjene vojnike. Ispred kuće su klali ovce i vješali ih na ogradu, tako što bi bilo kome iz sela uzeli ovcu, tele a nitko se nije usudio buniti.
Kao i svugdje u to vrijeme većina ljudi u selu je bila gola, bosa i gladna i a mi djeca smo to s požudom gledali dok su nas oni tjerali da ne gledamo, ali mi se iz gladi i radoznalosti nismo dali otjerati.
Nekada nije bilo Caritasa ili bilo koje druge vrste pomoći u robi, obući ili hrani.
U dobi od moje dvije godine dogodio se pokolj i stradavanje Rame od četnika, te su nam tom prilikom izgorjele kuća i štala u polju i planini kao i većina kuća u selu tako da smo svi bili smješteni u neku staru kuću te smo tu studen i glad jedva preživjeli.
Recite nam nešto o odlasku djece iz Rame na prehranu?
Moje tri sestre godine 1942. otišle su na prehranu u Zagreb, što je pokojni Pavao Crnjac opisao u svojoj knjizi Oteto djetinjstvo. Nakon godinu dana otac je otišao po njih dvije te ih vratio doma a treća, koja je bila 1934. godište, nije se dala te je i ostala do kraja života živjeti kod Zeline, gdje se udala i zasnovala obitelj. Udala se u imućnu obitelj a svekar joj je imao kovačku radionu i moga brata su odveli da uči zanat ali on se nije mogao priviknut i vratio se kući bez škole i zanata, a otac je prodao kravu da ga može odvesti do Zagreba, i na školovanje ali na žalost od toga nije bilo ništa.
U školu sam išao na Šćit do pet razreda kada su mi se dvije starije sestre udale morao sam napustiti školu i čuvati stoku.
Zamislite učitelj i učiteljica u školi na Šćitu su bili Kovačević Mirko i Pivac Koviljka porijeklom iz Crne Gore.
Mladost, prvi poslovi te odlazak u Austriju
Kako je vrijeme prolazilo u nemanju i bijedi a ja već porastao i stasao u momčića, a već se počelo oblačiti, što bi mi rekli kupovna roba, a i koji dinar je trebao za piće. Vremenom se otvorio posao na Vukovsku kod Kupresa gdje se većinom s krampom, a negdje se i mine pucale, gdje je teren bio kamenit, kopao vodovod za poljoprivredno dobro na Riliću, dužine desetak km a 80x40 cm dubine i širine, gdje su bile štale s preko tisuću ovaca. Kopajući danima se nešto i zaradilo te sam kupio prve cipele, košulju i hlače za crkvu.
Kada su počeli radovi na izgradnji Hidroelektrane na rijeci Rami 1964. godine radio sam godinu dana u Kovačevu Polju, a već 1965. godine dobio sam vizu i papire za Austriju na bauštelu gdje sam otišao s firmom iz Sarajeva zajedno s 25 ljudi. S vlakom odlazimo do Zagreba, pa dalje prema Beču gdje nas je dočekao tumač i odvezao nas do baraka gdje smo bili smješteni i na raspored gdje će tko i što raditi. Težak je to bio početak iz razloga što nismo ništa razumjeli ali se ipak nešto i zaradilo i kući poslalo. Većina nas je imala između 25 i 30 godina, oženjeni a žene i djeca ostali kod kuće, išli u školu i pomagali raditi što je trebalo oko kuće a najviše se radilo o čuvanju stoke. Dolazilo se jednom u godini kući.
Recite nam nešto o odlasku Ramaca radi preživljavanja na berbu kukuruza u Banat i Bačku?
Žitelji Rame da bi preživjeli od šezdesetih do osamdesetih godina išli su u grupama od desetak i više ljudi u Banat i Bačku u berbu kukuruza, gdje bi ostajali oko mjesec dana.
Taj bi kukuruz tovarili na vagone do Zenice koje bi pratio po jedan od njih gdje je bio pretovar u manje vagone, te bi se dopremio do Gornjeg Vakufa - Uskoplja gdje bi se istovario na zemlju, ponovo utovario na kamion i dovezao do Šćita te opet istovario. Zatim bi slijedila dioba koliko ljudi toliko kamara ili hrpa kukuruza.
Dalje bi svak svoje vozio kako tko može zavisi od terena gdje je stanovao na zaprežnim kolima, sanima, na konjima kao tovar i s time je preživljavala većina Ramaca jer je mali broj Ramaca mogao živjeti od uroda na svojoj zemlji. I ja sam poslije svoje 18. godine nekoliko puta išao u berbu kukuruza, što je bilo i teško i naporno, ali nažalost moralo se.
Seoba u Rovišće, vaše snalaženje i novi način života?
Godine 1966. kada sam došao na godišnji odmor ja i moji ukućani smo se dogovorili da moramo tražiti nove izazove u životu, a reklo bi se i novi dom i domovinu, tako da smo otac i ja krenuli u nepoznato i skrasili se u Dugom selu i Zelini. Savjet od babe i supruge je bio da ne kupuju daleko od crkve i škole za djecu, a ako su se već patili u Rami ne moraju i u novom mjestu svog života. Obišli smo tako i Zelinu i još neka sela i odlučili se za Rovišće gdje su imanje već bili kupili naše komšije Markešić Ivo, preko puta škole, i obitelj Jurić nedaleko od njega ali nisu još bili doselili. Prilikom obilaska traženja imanja za sebe spavali smo na sijenu a u dućanu bi se kupilo nešto za pojesti.
Za 5 milijuna kupili smo staru kuću u kojoj su bile sobe bez plafona i poda a Markešić je imao 11 milijuna i kupio je dobru kuću, šumu i zemlju tako da nije morao ništa graditi.
Kada smo odredili datum selidbe tata je otišao u Župni ured na Šćitu kod fratara da nam izdaju odjavne listove za cijelu obitelj koje smo prilikom dolaska u župu Rovišće predali župniku Lovri Hadrović, koje on nije nigdje evidentirao nit znamo gdje se nalaze, jer sam mislio da postoji neka knjiga za evidenciju doseljenika, što očito nije bila praksa. Moje je mišljenje da bi se to trebalo napraviti dok još ima živih nas starijih ljudi koji smo u župu doselili iz Rame i iz drugih mjesta. Dolaskom u nove sredine nismo se mogli zaposliti jer se Rama smatrala ustaškim gnijezdom, te nas je većina ponovo morala preko granice.
U Rovišće doseljavamo 11.11.1966. godine gdje su bile većinom stare kuće bez poda, plafona i vodovoda. Kupaonice su imali samo par najbogatijih mještana tadašnjih službenika u državnim službama. U selu su bila 3 traktora Fergusona a većina zemlje se obrađivala s konjima i kravama a siromašniji ljudi su to vraćali u dnevnicama. Ostali poslovi kao kosidba, kupljene i berba radila se ručno.
Početkom osamdesetih su se počeli uvoziti polovni traktori iz Austrije i Njemačke kao i priključci uz njih. Danas to više ništa ne vrijedi i opet se zemlja naveliko preprodaje sad nažalost većinom strancima.
Rovišće je od nekada, ne znam jeli to radi blizine Zagreba ili nečega drugoga, bilo mjesto stalne migracije tako da u njemu nema 10% ljudi da mu se pradjed rodio u Rovišću. Prvo su doseljavali Poljaci, pa Česi te Zagorci i Ličani iza drugog svjetskog rata, a šezdesetih godina Livnjaci i Duvnjaci, a kasnih šezdesetih i Ramci od kojih je prvi doselio lugar Miško Perić iz Ploče, a sedamdesetih se doseljavaju iz cijele Rame kojom prilikom se doselilo oko 100 obitelji u župu Rovišće o kojima naravno nema nigdje zapisa.
Razgovarao: Ivan Čuljak, Rovišće
